Komentari

BLOG DUBRAVKE GLAVINE: Guske u hrvatskoj magli

'Doviđenja, dok ne dođe i naše vrijeme.'

Piše: Dubravka Glavina

S ozbiljnom zabrinutošću i tugom, u svojoj 24. godini života, moram primijetiti kako mi je, nesvjesno, veću pažnju prilikom „scrollanja“ po facebook zidu počelo privlačiti ime Lidija Bačić od imena Tihomir Orešković. Postalo je očigledno relevantnije koga prethodna „ljubi“ od onoga što potonji misli. Jer, prva vijest makar na stotinku zabavi um, druga ga bez mogućnosti ikakvog utjecaja samo premori i obeshrabri. Stoga sam najnoviji i izrazito zabrinjavajući refleksivni mehanizam selekcije vijesti pripisala surovom nagonu za preživljavanjem, piše Dubravka Glavina u novom blogu.


Žalosna mi pred neki dan prepričava prijateljica kako poznaje ženu koja je dobila „Alzheimera“. Opisuje njeno stanje povremene apsolutne pogubljenosti, nemogućnosti prepoznavanja obitelj i strahotu s kojom se ljudi suočavaju prilikom gubitka pamćenja. Želivši mi dočarati težinu psihičkog stanja u kojem se žena nalazi i probleme s kojima se suočava kaže da je pred neki dan na pitanje, koji je danas datum, odgovorila: 6.7.1979. Osim sto uistinu poštujem muku kroz koju oboljeli prolaze, odgovaram: „Nažalost, žena je ispred svog vremena u Hrvatskoj. Jer je ostatak njene generacije još uvijek negdje po šumama i gorama u nekim 40-ima.“


Borci za „ljudska prava“ opet u, za njih, „hrvatskoj nemogućoj misiji“ pohoda na pravdu. Bore se bjesomučno za toliko toga da na kraju ni sami ne znaju zašto. Ali, važno je da govore i da svaki put kad nešto iti malo koalicijski desnije pomoli u Sabor shvate kako ova država ipak ne vrijedi pa krenu, ne govorit, nego jaukat. Dakle , s obzirom na lijevi ili desni spektar količina aktivnosti i ‘revolucionarnosti’ se smanjuje ili povećava, iako su ljudska prava jednako ugrožena. Je li to onda ljudsko pravo ili politički interes?


Ljudi više ni ne znaju zašto su točno na ulicama, ali njihov nevini protest za budućnost vlastite djece netko promoćurno pripisuje svojim zaslugama, neopravdano. Zašto me sve  podsjeća na devedesete i prosvjed 101-ice odnosno  Zrinku Vrabec Mojzeš na Jelačićevom balkonu kao najjači glas razuma neovisnog novinarstva i budući, slučajno, najjači glas za odnose s javnošću SDP-ovog predsjednika kao i glas koji je ekonomski upropastio tu istu „stojedinicu“. Zar se ovako duboki i ozbiljni problemi u društvu stvaraju u četiri mjeseca? Suština problema je dugoročne prirode, stoga i reakcijska strategija treba biti usmjerena na jednako dugi period i jednako na sve političke aktere koji dopuštaju opstanak ovakvog političkog uređenja i ozračja, u protivnome neće imati nikakvoga smisla.


Ideološki aspekt sukoba odgovara samo onima čija se kompetencija i profesionalnost odbija suočiti s istinskim problemima. Nepostojanje imigracijske kampanje, izvozne strategije, korištenja EU fondova, poticanja malog i srednjeg poduzetništa, privlačenje stranog kapitala u hrvatske neučinkovite segmente tržišta, poljoprivredni i turistički plan razvoja, smislene, koordinirane i ciljane vanjske politike. Zašto i bi, jer kad bi se o ovome počelo razgovarati, većina,uz dužno poštovanje iznimkama, bi u Saboru samo šutila.


Nikad mi nećemo spoznat, čini mi se, da nema crvenih i plavih  stranaka, ima samo stranaka sa skupinom ljudi određenih zajedničkih interesa i koalicija oformljenih s obzirom na gorući problem i situaciju, a ne isključivo na ideološku poziciju. Jer bi sve stranke trebale biti domoljubne, a bit će onda kada Hrvati shvate da reći „ja sam Hrvat“ ne znači biti nacionalist. Svi se uvijek s velikim poštovanjem ugledaju na države poput SAD-a, Švicarske ili Engleske, gdje na skoro svakoj drugoj kući možeš vidjet zastavu veću od ijedne na Markovom trgu. Ali, Hrvatima je uvijek bolji trg u Beču od trga u Zagrebu, iako od bečkog imaju samo „ljepotu u očima promatrača“.


Pripomoć ovoj krasnoj samopercepciji, kao i imidžu u očima drugih, svesrdno godinama pomaže i hrvatska diplomacija kojoj je jedini motiv za rad nebivanje u Hrvatskoj, odnosno zemlji koja ih plaća i zemlji čija reputacija o njima ovisi. Koji paradoks, ta hrvatska diplomacija, jedina diplomacija koja više poštuje zemlju u kojoj ostavlja novac od zemlje koja joj novac daje.


I onda mi još samo preostaje da nekoga čujem da je bolje bilo prije pa da se hrvatska glupost udvostruči ili jos gore da se ja ponekad zapitam, ima li više smisla, ima li? Iako je oku spoznatljivo i statistički stoput argumentirano suprotno Hrvati će se uvijek s poštovanjem okretati Beogradu, a s gađenjem Ljubljani. Jer je to logično.


Uvijek negdje na (nažalost) beskorisnoj razmeđi između Istoka i Zapada, Istoka kojem toliko neshvatljivo, iz lijenosti, želimo pripadati ( a objektivno, većinom, ne pripadamo tom kulturološkom krugu ), i Zapada za kojeg ne želimo imati snage pa mu se i potrebno i bespotrebno dodvoravamo. Tamo negdje na Balkanu, Mediteranu, jugoistočnoj i srednjoj Europi… Svugdje, odnosno nigdje u vlastitom nepovratu.


Kako god, ono najvažnije, generalni prosperitet, donose samopoštovanje i ekonomska neovisnost, koje počinju iznutra, uvijek, a tek se grade u međutrgovinskim i međunarodnim odnosima.


Davno je rekao jedan pametan Hrvat Hrvatima da ne srljaju kao guske u maglu dok se meni čini da smo mi u magli uvijek bili i ostali, izgubljeni čudeći se po svijetu čudima koja doma u magli nismo vidjeli. A kad se magla i sveopći neizdrživi primitivizam razbistre, oni entuzijastični koji su ostali, predat će se, ostatak će biti u dijaspori, prisjećat se vremena kad im Hrvatska nije dala šansu, a netko drugi je, i s tim istim samozadovoljstvom koje je uspjeh donio, ne razmišljajući, zauvijek okrenut leđa Prekrasnoj našoj.


Zaključak neka je upućen svima onima koji neshvatljivo sebično i maloumno prepuštaju Hrvatsku očaju u privatnom i javnom segmentu njenoga života.


U žalosnoj situaciji u kojoj jedina i istinski najpomirdbenija moguća poruka može biti samo vulgarno Vas poslati nekamo drugamo, ali kao i do sada, ostat ću pristojna pa samo napisati,


”Doviđenja, dok ne dođe i naše vrijeme.“

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

TIHOMIR OREŠKOVIĆ, KRIZA, HRVATSKA, DUBRAVKA GLAVINA