Elizabeta Hrstić

KOLUMNA ELIZABETE HRSTIĆ: Premijera: Portret univerzalne Gospođe Bovary

Ivana Sajko, dramskim tekstom pokušala je vrlo slikovito i čulno, iznjedriti modernu, svevremensku Emmu Bovary čija čežnja u današnje doba konzumerizma postaje još razgranatija, koja doduše, više ne šokira ionako otupjelo društvo, no ubojitija je nego ikad na intimnijim planovima...

Piše: Elizabeta Hrstić

U vrijeme kad je Gustave Flaubert napisao svoje slavno i tada vrlo delikatno i provokativno djelo, Emma Bovary predstavljala je simbol zastrašujuće i opasne ženske čežnje. Čežnje za slobodom, užitkom, romantičnim idealima.
Ivana Sajko, dramskim tekstom koji je baza prve ovogodišnje Gavelline premijere, pokušala je vrlo slikovito i čulno, iznjedriti modernu, svevremensku Emmu Bovary čija čežnja u današnje doba konzumerizma postaje još razgranatija, koja doduše, više ne šokira ionako otupjelo društvo, no ubojitija je nego ikad na intimnijim planovima. Sanjarima bez osjećaja za stvarnost i dalje je suđena stvarna ili figurativna smrt, ako se ne uspiju prizemljiti.


Redatelj Saša Božić nije se koncentrirao samo na introspekciju glavnog lika ili suodnos glavnih likova, pozabavio se ovdje i percepcijom društva, preciznije - pogledom na Madam Bovary iz vizure muških malograđana i 'lešinara', koji su također konzumeristi, hedonisti, no bez dodira s romantičarskim, estetskim ili bilo kakvim emotivnim pogledom na ženu ili svijet u kojem jesu. A tek taj pogled, istinski užasava.

Sajko je svoju Bovary (igra ju iskusna i uvijek upečatljiva Jelena Miholjević) zamislila kao domaćicu u 40-im godinama, koja se dosađuje a iz učmalosti ju je kadra iščupati tek mašta. Ona ima muža koji ju obožava (Igor Kovač), vjeran joj je kao pas, no požrtvovano po čitave dane radi kao liječnik i ona je osamljena, prepuštena svome svijetu. Liječnikova ljubav prema njoj je jaka ali jednostavna i pragmatična. U predstavi on čitavo vrijeme ima crvene krvave ruke, jer Emma ga takvim vidi i nakon što dođe doma. Nije ga ljubila niti na samom početku braka, jer nikada se nije uklopio u njen svijet koji nastavaju romantično-divlji junaci iz tinejdžerskih snova. Njen svijet su lude zabave pune plesa i glazbe, filmovi i putovanja, tek kad sjedne za klavir ona priziva san o uzbudljivom životu, romantičnim flertovima, strastvenim vrhuncima. Njen doživljaj protoka vremena se zamrznuo, tek vatra imaginativne čežnje daje mu dinamiku koje u stvarnosti nema.

 




Njenog Rudolfa (bogatog zemljoposjednika i boema) glumi Sven Medvešek koji i fizionomijom, kretnjama i gestama odlično utjelovljuje baš takav tip muškarca, no namjerno je pomalo nestvaran, poput duha, blijede osobnosti. Njegova neupečatljivost naglašava njen zamišljaj, jer ona je ta koja mu dodaje i oduzima boje.


Dramaturginja i redatelj su predstavu zamislili kao stalno preplitanje prošlog, sadašnjeg i budućeg, već i na samom početku smo vidjeli smrt glavne junakinje, tek zatim se odmata a na momente i u nerazmrsiv čvor zamata, klupko objašnjenja tog čina. Na pozornici su gotovo uvijek svi u isto vrijeme što podvlači shizofrenost moderne Emme, također i i stalna izmjena glumljenja teksta i deklamatornog komentiranja u mikrofon. Teško je uspostaviti jasnu granicu između Emmine mašte i stvarnih činova ili događanja.

 

 


Jelena Miholjević je sigurna u ovoj ulozi, njen scenski pokret odražava svu mekoću, emotivnost, neurotičnost ili očaj njenih stanja. Kostimografkinja (Marita Ćopo) je odabirom njenih haljinama suptilno pratila njene mijene.


Glazba je ovdje od izuzetnog značaja, a songovi su birani pažljivo i otpjevani ako i ne uvijek besprijekorno, svakako sa stilom. Čuli smo ariju iz Donizzetijeve Lucia di Lammermoor, pokoju francusku šansonu, Bowieve čarobne i sjetne China girl i Absolute begginers...Jelena je ovaj pjevački dio posla sjajno odradila, teško da joj mnogo kolegica može parirati u ljepoti boje glasa a pjevala je jednostavno ali baršunasto i s dinamikom, iznjedrivši tako svu Emminu ranjivost. Jer pjesma je sama jezgra sanjarske romantike.
Moderna Emma nam je prikazana i kao filmska junakinja, primjerice kao osamljena talijanska domaćica Francesca u Mostovima okruga Madison.


Sanjarke su uvijek i naivne, unatoč smislu za hedonizam i praktično. No ta vrsta 'praktičnosti' uvijek je samo u službi snova. U slavnom romanu, ona ostaje bez imovine istodobno kad i bez ljubavi, u ovoj modernoj verziji se naravno u sve upliću i bankari i kamatari prikazani kao lešinari ili neka vrsta trećeg jahača apokalipse koji na kraju vagaju oduzimaju i uništavaju.
Zanimljiv i pomalo duhovit potez je zamisao da se obilježe i naslove poglavlja scenskih zbivanja koji su nam prikazani na video zidu. Jedan od naslova je i 'Čekanje je posao kamena'. Emma ustvari čitavo vrijeme čeka na neko čudo, prestaje živjeti stvaran život, iščekujući poput kamena: postojana u svojoj tragičnoj čežnji.

 




Predstava je dinamična, održava stalnu pažnju i traje tek sat i dvadeset minuta. Scena (Zdravka Ivandija Kirigin) je efektna, osvjetljenje (Zdravko Stolnik) prelijepo, čarobno poput Emminih snova, posebice upečetljivo na samom kraju predstave kada načas kao da ipak postoji nada u ostvarenje ili barem neslomivost naših vječnih imaginacija o romantičnoj ljubavi.
Kad se dramaturzi i redatelji dohvate nekog klasika i nastoje ga osuvremeniti, to je obično nezahvalan i rijetko uspješan posao.Posebice kad umjetno nastoje nakalemiti nešto što bi trebalo biti prvoloptaška fora za mase, a time često samo zamaskiraju činjenicu da ne znaju pronaći i postaviti na scenu ono što je bezvremeno u njemu. Ovdje to nije slučaj, vrsna Ivana Sajko ima odličan osjećaj za to pa je i predstava dovoljno zabavna nepretenciozna ali i originalna, ne propustivši zaškakljati gledatelje, isprovocirati pitanja koja će možda postaviti samima sebi, pokušati se naći u Emminoj ulozi. Žive li više u svojoj mašti ili žive punim plućima? Jesu li našle dobar balans u svome životu i braku? Kako vide same sebe a kako ih doživljava društvo? I ako si samodovoljno ne postave ama baš nikakva pitanja, jesu li prava ljudska bića sa zdravom dozom sanja, čežnji i strasti ili ih je možda neumoljivost tempa i kapitalizma pretvorio u bešćutni kamen koji je čekanjem izgubio i osjećaj i želju da čeka ostvarenje nekog negdašnjeg sna.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

elizabeta hrstić, drama, emma bovary