VINKA DREZGA

EU(R)OLOGIJA: EU između izbjeglica i živčanoga sloma

Političko je jedinstvo Europe na babinom zubu: Nitko ne želi libanonizaciju u svom dvorištu, svatko očekuje humanost, Europa mora napojiti gladne, nahraniti žedne, a pritom se ne smije 'živčano rastrojiti'.

Piše: Vinka Drezga

Europa nema odgovor, a još manje zajednički, na izbjegličku krizu s istoka.  Mnogi su se  stoga ufali u sastanak na vrhu EU--Turska minuloga ponedjeljka,  7. ožujka.  Očekivalo se naime da će sinergija Male Azije i velike Europe proizvesti čarobni štapić. I, posljedično, okončati noćnu moru s ratom u Siriji i izbjeglicama. Na tom se sastanku, međutim, dogovorilo da će se dalje dogovarati. Tusk, prije svega  Donald i Erdogan, Tayip poslije svih.   


Jedina politika koja se u tom kolopletu improvizacija spram izbjeglica prepoznaje jest politika odvraćanja. Da bi ta politika, međutim, polučila rezultat potrebna je suglasnost barem još kojega od globalnih igrača— SAD-a i Rusije, primjerice

U međuvremenu, Alexis je Cipras iz Atene zamijetio da je Europa, ukupno uzevši, na rubu „živčanoga sloma“.  Te je stoga Austrija uime ostalih odlučila barem palijativno djelovati, i zatvorila tzv. balkansku rutu. To su jedva dočekale, redom prema jugu —Slovenija, Hrvatska, Srbija, Makedonija, Grčka.  Angela Merkel, njemačka kancelarka, međutim, ne dade se smesti. Ona uporno,  mirno i staloženo, po uzoru na Mahatmu Indijskoga, poziva na strpljvost, na ljudskost i dostojanstvo. 


Zemljopisno najjužnije europske točke, Grčka, i Makedonija prve su na udaru onih koji bježe s trusnoga Bliskoga istoka u srce Europe.  Svakodnevni dotok izbjeglica  predstavlja pritisak visokoga intenziteta; Atena i Skoplje se s time hrvaju kako znaju. Ne pomažu tu (još) ni  pogranične europske snage Frontexa niti brodovlje NATO-a. Atena već danima upozorava Bruxelles (i Berlin) da neće dopustiti da se Grčka pretvori u trajni  izbjeglički  kamp, tj. u „europski  Libanon“. Makedonija,  i sama u panici, pokatkad dobaci koji suzavac među masu ljudi na granici. Da svi polako gube živce svjedoči i sve teža komunikacija  između Beča i Berlina:  Austrijski ministri ne mogu, ne žele i neće dopustiti tranzit izbjeglica dalje prema sjeveru Europe, njemački ih ministri tješe i uz to patroniziraju, pa se austrijski ljute,  i tako u krug.  Ukratko, s navalom izbjeglica svatko se snalazi kako može, po onoj narodskoj mudrosti otprije pedesetak godina: „Snađi se, druže!“  


Jedina politika koja se u tom kolopletu improvizacija spram izbjeglica prepoznaje   jest politika odvraćanja.  Da bi ta politika, međutim, polučila rezultat potrebna je suglasnost barem još kojega od globalnih igrača— SAD-a i Rusije, primjerice. Prije samo desetak dana Austrija je zagovarala taktiku  „korak po korak“:  Dnevno bi sa slovenske strane primala od dvije do tri tisuće izbjeglih, što implicira da i zemlje na putu do Austrije poduzimaju slične korake,   kako bi odvratile pritisak sa svojih granica. Takva je bečka politika imala pokrenuti tzv. efekt domina sve do istočnoga Sredozemlja, i zadržati i riješiti  problem  na ili blizu  terena na kojemu je i nastao--u i oko Sirije.  

Nakon prvotnoga iznenađenja, vodeća šefica vlade vodeće zemlje EU-a, Angela Merkel, raširila je ruke, um i srce prema potrebitima s azijskoga kontinenta.  Nema sumnje da su u tom njezinom iskrenom potezu prema migrantima važnu ulogu imali i povijesni razlozi koje kao lošu savjest suvremena Njemačka  nosi  sa sobom u svim pregovorima i politikama na unutarnjem i vanjskom planu: „Ne može milijun stranaca ugroziti stabilnost EU-a!“ „EU je oduvijek otvarala vrata onima koji su kucali!“ Da migracijsko pitanje, međutim, nije samo humanitarno nego i sigurnosno upozoravali su intenzivno Angelu Merkel pojedinci na lokalnoj i regionalnoj razini vlasti u samoj  Njemačkoj.  


Nakon prvotnoga iznenađenja, vodeća šefica vlade vodeće zemlje EU-a, Angela Merkel, raširila je ruke, um i srce prema potrebitima s azijskoga kontinenta.  Nema sumnje da su u tom njezinom iskrenom potezu prema migrantima važnu ulogu imali i povijesni razlozi koje kao lošu savjest suvremena Njemačka  nosi  sa sobom u svim pregovorima i politikama na unutarnjem i vanjskom planu

Da pokaže da pozorno sluša svoje  građane  (birače)  ona se je bila otputila  na turneju po Europi i Maloj Aziji, težeći pronaći rješenje što bliže izvoru, a što dalje od (srednje)  Europe. Razgovarala je intenzivno s turskim vlastima, i naučila pritom  da je Turska spremna snažno pridonijeti rješavanju problema sirijskih izbjeglica, ali uz izdašne europske subvencije, i političke koncesije. Na velike političke ustupke Berlin nije spreman, ako je suditi po javnim istupima tamošnjih dužnosnika. U međuvremenu, njemačke vlasti prilagođavaju  se situaciji. Donose, odnosno mijenjaju zakone-- po kratkom postupku—kojima se strance nastoji  odvratiti od dolaska u Njemačku:  produljuje se, primjerice,  znatno vrijeme spajanja obitelji azilanata;  novčana se pomoć izbjeglicama pretvara u materijalnu pomoć u hrani, odjeći, higijenskim potrepštinama.   


Upravo je pritisak na vanjskim, južnim granicama pokazao koliko je EU politički fragilna. Teško da bi ijedna sila uspijevala jednoznačno, efikasno i brzo sastaviti rješenje za pitanje migranata. Činjenica je, međutim, da  neki u Uniji isprva nisu ni marili za to pitanje, drugi su se pak prepali , treći su to pitanje maksimalno ignorirali, a oni na izravnom udaru migracija su improvizirali.  Stoga nije neobično da je upravo šef Europskoga vijeća, „predsjednik“ Unije Donald Tusk izjavio nedavno da je opasnost od urušavanja projekta EU-a stvarna. Da bi se doskočilo tome scenariju, u javnosti se već neko vrijeme govori o restrukturiranju EU-a.  Razmatraju se opcije o pregrupiranju, formiranju  manjih klubova, frakcija po načelu geografske, ekonomske , tradicijske sličnosti.  Jezgra Unije-- šest izvornih članica, koje su i utemeljile današnju EU —Njemačka, Francuska, Italija i zemlje Beneluksa oduvijek tješnje surađuju. Zemlje nekadašnjega istočnoga bloka, napose zemlje Višegradske skupine (Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka)  imaju vrlo sličan odgovor  na mnoga , pa i na migracijsko pitanje: strah i zatvaranje granica. Zemlje na  jugoistoku pak  problemu pristupaju  slično,  po modelu vatrogasnoga društva.  


Političko je jedinstvo Europe na babinom zubu: Nitko ne želi libanonizaciju u svom dvorištu,  svatko očekuje humanost, Europa mora napojiti gladne, nahraniti žedne, a pritom se ne smije „živčano rastrojiti“.   

Stara formula o Europi dviju ili više brzina pojavila se nanovo kao odraz  razlika između zemalja koje su dio zone eura i onih izvan euro-zone. Uvođenje eura u  zemlju članicu pretpostavljalo je  postizanje elementarnih standarda—kontrole javnoga duga,  discipline  državnoga  proračuna i inflacije.  Rijetko je koja država, osim Luksemburga,  udovoljavala tim kriterijima iz Maastrichta 1999. godine  kada je pokrenut projekt eura.  Italija i Grčka, primjerice, bile su daleko od maastrichtskih kriterija, ali su u ime višega cilja-političkoga jedinstva Unije-- pripuštene u zonu jedinstvene europske valute.  Najnovija kriza s ratovima u Aziji i velikim seobama naroda  potiče sve glasnije nametanje razlika između dviju Europa: schengenske---u kojoj nema unutarnjih granica za promet  ljudi, roba i kapitala, i one neschengenske.  Povrh toga, do izražaja dolazi i pitanje položaja Velike Britanije u EU. Kao dežurni euroskeptik Britanija oduvijek ima specifičnu poziciju, koja proizlazi iz njezina zemljopisnoga položaja —otoka koji je  fizički odijeljen  od glavnine teritorija Europe.  Određene političke snage mahale su  izlaznicom iz Unije i znatno prije migrantske krize,  u pravilu kad god je potrebno ucijeniti Bruxelles. Britanija uostalom nije uvela euro, i nije dijelom schengenske zone.  


U tu unutarnju europsku dinamiku valja  ukalkulirati i interne svađe: Grčka,  primjerice,  već godinama stenje pod teretom zaduženja i to prije svega prema njemačkim finacijašima. Navodno je i to jedan od razloga zbog kojega Atena pušta izbjeglice  preko svojega ozemlja  balkanskom crtom sve do  glavnoga cilja—Njemačke.   


Zbog dugotrajne ekonomske krize i novopridošle su članice pod stalnim stresom. Nije neobično da su manje-više sve članice Europske unije na rubu izdržljivosti, jer uz redovne probleme—životni standard, infrastrukturu, zapošljavanje,  sada moraju  rješavati i  izvanredne situacije. Političko je jedinstvo Europe na babinom zubu: Nitko ne želi libanonizaciju u svom dvorištu,  svatko očekuje humanost, Europa mora napojiti gladne, nahraniti žedne, a pritom se ne smije „živčano rastrojiti“.  


Klupko s izbjeglicama neće se razriješiti dok se  ne udari u srce problema, tj. dok se ne uspostavi  sigurnosna athitektura na Bliskom istoku, i zapadnoj Aziji. A tu ključeve rješenja zasigurno ne drži ni Njemačka niti EU nego Amerika, primjerice.  A SAD ima ponešto specifičnije interese i ciljeve glede tog dijela svijeta, koje balansira sa svojim   važnim saveznicima, Saudijskom Arabijom, Turskom...Da ne bude dosadno, i druga velika svjetska sila-- Rusija ima svojih interesa, a  ima i neposredne povode za  ulazak na teren, kao što je npr. izravna prijetnja od islamističkih radikala u bivšim sovjetskim republikama i uostalom, u  samoj matici zemlji. 

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

izbjeglice, europa, vinka drezga, eu