EU(R)OLOGIJA: DAMIR KRSTIČEVIĆ i dobar duh

Sitnije građe, a zvonka glasa, Damir Krstičević je  govornik koji okuplja, a ne dijeli. Damir nosi  dobru energiju, zajedništvo. Na temelju onoga što je dosad javno kazao, ostavlja dojam da može djelovati poput društvenoga ljepila.

Pozitivan naboj, dobar duh—eudaimonia--termini su kojima opisujem efekte njegovih javnih nastupa. Nižega rasta, taj ministar s vojnim backgroundom govori s uvjerenjem,  snažnom emocijom.  U ovom kratkom razdoblju na čelu  ministarstva obrane svojom je službenom komunikacijom pokazao da  je čovjek koji gradi, koji okuplja, koji podiže duh zajednice.   

Krstičević ima sve karakteristike dobroga govornika:  jasno i glasno govori, ne guši rečenicu nepotrebnim epitetima, rijetko se služi ispraznim frazama, diskurs mu je jednostavan, i zato razumljiv. Uz to  mu retorički koristi i njegov fizički izgled:  nježnija  građa  se u pravilu ne povezuje s ratnicima, a napose ne s generalima, i upravo taj spoj suprotnosti predstavlja njegov zaštitni znak.    

On govori  razgovjetno, nastoji kazati što ima, ne zavodi sugovornika. Ako zna odgovor, kaže ga naglas, ako ne zna, prešuti. Taj je modus upravo u skladu s vojničkim backgroundom iz kojega izvorno dolazi—u njemu je važno da svatko poznaje svoju ulogu u hijerarhiji—i ne iskače iz lanca donošenja i izvršavanja zapovijedi. Takva im je i komunikacija. Nastoje ne činiti  stvari složenijima nego što jesu. Vojnički je rječnik racionalan i pragmatičan pa se maksime „jednostavno i razumno“ pridržava i Krstičević.  

Govor mu je upečatljiv, nabijen energijom, i ima potencijal da okuplja, združuje.  Čini se da Krstičević nije od onih koji govore s figom u džepu. Govori  bez zadrške, neposredno, plijeni pažnju onih kojima se obraća.

Na ruku mu ide i činjenica da je čovjek iz ratničkog miljea--kao ratni zapovjednik isprofilirao se u neku vrst živoga heroja. Posebnu težinu ima i činjenica da je čin generala zaslužio svojim djelovanjem u konkretnom i to obrambenom, a ne osvajačkom ratu, a u širem smislu sudjelovao i u povijesnom  projektu stvaranja samostalne hrvatske države na samom kraju 20. stoljeća.

Kako će se on dalje retorički razvijati, pokazat će vrijeme.  Damir Krstičević,  međutim, ima potencijal  da se potvrdi  kao govornik  od formata, koji  se jednostavnim, narodskim jezikom obraća ljudima iz svih slojeva društva, koji je odgovoran i hoće prodonijeti gradnji funkcionalne zajednice.  

O tome svjedoči i nedavna rasprava u HTV-ovoj emisji  „Otvoreno“  od 9.siječnja 2017.  Sudionici emisije razgovarali su  o vojnoj opremi, a posebno o nabavci  borbenih nadzvučnih zrakoplova. Kada su neki od sugovornika  pokušali  skrenuti u politička nadmetanja o tomu jesu li bolje HDZ-ove ili SDP-ove Vlade, Krstičević se nije dao uvući u to. Kazao je da je nabavka borbenih zrakoplova  prava „nadstranačka priča“, ona je „iznad podjela“  i optiranja za ovu ili onu političku boju.

Time je jasno  naglasio da ne vidi svrhu u dječjim nabrajanjima tipa „moji su bolji, veći, sposobniji od tvojih“.  Takav bi se diskurs sveo na milanovićevsko-karamarkovsku formulu „ili mi ili oni“, a ministar obrane neće  političku raspravu voditi na način podmetanja, svađanja „našega“ s  „vašim“ taborom. Praktički na samom početku ministarskoga mandata ministar Damir je  pokazao da ga ne zanima nastaviti trovati javni prostor neproduktivnom trač-retorikom. Ne želi upasti u zamku beskonačnog perpetuiranje podjela u društvu; on kao i uopće Plenkovićeva administracija hoće raditi na traženju rješenja, a na temelju formule  „svi mi zajedno“.  

A da on zaista misli iznad te diobene formule –mi i oni—svjedoči  i to što je u istom kontekstu govorio o mnogim inozemnim , uglavnom američkim, donacijama vojne opreme HV-u.  I pritom je posebno naglasio kontinuitet politike i zajedništva; otvoreno je pohvalio sve svoje prethodnike-- bivše ministre obrane,-- bez obzira na političku boju. Svi su oni ranije vojne  donacije dobro iskoristili, tj.  „stavili ih  u operativnu upotrebu“, ustvrdio je Krstičević.  

Jesu li se zrakoplovi mogli i ranije nabaviti? Krstičević  hoće gledati u budućnost: danas nije bitno što se ranije moglo, a što se zaista činilo. Taj je gard izraz čvrstoga, zreloga pojedinca koji se ne bavi sitnim podmetanjima, nabacivanjima blatom, iscrtavanjem krivnje za druge. Njega zanima nacionalni interes prije svega, a nacionalni interes u ovom trenutku globalnih  preslagivanja i sigurnosnih izazova  jest nabaviti borbene nadzvučne zrakoplove: „Mi to moramo, ako želimo  biti država.“ To je „investicija u budućnost“, naglašava Damir Krstičević,  ispravan  odnos „prema našoj djeci, budućim generacijama“.  

I ministar branitelja Tomo Medved je ministar s ratnim iskustvom. Na sličan način u svojim javnim nastupima  naglašava potrebu zajedništva,  solidarnosti osobito s ranjivijim skupinama društva. On je pritom manje egzaltiran, vrlo ozbiljan, temeljit, govori polako i staloženo.  Djeluje kao da je iskreno predan tomu da riješi probleme s kojima se u poslijeratnom vremenu suočava braniteljska populacija.

Dvojac generala-ministara ostavlja dojam da su razboriti ljudi, patrioti. Iz ratnoga iskustva obojica crpe istodobno samopouzdanje i nadahnuće za javni govor koji je redovito uglavljen u svijesti o važnosti rada u i za zajednicu. Pritom je vojnička disciplina u mnogim situacijama iznimno korisna, ali se u posebnim okolnostima može pokazati i kao slabost. Kada se pred njih, hipotetski govoreći,  postave političke odluke koje se kose s njihovim osobnim uvjerenjima—moraju birati između savjesti i profesionalne dužnosti. Ta napetost  između profesionalnog i osobnog u ljudi s vojničkim drilom nerijetko prevagne u korist „naredbe s vrha“. Bi li tako u konkretnoj situaciji postupili i ministri  K. i M.?