Komentari

ANALIZA RAFAELA JURČEVIĆA: Milanović ili Komadina - tko je bolji izbor za SDP?

Bez obzira na proklamiranu demokratičnost u SDP-u, sudbina poraženog kandidata i njegovih simpatizera je poprilično neizvjesna.

FOTO: Arhiva
Piše: Rafael Jurčević

Izbori za predsjednika SDP-a su se primakli svom finišu i uskoro će se znati novi (stari) lider najveće oporbene stranke. Ankete, prognoze raznih analitičara i razni anonimni izvori iz stranke za sada predviđaju vrlo neizvjesnu borbu između Komadine i Milanovića. Bez obzira na proklamiranu demokratičnost u SDP-u, sudbina poraženog kandidata i njegovih simpatizera je poprilično neizvjesna. 


Na ovim izborima je došla na vidjelo stara podjela SDP-a na Milanoviću odane ljude i oporbu predvođenu Komadinom, dijelom riječke, zagrebačke i splitske organizacije. Milanoviću su uglavnom skloniji mlađi kadrovi koje se on sam birao kao ministre, dok kandidaturu od Komadine podupiru uglavnom ostaci kadrova iz Račanovog vremena i najmoćnije gradske organizacije nezadovoljne svojim položajima u stranci i na izbornim listama. Milanović za sebe tvrdi da je ljevičar modernog tipa, čak je sebe par puta i pozicionirao na poličkom spektru koji nema veze sa ljevicom (libertarijanizam, liberalni konzervativizam), dok se Komadina poziva na ljevicu starog tipa, zaštitu radničkih prava, borbu protiv štednje i neoliberalizma.


No ta podjela u praksi i nije toliko izražena kao što se čini na prvi pogled. Sam Milanović je često prilagođavao svoj nastup, priču i retoriku ovisno o tome u kojoj se situaciji nalazi i tko mu je protivnik u političkom ringu. Bez ikakvih problema se pretvara u velikog nacionalista do antifašističkog borca protiv "puzajuće fašizacije društva", a sa druge strane se od samoproglašenog libertarijanca i ljevičara sa third way ekonomskim pristupom pretvorio u zaštitnika obespravljenih građana od bankara, Europske komisije, rejting agencija i tajkuna. Birač ni ne zna hoće li glasom za Milanovića dati glas kopiji Tuđmana, Churchilla, Ivana Fumića ili Ivanu Vilibora Sinčića, no njegovim biračima to generalno ne smeta jer su mu skloniji dati glas zbog njegove agresivne retorike koja služi kao protuteža Karamarku i HDZ-u. 


Komadina sa druge strane jaše na valu povratka socijaldemokratskih i lijevoliberalnih stranaka svojim korijenima. Jeremy Corbyn, Bernie Sanders i razni drugi ljevičarski nastrojeni pojedinci i pokreti su dobro došli i njegovom dijelu SDP-a kako bi dobio snažan argument s kojim bi se moglo boriti protiv dosadašnjeg vodstva stranke. Čak su se i u Račanovo vrijeme mogle čuti kritike kako je on deklarativnim prihvaćanjem Blairove modernije lijeve ekonomske politike i uopće svojim vođenjem ekonomske politike izdao radnike, no te kritike nisu bile ni približno snažne kao sada. Povratak stranačke oporbe iskonskoj ljevičarskoj ekonomskoj politici i nije ništa iskrenije od Milanovićeg naprasno otkrivenog domoljublja. Sva retorika i ideologija je u službi pobjede na stranačkim izborima i legitimiziranja svoje pozicije u stranci, u praksi niti jedna ni druga strana ne pokazuju suštinske razlike u svojim pogledima na ekonomiju i društvo.


Jedina bitna razlika između dva glavna protukandidata je u stilu vladanja i javnog nastupa. Milanovićev SDP je aktivniji, drčniji, hrabriji i općenito snažniji od Račanovog SDP-a i onog SDP-a kojeg nudi Komadina. No uz svu tu hrabrost u paketu dolazi i do agresivnosti, izazivanja podjela, stvaranja ogromnog odijuma velikog dijela javnosti prema toj stranci itd. SDP Zlatka Komadine je pasivniji, pomirljiviji  i dosta bliži Račanovom SDP-u. Taj SDP je općenito bio konstruktivnija oporba, no taj isti pasivni SDP teško može proći u sadašnjim vremenima, 


Eventualna pobjeda Zorana Milanovića na izborima bi vjerojatno dovela prvo do sređivanja situacije u vlastitoj stranci, pa onda i do jačeg zaoštravanja borbe protiv sadašnje vlasti. No, sam Milanović ima dosta loše izglede za doći opet na državnu vlast. Vjerojatno bi bilo i i problema u samoj stranci jer bi gradske organizacije teško podnijele poraz. Takvom SDP-u bi trebalo više vremena da se konsolidira. Pobjeda Komadine bi vjerojatno imala bolji utjecaj na SDP, no u slučaju pobjede Komadine taj isti SDP bi trebao u prvi plan gurnuti mlađe i dokazanije ljude (lijeva tehnokratska protuteža Timu Oreškoviću) koji bi javnosti bili prihvatiljiviji od Komadine i starih SDP-ovih kadrova i trebao bi u praksi odustati od većine onoga što zagovara u kampanji (jer bi ga realnost brzo demantirala nakon eventualnog povratka na vlasti). Taj isti SDP bi se trebao jasno i aktivno suprostaviti HDZ-u, ali bi trebao promijeniti dosadašnju agresivnu milanovićevsku retoriku jer bi to privuklo dobar dio neutralnih birača, ali bi i ispuhalo i dobar dio potpore koju imaju ideološki jastrebi na desnici. Ako se Komadina eventualno ne bi prilagodio novonastaloj situaciji, vjerojatno bi bio lak plijen i HDZ-u, Milanovićevoj poraženoj struji u stranci, ali i nekim novim pokretima na ljevici koji bi bili vjerojatno agresivniji i dosta populistički nastrojeniji.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

SDP, zlatko komadina, zoran milanović, rafael jurčević