Ljubo Jurčić

KOLUMNA: PIŠE LJUBO JURČIĆ Hrvatska u začaranom krugu siromaštva

Ono što već počinje zabrinjavati kod nove Vlade je što se ne vidi njen koncept razvoja Hrvatske države i gospodarstva.

Piše: Ljubo Jurčić

Hrvatska se vrti u začaranom krugu  siromaštva. To siromaštvo nije materijalno. Hrvatska nije doduše bogata nekim prirodnim resursima za kojima svijet gine, ali ima resursa dovoljno za barem dva puta veću i proizvodnju i životni standard svojih ljudi,  nego što ga danas ostvaruje. Nije siromašna ljudima, koliko je god demografska situacija negativna. Ima preko 300 tisuća radno sposobnih ljudi koji nisu uključeni u  gospodarstvo. Nije siromašna ni kvalitetom ljudskog faktora. Hrvatska redovito pobire nagrade po svjetskim takmičenjima iz različitih znanja, vještina, sposobnosti i poduzetničkog duha. Prosječna obrazovanost i iskustvo hrvatskih ljudi nije prepreka većoj domaćoj proizvodnji i standardu. 


Hrvatska nije siromašna zbog nemogućnosti  pribavljanja tehnologije. Tehnologija koja omogućuje dvostruko veću proizvodnju iz postojećih hrvatskih resursa je slobodno dobavljiva na svjetskom tržištu. Hrvatska nije siromašna zbog ograničenja tržišta. EU tržište,  čiji je dio i Hrvatska, veliko je oko 15 tisuća milijardi eura, a svjetsko tržište zemalja članica WTO, čija je članica i Hrvatska i na koje tržište imamo, više-manje  slobodan pristup, veliko je preko 60 tisuća milijardi  eura. Hrvatska ukupna godišnja proizvodnja kreće se oko 44 milijarde eura i da se ta proizvodnja udvostruči i da se sve izveze u Europsku uniju, to se na EU tržištu gotovo ne bi ni primijetilo (0,3-0,5%).  


Ne postoji ni jedan objektivni razlog hrvatskom siromaštvu. Jedini razlog je nesposobnost hrvatske politike da organizira hrvatsku državu u skladu sa suvremenim uvjetima.  Nakon politike osamostaljenja, ni jedna druga hrvatska politika ne bi dobila pozitivnu ocjenu u izgradnji suvremene hrvatske države u interesu hrvatskih građana.  Umjesto sustavne, stručne i na znanosti utemeljene izgradnje sustava hrvatske države i kreiranja  politika  koje su prilagođene hrvatskim specifičnostima, uglavnom su  proizvođene iluzije, od strane vladajućih politika o čarobnim političkim potezima: pretvorba, privatizacija, PIFizacija, dioničarstvo, članstvo u WTO, mirovinska reforma,  članstvo u EU, javno-privatno partnerstvo, velike investicije ,…,što je sve trebalo Hrvatsku lansirati u krug bogatih država. Međutim, nakon svih tih čarobnih rješenja Hrvatska  se  redovito nalazila u lošijoj situaciji. Narod to nije osjećao jer se sve to u prvih desetak godina prekrivalo iscrpljivanjem, otprije, akumuliranog nacionalnog bogatstva, u drugih desetak godina zaduživanjem, a početkom trećih desetak godina upali smo u krizu gdje se i danas nalazimo. 


Statistički smo izišli iz recesije ali nismo izišli iz krize. Hrvatska se  još uvijek nalazi u rupi od 12 %  ispod  pred krizne 2008. godine.   Svijet danas  ima 25% veću proizvodnju u odnosu na 2008., Amerika 10%, Europa i Japan nešto iznad 2%, Kina 75%, Indija 65%, europske zemlje u tranziciji u koje i nas smješta Svjetska banka 18%, BiH +3,4%. … , Srbija je na nivou 2008., a jedino Hrvatska je još uvijek 12% ispod 2008. godine. Ako se prosječnom rastu europskih zemalja u tranziciji (od 18%) doda hrvatski pad od 12%, ispada da je Hrvatska od 2008 godine do danas izgubila potencijalno osvarivih 30% bruto domaćeg proizvoda. (Jedan posto je oko tri milijarde kuna). Sramotno za hrvatsku politiku. 


Ni prošla Vlade ne bi se mogla pohvaliti  svojim uspjesima.  U najmanju ruku ne bi to bilo korektno. Hrvatska, u postojećoj situaciji i okruženju ima „prirodnu stopu“ rasta oko 2%.  To je stopa rasta koja bi se ostvarila ako se Vlada  ne miješa u gospodarstvo. Umjesto prirodne stope rasta oko 2%, Hrvatska je zbog Vladine politike imala 2012.  pad preko 2%.  Rezultat njenog rada do kraja mandata je pad gospodarstva za više od 3%. To na prvi pogled, možda ne izgleda mnogo, ali ako se zna da je taj pad dodan na pad iz prethodnog razdoblja od 10%, onda to je onda više nego zabrinjavajuće. Katastrofalan rezultat njihove politike je očitiji kad se zna kad su Europske zemlje u tranziciji od 2011. do 2015. rasle 10%.  Taj pad gospodarstva imao je negativne posljedice na zaposlenost, dugove i deficite, javni dug, smanjivanje plaća,  iseljavanje mladih itd. 


Budući da protekle dvije godine prethodna Vlada nije poduzimala nikakve mjere, a negativni efekti njihovih mjera s početka mandata su se iscrpili, a nova Vlada osim „neutralnog“ proračuna nije još ništa poduzimala, hrvatsko gospodarstvo se „spontano“ približava svojoj prirodnoj stopi rasta oko 2%. Za zaustavljanje propadanja Hrvatske,  stopa rasta trebala bi biti barem 4%. Jednom „normalom“ i Hrvatskoj prilagođenoj politici, ta stopa se može dignuti preko 4%, za dvije godine,  a efikasnom politikom i preko 7% u roku od četiri godine. 


Ono što već počinje zabrinjavati kod nove Vlade je što se ne vidi njen  koncept razvoja Hrvatske države i gospodarstva. Ni jedan ni drugi razvoj ne može se temeljiti na dobrim namjerama ili emocijama. Taj razvoj se može postići samo na znanju. Znanje izgradnje suvremene države, društva  i ekonomije se razvija najmanje tristo godina. Razvijene zemlje nisu slučajno razvijene. Iza tog razvoja stoji organizirana različita znanja u državnim sustavima. Ista situacija je u većem broju zemalja koje imaju veći niz godina stope rasta preko 5%.   Dosadašnje hrvatske  vlade  nisu pokazale umijeće korištenja znanja u razvoju hrvatske države. Ekonomsko - političke mjere su bile više  rezultat kombinacije „zdravog razuma“, „prirodne logike“,   populizma,  dobrih namjera i lobističkih interesa,  a manje sustavne, znalačke i pametne politike.  Za sada ne možemo procijeniti kakav će biti pristup sadašnje Vlade u kreiranju politika.  Vrijeme  nenadoknadivo prolazi i to stvara zabrinutost.  


Ono što već počinje zabrinjavati kod nove Vlade je što se ne vidi njen  koncept razvoja Hrvatske države i gospodarstva. Ni jedan ni drugi razvoj ne može se temeljiti na dobrim namjerama ili emocijama. Taj razvoj se može postići samo na znanju. Znanje izgradnje suvremene države, društva  i ekonomije se razvija najmanje tristo godina. Razvijene zemlje nisu slučajno razvijene. Iza tog razvoja stoji organizirana različita znanja u državnim sustavima. Ista situacija je u većem broju zemalja koje imaju veći niz godina stope rasta preko 5%.   Dosadašnje hrvatske  vlade  nisu pokazale umijeće korištenja znanja u razvoju hrvatske države. Ekonomsko - političke mjere su bile više  rezultat kombinacije „zdravog razuma“, „prirodne logike“,   populizma,  dobrih namjera i lobističkih interesa,  a manje sustavne, znalačke i pametne politike.  Za sada ne možemo procijeniti kakav će biti pristup sadašnje Vlade u kreiranju politika.  Vrijeme  nenadoknadivo prolazi i to stvara zabrinutost.  
Problem „zdravog razuma“ i „prirodne logike“ je u tome što ona vidi samo prvi, direktni efekt nekog stanja ili političkog poteza. Osim direktnog, „običnim okom“ vidljivog, najčešće postoji niz indirektnih, manje vidljivih ili običnom oku, potpuno nevidljivih efekata. Postoji mogućnost da vidljivi efekt bude pozitivan, a suma indirektnih, nevidljivih,  negativna. Ili obrnuto, prvi direktni, vidljivi bude negativan a suma nevidljivih pozitivna. Razlika između zdravog razuma i prirodne logike na jednoj strani i znanja (ili znanosti ) na drugoj strani je ta,  što znanost  pomoću svog instrumentarija vidi i sumu nevidljivih. Zbog toga je znanost važna i u vođenju i razvoju države. 


Zbog toga, druga zabrinutost je „ prirodna logika“ političkih ideja koje kruže u hrvatskom političkom prostoru. Jedna od njih je „prevelika država“. Možda bi neki voljeli da uopće nema Hrvatske države, ali država nije prevelika nego je gospodarstvo premalo i nerazvijeno. Da li bi proizvodnja bila veća, da li bi se u Hrvatskoj proizvodili složeniji i proizvodi veće dodane vrijednosti da je država manja, ili da je potpuno ukinemo. Ne bi!! Efekt smanjenje države bi bio negativan. Država je neefikasna, ali za to je ne treba ni smanjivati ni ukidati, nego izabrati politiku koja će napraviti državnu administraciju efikasnijom. Neki dobro žive na neefikasnosti države i da bi takva situacija, u njihovu interesu potrajala, viču da je problem velika država, a ne nužno njena neefikasnost.  


Druga „prirodna logika“ je  da je proračun prevelik i da ga treba smanjiti. Proračunom se osiguravaju građanima javne usluge.  Hrvatski proračun po stanovniku je među najmanjima u Europi. On je možda prevelik u odnosu na bruto domaći proizvod, i rješenje nije u smanjenju proračuna nego u povećanju domaće proizvodnje. To naravno ne znači da se sredstva ne mogu razumnije trošiti. Svako smanjenje proračuna negativno djeluje i kratkoročno i dugoročno na rast BDP, a rast BDP je sveti cilj ekonomske politike. Vika na prevelik proračun je skretanje pozornosti s osnovnog  zadatka Vlade: povećanja domaće proizvodnje. 


Slijedeća pogrešna teza  je: mirovinski sustav je neodrživ,  jer prevelik broj umirovljenika je prevelik teret i problem gospodarstvu? Istina je obrnuta, neefikasno gospodarstvo, odnosna nesposobna politika, koja ne uspijeva kreirati oko 300 tisuća, nedostajućih radnih mjesta,  je stvorila problem s mirovinskim sustavom. Niti se problem, niti se rješenje mirovinskog sustava ne nalazi u njemu.  Rješenje je u politikama koje osiguravaju zdravi razvoj, a to je prioritetni posao Vlade.    


U tu grupu „logičnih“ rješenja ide i produženje radnog vijeka do 67 godine. To liči više na knjigovodstveno - financijsko rješenje, da ljudi što kasnije dođu na račun mirovinskih fondova, a ekonomsko – politički to je  potpuno nerazuman prijedlog. Taj prijedlog je logičan u zemljama s punom zaposlenošću i visokim tehnološkim razvojem. Produženjem radnog vijeka dobivaju dodatnu radnu snagu i time dodatno povećavaju proizvodnju.   U Hrvatskoj u  situaciji velike nezaposlenosti, osobito mladih koji su tek završili škole, pomicanje dobi za umirovljenje, smanjuje se mogućnost njihovog zapošljavanja. Time hrvatska proizvodnja ostaje bez svježe energije i novih znanja. Najbolji u nemogućnosti da dođu do radnog mjesta odlaze u inozemstvo. Hrvatska takvom politikom ubija svoju budućnost, što je prvoklasno političko pitanje.


Negativni demografski trendovi se pojavljuju kao „logično“ opravdanje za ograničenje gospodarskog rasta, što je u postojećoj hrvatskoj situaciji, također, netočno.  To bi bilo logično kad bi Hrvatska imala punu zaposlenost. Međutim, Hrvatska je u obrnutoj situaciji: Hrvatska ima najmanji radni kontingent u EU, tj najmanji udio ljudi u radnoj dobi koji rade ili traže posao (oko 55% u odnosu na EU preko 65%).  U tom najmanjem udjelu imamo skoro najveću nezaposlenost. Znači, demografski pad, apsolutno nije ograničenje rastu proizvodnje, jer Hrvatska ima ogromnu rezervu u  radno sposobnim a nezaposlenim ljudima.    


Demografski pad se navodi kao „logičan“  opasnost za buduće umirovljenike i tu se proizvode različiti „crni“ scenariji kako bi se opravdale politike, koje su, vjerojatno, u  nečijem pojedinačnom interesu,  a ne  u hrvatskom općem  društvenom interesu. To je u najmanju ruku nekorektno prema hrvatskom narodu.  Kao prvo, dizanjem zaposlenosti na prosječni EU nivo (što je i jedna od obveza Hrvatske prema „EU 2020“), uz postojeću produktivnost,  hrvatski bruto domaći proizvod podiže za cca 40%, što  omogućuje značajan rast  mirovina. Kao drugo, dizanje Hrvatske produktivnosti (s oko 10 000 eura po stanovniku)  na prosječnu produktivnost EU (na oko 28 000 eura po stanovniku), stvaraju se mogućnosti za značajno povećanje i plaća i mirovina. Povećanje zaposlenosti i povećanje proizvodnje se najprioritetniji zadaci svake vlade pa tako i Hrvatske. 


Kako vidimo, postoji objektivno ogroman prostor za dizanje standarda hrvatskih građana, samo je pitanje sposobnosti Vlade?  Kao najvažnije  političko pitanje je: izbor politika za ostvarivanje ovih ciljeva kao prvo, i kao drugo, kako će Hrvatska raspodjeljivati povećani nacionalni dohodak? Da li će Hrvatsko društvo biti humano, solidarno i socijalno ili će biti drugačije? A što se tiče pitanja, da li su ovakve stope rasta i promjene moguće, odgovor je DA! Dokaz su zemlje koje to ostvaruju. U svakom slučaju, nema nikakve potrebe za crne (mirovinske) scenarije.  


Jedna od „logična“ prepreka hrvatskom razvoju je skupa radna snaga i velik broj doprinose.  Ta logika je možda samo  dijelom točna. Za radnu snagu nije ni malo  točna.  Hrvatski ljudi koji ne mogu naći posao u domovini ili rade za niske plaće, kad se maknu iz Hrvatske, zapošljavaju se bez problema i rade za nekoliko puta veće plaća. Plaće hrvatskih radnika nisu visoke, naprotiv, vrlo su niske. Dokaz tome je da Hrvatska uvozi proizvode koji su rezultat rada ljudi koji imaju nekoliko puta veće plaće od Hrvatskih, a materijalni i tehnološki uvjeti za proizvodnju tih proizvoda postoje i u Hrvatskoj. Problem  je u politici koja stvara ili ne stvara uvjete za isplativu proizvodnju u Hrvatskoj.   


Za doprinose, možda. Međutim, problem nije ni u jednom ni u drugom, nego u maloj dodanoj vrijednosti hrvatskih proizvoda. Zahtjev za nižom cijenom rada i za manjim doprinosima (među kojima vjerojatno ima i preveliki i možda nepotrebnih), ima prikriveni cilj zadržavanje postojeće strukture proizvodnje u kojoj se ne može zaraditi niti poštena plaća niti plaćati doprinosi. Da se ne isplaćuje plaća i da se ne plaćaju doprinosi, bruto domaći proizvod ne bio ni malo veći. Rješenje je u promjeni strukture proizvodnje, prema proizvodnji proizvoda s većom dodanom vrijednošću,  i to bi trebala biti temeljna, početna „strukturna reforma“. O njoj ovise sve druge „strukturne reforme“. 


Sveti, nediskutabilni, ciljevi ekonomske politike su povećanje domaće proizvodnje i puna zaposlenost. Nažalost,  to hrvatska politika još nije prihvatila i ne postavlja takve ciljeve. Sve ekonomsko političke mjere razvijenih i pametnih zemalja,  su usmjerene k tom cilju. Zbog toga na prvom mjestu je industrijska (odnosno strukturna) politika koja daje odgovor na pitanje: kako promijeniti strukturu proizvodnje prema proizvodnji složenijih i profitabilnijih proizvoda, kojom tehnologijom, kojom infrastrukturom, kojim  obrazovanjem i za koja tržišta? Država se ovom politikom spušta od infrastrukture do sektorskog nivoa, u kojima stvara uvjete za efikasnu proizvodnju i razvoj. Druga politika je Politika regionalnog razvoja, kojom se stvaraju (infrastrukturni) uvjeti za pojedine proizvodnje u pojedinim dijelovima zemlje. Na treće mjesto dolaze  politika javnih i monetarnih financija koje moraju biti usklađene s prve dvije, a ne biti svrha same sebi.  U Hrvatskoj bi se mogli vrlo brzo naći u situaciji da imamo stabilne i javne i monetarne financije a da to bude veća prepreka nego poticaj razvoju, tim više što hrvatskoj više nedostaju nefinancijski faktori razvoja nego financijski. Financijska stabilnost, kao svrha sama sebi može dugoročno blokirati Hrvatsku u začaranom krugu siromaštva.   


Glavni faktor razvoja je Kapital, a najveći kapital koji jedna zemlja može imati je sposobna i efikasna Vlada. Ona može osigurati daleko najveći prinos nacionalnom dohotku,  od bilo kojeg drugog kapitala. Jedna od temeljnih zadaća Vlade je izgradnja vlastite snage za vlastiti razvoj. Jedino zemlja koja je sposobna  izgraditi  vlastitu snagu za vlastiti razvoj će se i razvijati. 


Program nacionalnih reformi koji je Hrvatska vlada uputila Europskoj komisiji ne sadržava reforme koje su potrebne za hrvatski razvoj. On je dokument koji će vrlo vjerojatno zadovoljiti EU birokrate glede hrvatskih makroekonomskih neravnoteža. Uostalom, zadatak Europske komisije i nije hrvatski razvoj. To je obveza i suvereno pravo Hrvatske vlade. Da bi Hrvatsku izvela iz začaranog kruga siromaštva, Hrvatska vlada treba postati najvredniji kapital u Hrvatskoj državi. Sve ostalo je loptanje Hrvatskom. 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

siromaštvo, gospodarstvo, hrvatska, ljubo jurčić