Elizabeta Hrstić

PREMIJERA U GAVELLI: PREPORUKE Kao na nebu: Kad slušajući druge pronađemo vlastiti glas

Svakako će to biti jedna od predstava godine. Osvježenje u poplavi prvoloptaških i docirajućih dramskih uradaka.

FOTO: Jasenko Rasol
Piše: Elizabeta Hrstić
"Rad na glasu nikada nije samo rad na glasu, to je uvijek samo rad na samome sebi"

Ove mudre i jednostavne riječi koje je izgovorio učitelj pjevanja i terapeut pjevanjem Baldo Mikulić, sažimaju bit ove najnovije Gavelline predstave odnosno filmskog hita po čijem je predlošku napravljena."Kao na nebu" (2004) je djelo švedskog pisca, glumca i filmskog redatelja Kaya Pollaka za koje je dobio brojne nagrade i priznanja, a nominiran je i za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma.


Ovim zahtjevnim poslom stapanja zbora u jedno, odnosno glumaca na pozornici u zajedničku dušu, redateljski se pozabavio Rene Medvešek, a teško da kod nas ima većeg kazališnog majstora kad su u pitanju tople ljudske drame.
Ovo je topla, melodramatska i misaono-alegorijska priča o ljudima i humanosti. Priča je to o stvaranju skladnog crkvenog zbora od skupine najrazličitijih pojedinaca, što karakterom, ponašanjem, sudbinskim zadanostima, što samim glasom. U takvoj mnogoglasnoj kakofoniji, često smo skloni zaboraviti da smo svi uvijek ili ponekad 'mali' i osamljeni, da nam ponekad glas odzvanja u prazno, da nas ne čuju ili slušaju kao jeku; zajednički glas je glas čežnje za ljubavlju, prihvaćenošću drugih i mirenjem sa samim sobom, svojim krhkostima i demonima.

Daniel Darens je glavni lik, slavni dirigent, virtuoz, glazbeni entuzijast, ali osamljenik u svome perfekcionizmu. On radeći sa slavnim svjetskim orkestrima i u zvjezdanoj površnosti i okrutnosti ne pronalazi osobnu sreću ni dušu umjetničke perfekcije kojoj teži, te u jednom momentu puca, doživi nervni slom te se odluči povući od ljudi i njihovih 'prevelikih formata' vrativši se u svoje malo rodno mjesto. U potrazi za mirom, jednostavnošću i autentičnošću, on polako shvaća da problem nije bio samo u drugima nego i u njegovoj vlastitoj nesposobnosti da nesputano komunicira, da izrazi ili primi ljubav.

I tako, radeći s malim crkvenim zborom, on druge 'u hodu' uči razumijevanju i samorazumijevanju, a i sam, osluškućući pomno raznolikost tuđih glasova koje nastoji dovesti u sklad, pronalazi puteve kojima će konačno omogućiti i vlastitom glasu da razbije dugogodišnju čahuru i vine se visoko.

U predstavi je dvanaest likova i dvanaest različitih glasova. Svaki od njih na svoj posve originalan način traži ljubav i sućut, pa čak i kad se čini da je uopće ne traži i ne želi, ili je traži na kontradiktoran ekstreman način. Elementi melodrame izbijaju iz šarolikosti osebujnih likova i humanog pristupa važnim socijalnim temama, kao što su obiteljsko nasilje, pogled na osobe s posebnim potrebama i njihova društvena integracija, traume iz djetinjstva, zakopčanost i nemogućnost pružanja i primanja ljubavi, konzervativan ženski odgoj nasuprot promiskuitetnosti, crkvena rigidnost i uplitanje u svjetovno..itd.



Gavellina nova predstava spada u one koje jednako oduševe kritiku kao i sve generacije publike, obilje različitih glasova i osobnosti u publici se do kraja stope u jedno, u simfoniju jedinstva, barem dok traje čarolija kazališne umjetnosti.
Usklađujući glasove u zboru, dok ih priprema za važni uskrsni koncert, diregent Dareus se više no ikad pretvara u uho i osjeća da se i sam mijenja: uspijeva pomiriti suprotnosti u sebi, razviti ljubav kroz prihvaćanje emocija; u njemu se budi zaljubljenost, energija empatije, a ukorak s time, rađa se čarolija one perfekcionističke umjetnosti, kakvoj je težio čitavog života. Otvaranjem srca, otvorili su se začepljeni kanali kojim je potekla ljepota.

Zanimljivo je što ovdje glavni lik, učeći druge životu, skladu i umjetnosti, ne funkcionira poput nekog nadmoćnog smirenog gurua, nego istodobno uči i sam, tragajući za najboljim i autentičnim vlastitim glasom. Glasom koji odjekuje i u njemu i izvan njega.

Ovim zahtjevnim poslom stapanja zbora u jedno, odnosno glumaca na pozornici u zajedničku dušu, redateljski se pozabavio Rene Medvešek, a teško da kod nas ima većeg kazališnog majstora kad su u pitanju tople ljudske drame. Medvešek je velik u decentnosti i profinjenosti, ne pati od redateljske grandioznosti i raskoši, ne pati od pokušaja podilaženja publici (a i dijelu kritike) ubacivanjem referenci na aktualna zbivanja i podizanjem političke polarizirajuće prašine kao reklamnim trikom.

Medvešek je redatelj koji u prvom redu poštuje zakonitosti moćne priče. On pušta i podstiče svoje glumce da na svojim leđima radosno nose predstavu, te da iznađu svoje, možda i zaboravljene glasove. Više nego uočljivo je da se Gavellina glumačka ekipa izvodeći ovu predstavu sjajno zabavlja, a publika entuzijazam uvijek osjeti i nagradi interakcijom. Dosluh s publikom, to fino uzajamno osluškivanje, bilo je gotovo opipljivo.







Uloga dirigenta Dareusa povjerena je sjajnom Ozrenu Grabariću, našem možda ponajvećem čarobnjaku na daskama, koji u različitim i totalno oprečnim karakterima pliva ravnopravno i jednako savršeno. Ovaj put je potpuno vjerno dočarao smušeno-šarmantnog Dareusa, od fizionomije do emotivno vratolomnih ekspresija. Topao i dirljiv, suzdržan i raskošan, neurotičan i vrckav, Grabarić je i ovaj put oduševio publiku, raskošnim talentom, a ipak uvijek  s onim sebi svojstvenim daškom profinjene duhovitosti.

Darko Milas
je nevjerojatno stopljen s ulogom pastora Berggrena, a jako je zanimljivo bilo pratiti negovu dinamičnu i suptilnu suigru s karakterno posve oprečnom partnericom, suprugom, koju oštroumno i vrckavo igra Slavica Knežević. Pravi mali dramski biser suigre i veliki glumački izazov je bilo iznjedriti jednu ovakvu pomaknutu, a ipak ljubavnu priču.


Hrvoje Klobučar
opet briljira, ovaj put u ulozi kakve baš i nisu tipične za njega - glumi bučnog, frustriranog i iritantnog obiteljskog nasilnika, koji je ujedno i nesretna osoba. Njegovu suprugu Gabrielu glumi Dijana Vidušin, odlična u svom postupnom putu traženja samosvjesti, u buđenju svog glasa s kojim se budi i dugo zapretena ženska pobuna.


Igor Kovač
je izvrsno odglumio mladića s mentalnom retardacijom, vidi se da je njegov lik gradio studiozno i s pažnjom, autentično, a ne karikaturalno, 'skinuo' je tipične kretnje, mimiku lica, gradaciju smijeha i s takvim pristupom ostvario moćnu ulogu. Poštivajući granice, uspio je oduševiti publiku toplinom, gegom i profinjenom duhovitošću.


Sven Šestak
plijeni pažnju i vrlo je zabavan i nadahnut u ulozi 'lokalnog Džeka', ambicioznog i praktičnog vođu koji za svaki problem ima rješenje i za svako rješenje nađe problem. Ana Kvrgić je sve kvalitetnija karakterna glumica, ovaj put jako dojmljiva u ulozi iskompleksirane i suspregnute, pomalo paraniočne usamljene dame, koja se ipak nauči slušati i veseliti zajedničkom glasu. Antonija Stanišić Šperanda je dobri duh zbora, naivno entuzijastična, djetinjasta i otkačena Florence, u ovakvim ulogama je teško zamjenjiva. I ostale uloge su za svaku pohvalu, promašaja nema i svi dišu kao jedan.


Posebno moram istaknuti uzbudljivo osmišljen, i režijski i glumački nadahnut početak, te grandiozan kraj predstave koji je jedan od najljepših i najupečatljivijih finala.





Gavellina nova predstava spada u one koje jednako oduševe kritiku kao i sve generacije publike, obilje različitih glasova i osobnosti u publici se do kraja stope u jedno, u simfoniju jedinstva, barem dok traje čarolija kazališne umjetnosti. Snažan iskren pljesak i nekoliko biseva, razdraganost na licima, uz sve napisano, dobar su razlog da ovoj predstavi već sada mogu prognozirati dug vijek trajanja, dugo vremena punu dvoranu, gostovanja i nagrade.

Svakako će to biti jedna od predstava godine, jer krase ju pamet, misaonost i entuzijastična zaigranost. Ima mnogo šarma, uz nešto pozitivne patetike koja ni najmanje ne smeta, a štoviše dođe i kao osvježenje - u poplavi pretencioznih ili usiljeno duhovitih, prvoloptaško-humornih i docirajućih dramskih uradaka.