Hrvatska

SJEĆANJE: Irena Petrijevčanin Vuksanović izaslanica predsjednice na obilježavanju tragedije u Dalju

'Slavonija je podnijela žrtvu u ratu, a u miru mora imati jednake mogućnosti kao i drugi krajevi Hrvatske.'

FOTO: Irena Petrijevčanin Vuksanović
FOTO: Facebook
Piše: PolitikaPlus

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović mi je ukazala čast i imenovala me svojom izaslanicom povodom obilježavanja 25. obljetnice tragične smrti hrvatskih branitelja u Dalju te progonstva iz Aljmaša, Erduta i Dalja, napisala je na Facebooku saborska zastupnica Hridi Irena Petrijevčanin Vuksanović.


- Slavonija je podnijela žrtvu u ratu, a u miru mora imati jednake mogućnosti kao i drugi krajevi Hrvatske, poručuje Petrijevčanin Vuksanović i dodaje.


- Kako su branitelji branili Domovinu tako bi Domovina trebala danas jednakom mjerom brinuti o svima. Žrtve nam nalažu veliku odgovornost. Toliki branitelji digli su ruku na sebe, naposljetku će.






Progonstvo iz Slavonije: 1991. šlepovima, danas busevima


1. kolovoza 1991. bila sam među stotinama ljudi koji su se ukrcali u šlep na Dunavu kako bi se spasili od pokolja. Barikadama su bili odsječeni svi kopneni putevi. Preko bogojevskog mosta nadirali su tenkovi, okolna su mjesta “pala”. Tko nije poginuo u granatiranju brutalno je likvidiran, u tjedan dana poginulo je 50 ljudi! Jedini spas postao je Aljmaš, a iz njega se nije moglo nigdje – osim u Dunav!  Branili su nas gardisti (neki nisu bili ni punoljetni), uz pomoć mještana s lovačkim puškama. To ne mogu zaboraviti do kraja svog života. Prva dva šlepa evakuirala su ranjenike, i djecu, treći je bio za branitelje. Ostala je nekolicina starijih mještana koji nisu želeli napustiti svoje domove i ubrzo su ubijeni. Dio mene i sad tuguje za nekima koji su poginuli da bismo mi živjeli u samostalnoj Hrvatskoj. Nismo znali da će naše progonstvo potrajati 7 godina. Sve smo izdržali u zajedništvu: razne nedaće, seljenja, loše uvjete… u međuvremenu smo se školovali, molili se i nadali povratku domovima i boljem životu. Ona poslovica „što te ne ubije te ojača“ stvarno je istinita.


Na ovoj fotografiji koja je obišla svijet žena s djetetom moja je ujna i bratić: Mara i Juraj Petrijevčanin. Danonoćno je brinula o ranjenicima i zasluženo je dobila svoj dio u knjizi „Žene u domovinskom ratu“. Najteži ranjenici noću su motornim čamcem prekriveni ceradom prevažani do osječke luke. Neki nisu doživjeli dolazak u bolnicu… Ujna Mara i danas radi u osječkoj bolnici. Dijete koje ona drži u naručju, moj bratić Jura, jedan je od onih koji su autobusima s osječkog kolodvora morali otići iz Slavonije. Ovdje nije bilo posla za njega pa sada radi u njemačkoj bolnici. Pošten i hrabar dečko (2013. bio je „Ponos Hrvatske“ jer je iz požara izvukao dvoje ljudi) sada je pun sjete, kad se čujemo, sa čežnjom u glasu, govori mi da će se prije ili kasnije vratiti u Slavoniju.. Stihovi „ Ne dirajte mi ravnicu jer ja ću se vratiti“ i nakon 25 godina još su aktualni. Nažalost, sada vrijede za Juru i sve one koji su bili prisiljeni otići u inozemstvu. Najplodniji dio Hrvatske sada je najsiromašniji. To se nije smjelo dogoditi! I dalje vjerujem da možemo bolje i da još nije kasno. Dugujemo to svim žrtvama rata, mladima koji su otišli ne svojom krivnjom, i našoj djeci koja zaslužuju bolje od ovoga. (Irena Petrijevčanin Vuksanović)