Ante Gugo

ISPOD POVRŠINE: Otvoreno pismo Dačiću i organizatorima peticije i prosvjeda protiv hrvatske suverenosti

Pušete u Miloševićeve ratne trube koje su već svirale iznad grobova nevinih!

Piše: Ante Gugo

Gospodine Dačiću, moram priznati da sam imao problema kako Vas oslovljavati u ovom pismu. Zbog svega što ste izrekli zadnjih dana teško mi je nazivati Vas gospodinom.

 

Međutim, kad bih to izostavio upao bih u onu vrstu neposredne komunikacije u kojoj možete od sugovornika očekivati da Vas vrlo brzo raspali otvorenim dlanom po leđima i pozove da trgnete po još jednu ljutu, možda i prepečenicu, jer svi smo mi isti na kraju krajeva. Mi ipak nismo isti koliko god Vi to htjeli. Nismo čak jednako ni krivi za rat kojeg ste nam nametnuli zajedno sa svojim učiteljem Slobodanom Miloševićem i kojeg ste vodili na tlu Hrvatske razarajući hrvatske domove i ubijajući građane Republike Hrvatske.


 

 

 

...

 

 

TEKST: Gospodine Dačiću, kad kažem da mi nismo isti kao vi, onda ne mislim na sve pripadnike Vašeg naroda. Mislim isključivo na političke gubitnike koji trenutno vladaju Srbijom i na Vaše satelite u Hrvatskoj i Srbiji koji se nazivaju nevladinim udrugama. Ne mogu generalizirati, ako zbog ničeg drugog, onda zbog dubokog poštovanja prema žrtvi 249 hrvatskih branitelja, pripadnika srpskog naroda, koji su svoje živote dali za hrvatsku slobodu, suverenost i samostalnost. Među njima je i prva žrtva s hrvatske strane u vojno-redarstvenoj akciji „Oluja“.


Povod za ovo moje otvoreno pismo Vaša je reakcija za koju sam najprije mislio da je plod nekog satiričnog portala. Kako javlja B92, izjavili ste da ne vjerujete da je hrvatska okrenuta prema budućnosti, jer u Hrvatskoj je sve više djece kojoj se daje ime Ante! Ne znam zašto Vam toliko smeta ime Ante. Čudno mi je i što to smeta Vama koji nosite tako lijepo ime ivica. To je, naime, oblik jednog od najčešćih hrvatskih imena Ivan. Češće je čak i
od imena slavnog hrvatskog kralja Tomislava, a koje nosi predsjednik Srbije, gospodin Nikolić. Pitam se zašto ste baš vas dvojica toliko nabrušeni i naoštreni na sve što je hrvatsko, a tako upečatljiva hrvatska imena nosite.


Vratimo se mi ipak Vašem izljevu bijesa zbog imena Ante. Ne znam koji Ante Vam se toliko zamjerio. Nadam se da nije Sveti Ante Padovanski ili ne daj Bože pravoslavni pop Antonije koji je godinama službovao u Kninu. Nekako slutim da nije u pitanju ni onaj zloslutni iz Drugog svjetskog rata čije prezime ne želim ni spominjati, nego da je u pitanju ipak Gotovina.


Čini mi se da Vas on žulja. On koji je vojničkom sposobnošću i časničkom mudrošću došao glave velikosrpskoj politici Vašeg učitelja Miloševića.


Gospodine Dačiću, vaši trabanti koji na glavnom zagrebačkom trgu spremaju nekakav prosvjed, a što je razlog zbog kojeg ovo pismo upućujem i njima, opet neodgovorno licitiraju brojevima navodno prognanih u Oluji. Jučer su već bili na pola milijuna ljudi. Kako to kod Vas i kod njih ide, do proslave oluje bit će to više od 700.000. Vas činjenice ne zanimaju. Vi ste i onako sljedbenik ideologije Dobrice Ćosića, političkog književnika koji je 23. svibnja 1985. Pokrenuo inicijativu za rad na dokumentu poznatom kao Memorandum SANU. To nadigravanje velikosrpskim idejama ostavilo je iza sebe više od 100.000 mrtvih. Stotine tisuća je ostalo bez svojih domova, a među njima su bili i oni koji su bezglavo pojurili za vašim pričama o Velikoj Srbiji. Danas im umjesto isprike nudite priče o krivnji drugih i od žrtve tražite ispriku. To i nije čudno ako znamo tko je bio Dobrica Ćosić i tko su bili ljudi koji su radili memorandum SANU.


Dakle, Vaš ideolog je poznat po definiciji laži barem koliko i po svojim književnim djelima. Ja bih rekao da je poznatiji po definiciji laži nego po književnom opusu. Ako Vam nije poznato. Dobrica Ćosić je napisao: „Mi Srbi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito inventivno.“


Laganje o broju protjeranih iz Hrvatske i nije posebno inventivno i maštovito, jer činjenice su lako provjerljive. U duhu stvarnih činjenica i ove definicije mogli bismo reći, gospodine Ivica, da Vi i niste osobito dobar Srbin. Naime, podatci kažu da je prije početka srpske agresije u Hrvatskoj živjelo 566.000 Srba. Na okupiranom teritoriju Republike Hrvatske prije napada JNA živjelo je 142.000 ljudi. Dakle, kako Srba, tako i pripadnika drugih naroda. Već u svibnju 1993. na tom području, prema službenim podatcima UN-a živjelo je oko 60.000 ljudi manje.


To su oni koji su otišli pod prijetnjo i terorom okupacijskih i pobunjeničkih snaga. Među njima je bilo puno više Srba nego onih drugih. Ako pretpostavimo da do početka Oluje nije otišao više nitko, a znamo da jest, onda možemo zaključiti da na okupiranim područjima nije bilo više od 80.000 ljudi. Ne treba se pozivati na zdrav razum i pitati se otkud Vama i Vašim trabantima priča o pola milijuna protjeranih. Treba samo pogledati što je Vaš ideolog rekao na temu laži. Vi svakim svojim potezom, svakom svojom izjavom potvrđujete kako je on bio u pravu. Vi tražite odgovornost Hrvatske zbog spomenika Miru Barešiću, a podižete spomenik Gavrilu Principu.


Vi tvrdite da se u Hrvatskoj obnavlja ustaštvo i to na temelju nekih pojedinačnih incidenata, a službeno ste rehabilitirali Dražu Mihailovića, vođe četnika u Drugom svjetskom ratu. Vi se bunite protiv poništenja presude blaženom Alojziju Stepincu, a ne šaljete poruke pripadnicima vlastitog naroda o spomeniku Vukašinu Šoškočaninu u Borovom selu. Vi prijetite Republici Hrvatskoj prijavom međunarodnim institucijama, a ne poštujete odluke Međunarodnog suda u Haagu i odbijate izručiti trojicu svojih građana. Vi tvrdite da Hrvatska ne poštuje prava srpske manjine, iako u Saboru imaju tri zagarantirana mjesta, a uporno odbijate provesti odredbu Sporazuma iz 2004. godine prema kojoj ste u Skupštini Srbije dužni Hrvatima osigurati jedno mjesto.


Gospodine Dačiću, najradije bih Vas sad upitao je li Vas sram, ali neću jer Vi srama nemate. To pokazujete svojim postupcima. Umjesto toga upitat ću ove Vaše trabante koji organiziraju peticije i prosvjede, je li ih sram toga što rade? Jesu li svjesni da traže ispriku zbog rušenja velikosrpske politike koja je dovela do stotina tisuća mrtvih. Je li im jasno da traže ispriku zbog toga što je u Bihaćkoj enklavi spriječen genocid kakav se dogodio u Srebrenici, s tim što je u Bihaću i okolici bilo puno više ljudi nego što ih se zateklo u Srebrenici? Moram ih pitati srame li se toga što pokušavaju izjednačiti žrtvu i krvnika? Ne znam jesu li oni svjesni, ali i ne zanima me, jer morali bi znati da zajedno s Vama pušu u ratne trube Slobodana Miloševića, Dobrice Ćosića, Borisava Jovića, Ratka Mladića i drugih, a koje su već svirale iznad grobova stotina tisuća nevinih.


Vas gospodine Dačiću na kraju ipak moram pitati je li bolno biti veliki Srbin koji se zove Ivica. Znam da je malo neozbiljno, ali morao sam. Draže od toga bilo bi mi jedino to isto pitanje postaviti predsjedniku Srbije Tomislavu Nikoliću. Možda ne toliko kao kad bih Vojislava Šešelja mogao pitati kako je to biti ćosavi vojvoda bez brade, ali eto. Mislim da se razumijemo i da je u ovih par pitanja sažeto sve što sam Vam pokušao reći u ovom otvorenom pismu. Nema tu ništa osobno. To je samo trenutna slika srbijanske političke
scene. Previše neozbiljna da bi vas se shvaćalo ozbiljno.


(Autor je hrvatski novinar i publicist, pisac knjige „Oluja koju nismo mogli izbjeći“, koja je u 2015. godini bila uspješnica Večernjeg lista, a koja predstavlja istraživački rad na raspadu SFRJ i uspostavi samostalne i suverene hrvatske države. Ta knjiga je u prijevodu na engleski jezik objavljena prije desetak dana pod nazivom „In the Eye of the Storm“)

 

 

...

 

 

 


 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

ante gugo, srbija hrvatska, ivica dačić