MISLAV MIHOLEK

KOALICIJE U HRVATA: Hoće li Krešo Beljak postati novi Božidar Magovac?

Mladi iz Hrvatske nastavljaju koalirati s Njemačkom, Irskom, Kanadom i Australijom. Što će mladi ljudi bilo kojoj državi, a ponajviše Hrvatskoj. Samo su joj teret.

Piše: Mislav Miholek

Kada sam bio dijete, Zagreb je već bio lagano prazan početkom srpnja, većina je nekamo pobjegla na more. Grad je još uvijek pun, a možda najviše u njemu ima političara. Apsolutne zvijezde hrvatskoj medijskog prostora dogovaraju se oko koalicija, panika vlada među manjim strankama, svi su dostojanstveni i ozbiljni u namjeri da se dočepaju dobro plaćenih saborskih stolica i mjesta po državnim firmama.

 

Postoji dobra šansa da će Krešo Beljak postati novi Božidar Magovac. Naime, za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, dio HSS-a koji je otišao u partizane predvodio je Magovac. Bio je na visokim položajima u ZAVNOH-u, AVNOJ-u i NKOJ-u (koliko mlađih od 30 zna što ove skraćenice znače?), da bi ga 1947. komunisti uhapsili, montirano osudili i 1948. poslali na šest godina u Gradišku. Pušten je 1953., umro je 1955.

 

Demokracija je zakomplicirala život prosječnog hrvatskog ambicioznog građana. Za komunizma je sve bilo tako jednostavno. Jedna partija, jedan sistem, točno se znalo protiv čega se smije, a protiv čega se ne smije lajati (Tito, JNA, SUBNOR, samoupravljanje). Život je bio divan, upisalo se u SKJ/SKH, malo se drvilo o pozitivnim tekovima socijalističkoga društva izrasloga na temeljima antifašizma (šifra za Jazovku i slična mjesta). Ako se nije dobio posao u državnoj upravi, onda su postojale partijske i samoupravljačke strukture. Američke pare su kapale zato da bi se podrivao SSSR i Varšavski ugovor (imali veće ironije da jugoslavensko komunističko je bilo financiralo kapitalističkim novcem?), svi su sretno krali državu i gradili vikendice, svatko je imao svoga stojadina i mirna Bosna.

 

Danas ima toliko stranaka i hrvatski ambiciozni čovjek mora birati između dvije najveće i neke manje. Problem s dvije velike da se moraju imati željezni živci, džon obraz, rođaka na višem položaju i nešto sreće da bi se napredovalo. To je dugotrajni proces u kojem čovjek lagano gubi dušu da bi došao do onoga zbog čega prosječni Hrvat ide u stranku, a to je radno mjesto. Pomalo apsurdno, tako nešto se uopće ne isplati u velikim gradovima, tako da npr. zagrebačka organizacija HDZ-a nema nijednu prepoznatljivu facu jer apsolutno nitko mlad i s diplomom ne može preživjeti u tom žrvnju, lakše se spakirati za Irsku i prati prozore na neboderima, nego da zagrebački HDZ iznjedri mlado karizmatično i obrazovano lice koje bi moglo konkurirati Milanu Bandiću. Zagrebački SDP pak više funkcionira kao religijska zajednica, nego kao stranka, pa opet ne može konkurirati Bandiću. Kada smo kod zagrebačkoga gradonačelnika, sklopio je koaliciju s Radimirom Čačićem. Ako ništa drugo, s obzirom na povijest prometnih prekršaja obojice, možemo očekivati da će se zalagati da se promilaža kod vozača poveća barem na 0.8, a brzina na autocestama ograniči na skromnih 220 kilometara 

 

U manjim strankama se lakše napreduje, jer nema okoštale strukture kao u HDZ-i u SDP-u. U travnju prošle godine na ovim stranicama pisao sam kako je pravaštvo u političkom smislu mrtvo i da ga više nema. Da Tomislav Karamarko nije odlučio skrpati HSP AS pod svoje skute, danas ne bi bilo nijednog pravaškoga zastupnika. Problem bezbrojnih suvremenih pravaških stranaka da nitko nije čitao ni Starčevića, ni Kvaternika i nemaju pojma što su ta dvojica zastupali, kao ni njihovi puleni. Tzv. pravaši u Hrvatskoj su zamijenili izvorno pravaštvo za udbaške kvaziustaške podvale.

 

Putem mnogobrojnih pravaških stranaka u Hrvatskoj, krenuo je i HSS. Iako se i on porazbijao na mnoge manje HSS-ove, primjerice A-HSS kojega je Milanović ukorporirao u Koaliciju Hrvatske raste, izgleda da će opet raspasti. Krešo Beljak je razuman čovjek i dobar gradonačelnik Samobora, ali ulazeći u novu SDP-ovu Narodnu koaliciju, postoji dobra šansa da će Krešo Beljak postati novi Božidar Magovac. Naime, za vrijeme Drugoga svjetskoga rata, dio HSS-a koji je otišao u partizane predvodio je Magovac. Bio je na visokim položajima u ZAVNOH-u, AVNOJ-u i NKOJ-u (koliko mlađih od 30 zna što ove skraćenice znače?), da bi ga 1947. komunisti uhapsili, montirano osudili i 1948. poslali na šest godina u Gradišku. Pušten je 1953., umro je 1955., HSS je totalno bio uništen od Milanovićevih duhovnih prethodnika. HSS-u je bilo najbolje da samostalno iziđe na izbore, pa što bude, bude, ali neka im je sa srećom.

 

Vidjet ćemo koje koalicije donosi ovo vruće političko ljeto. Sve u svemu, mladi iz Hrvatske nastavljaju koalirati s Njemačkom, Irskom, Kanadom i Australijom. Ali to je tako nevažno. Što će mladi ljudi bilo kojoj državi, a ponajviše Hrvatskoj. Samo su joj teret.


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

mislav miholek, hdz, sdp, hss, stranke