Mislav Miholek

PANONSKI VIDICI: 'Politička elita u Hrvatskoj 1990.-2000.' Davorke Budimir vrijedno je djelo koje će smetati mnogim političarima

Kako će vrijeme prolaziti, ova će knjiga dobivati na važnosti i spriječit će neugodan povijesni zaborav. Nadajmo se da će drugi istraživači shvatiti ovo djelo kao poticaj i da će knjiga imati i 'znanstveno potomstvo'.

Piše: Mislav Miholek

Trenutno je vidljivo jedno opće nezadovoljstvo hrvatskim političarima, pogotovo kod onih koji misle da je u politici presudna ideologija, a zaboravljaju kako politika na ovim našim prostorima stvarno djeluje. Danas ću pisati o jednoj knjizi koja svjedoči o nastanku hrvatske političke elite. To je tema o kojoj se ne govori puno, a zapravo ima dosta veze i s trenutnim temama i trenutni koalicijama.

    
Doktorat Davorke Budimir postao je legendaran među onima koji imaju dodira s politološkim krugovima. Dio zagrebačkoga FPZG-a upregnuo je sve svoje snage da ovo djelo ne vidi svjetlo dana, iako u doktoratu nema ničega što sablažnjava, nema ničega što nekoga opanjkava ili nekoga prikazuje u pretjeranom lošem svjetlu, jednostavno ovdje imamo na jednom mjestu sve dužnosnike iz najviših rangove hrvatskih političkih stranaka u razdoblju od 1990. do 2000.
    
Knjiga se sastoji od šest velikih cjelina, koje se također vrlo lako čitaju, a može ih čitati kao samostalne. Prva se bavi pojmom elite kao takve, druga cjelina je o hrvatskoj komunističkoj eliti u 1989. godini, treća se bavi parlamentarnom elitom od 1990. do 2000.,  zatim tu je cjelina o vladama, sljedeća je o predsjedniku Tuđmanu i ljudima oko njega, a zadnja cjelina posvećena je HDZ-u i SDP-u.    

Naš najveći problem je u tome što je komunistički način upravljanja društvom i državom uspješno preživio tranziciju.

Ovo djelo je možda problematično za političare, zato jer je ovo knjiga o prebjezima i fluktuaciji stare partijsko-političke elite koja se lagano pretvarala u HDZ i SDP, gotovo nevjerojatno zvuče podaci iz jeseni 1989. koje autorica donosi, način na koji se komunizam raspao organizacijski i u svakom drugom pogledu daleko prije izbora koji su bili u proljeće 1990. Naš najveći problem je u tome što je komunistički način upravljanja društvom i državom uspješno preživio tranziciju.

    
Na prvi pogled, onima s dobrim pamćenjem ova knjiga neće donijeti ništa novo, ali tu je njezina velika vrijednost, jer na jednom mjestu imamo pregled razvoja stranačko-državne elite s kraja osamdesetima i kroz devedesete. Naime, ljudi su jako, jako, jako zaboravljivi, a fascinantno je da do sada nema sličnoga rada. Kao što se u knjizi vidi, hrvatska politologija u osamdesetima, za vrijeme gadnoga raspada Jugoslavije, koji je de facto započeo kako je Tito umro, imala je puno više hrabrosti nego što danas ima. Čini se kao da se politologija u Hrvata boji suvremenih tema, kao da se boji hrvatske politike. Doduše, veći dio humanističko-društvenih znanosti bježi od suvremenosti, a ponajviše od spomenute politike.
    
Za shvaćanje ove današnje političke krize, ovo je neizbježno djelo, uz knjigu pokojnog Williama Klingera 'Teror narodu. Povijest Ozne, Titove političke policije' (Zagreb, 2014.), koje je obujmom puno manja, ali pokazuje revolucionarno preuzimanje jedne zemlje i političkoga sustava. U promjeni 1990., kao što vidimo u doktoratu Davorke Budimir, nije bilo ničega revolucionarnog, postoji kontinuitet, puno je faktora bilo u igri, a vječno se vraćamo na 1971., koja je vrlo vjerojatno najvažnija godina za Hrvatsku u dvadesetom stoljeću, kako se to meni čini.  

Tu je također i popis javnih ličnosti koji su 1990. stali iza SKH-SDP, od kojih su mnogi do danas promijenili mišljenje.
 

Prilozi u knjizi su više nego fascinantni, tu se nalazi zadnji zapisnik sastanka ujedinjenog republičkoga rukovodstva iz 29. prosinca 1989., koji svjedoči o pogubljenosti vodećih hrvatskih komunista, izuzevši lucidnog Stipu Šuvara, koji je izgleda jedini bio svjestan povijesnog i društvenog trenutka. Tu je također i popis javnih ličnosti koji su 1990. stali iza SKH-SDP, od kojih su mnogi do danas promijenili mišljenje, a neki su čak izraziti katolici i hrvatski nacionalisti. S druge strane, dok se čita tko je bio u izvornom HDZ-ovom krugu 1989., jedino je još aktivan nepoderivi Vlado Šeks.

    
Ako ću ikada imati starinski ured, a iza mene će biti polica s knjigama, 'Politička elita u Hrvatskoj 1990.-2000.' svakako će biti na takvoj polici. Kako će vrijeme prolaziti, ova će knjiga dobivati na važnosti i spriječit će neugodan povijesni zaborav. Nadajmo se da će drugi istraživači shvatiti ovo djelo kao poticaj i da će knjiga imati i 'znanstveno potomstvo'.