Kolumne

KOMENTAR DARKA MARINCA: Bitka za gradove i zašto tako glasujemo ili biračke navike

Lokalna uprava i samouprava, a posebno gradovi su izdašna stabilna i obilna mjesta za namještanje kadrova politički stranaka, pa iako postoji svojevrsni politički konsenzus oko toga kako bi se smanjio broj administrativnih jedinica lokalne uprave i samouprave, a od toga pobjednici uvijek odustaju.

Piše: Darko Marinac

Uistinu ekonomska znanost posudila je politološkoj – teoriju javnog izbora. No unatoč tome, nije lako shvatiti kako, a još teže po kojim mjerilima glasuju prosječni hrvatski birači. 

Gradovi su poseban plijen, kako vojni tako i politički. U vojnom djelovanjima gradovi su bili sinonim za obilan ratni plijen , pljačku, palež, silovanja i druga divljaštva. Isto tako gradovi u svojoj obrani mogu steći status gradova heroja kao naš Vukovar ili ruski Staljingrad. U vojnom djelovanju borbe za gradove znaju stvarati probleme vojskovođama, pa i do današnjih dana, pa se uvode pojmovi urbana borba ili djelovanje koje se uči i uvježbaju se snage za borbu u gradovima.

Lokalna uprava i samouprava, a posebno gradovi su izdašna stabilna i obilna mjesta za namještanje kadrova politički stranaka, pa iako postoji svojevrsni politički konsenzus oko toga kako bi se smanjio broj administrativnih jedinica lokalne uprave i samouprave, a od toga pobjednici uvijek odustaju.

Nije jednostavno objasniti zašto birači učestalo biraju za dužnosnike osobe, nad kojima su ozbiljne sumnje pa i istrage, koje vode gradove poput mafijaških obitelji ili koji grade obnovljene kuće poslije poplava u Slavoniji skuplje nego u metropoli, a kada se dužnosnika snimi kako prima mito i on kao primalac i osoba davalac mita završe na Dnevniku iznoseći svoju priče.

Teorija javnog izbora dokazuje kako postoje sličnosti između tržišnog i političkog odlučivanja, jer je zajednički nazivnik vlastiti interes. Interes potrošača u tržišnoj privredi je maksimalizacija korisnosti, dok je  interes  proizvođača maksimalizacija profita. Interes političara je maksimaliziranje svoje šanse na izborima, dok je  interes glasača, izborna maksimalizacija njihovih parcijalnih interesa.

Za razliku od tržišta  gdje su odluke privatne, a vidimo od nedavno da ni to nje uvijek tako u politici su one kolektivne što znači da su nedjeljive  i imaju samo jedan ishod. Kolektivne odluke mogu biti, štetne sa ishodom nepovoljnim  za sve,  preraspodjeljivajuće kada je ishod za neke povoljan, a za druge ne i napokon  efikasne sa ishodom povoljnim za sve.

U našem političkom sustavu bi mogli reći kako imamo ishode uvjetno rečeno za značajni dio našeg političkog sustava, ali na razini političkog parazitiranja na javnim dobrima. Kao npr. kada se radi o ne znam koliko puta farbanim tunelima ili kada kao npr. u školstvu koji je i ingerenciji lokalnih vlasti nikako ne možemo dobiti značajan broj u školskim odborima, prave tj. izvorne producente,  roditelje. Kao da je javna nabava jedini motiv hrvatske državnosti.

Po završenim lokalnim izborima, možemo pročitati više trendova ili pojavnosti. Sve je više uspješnih lista i neovisnih kandidata koji uspijevaju uzeti mandate, tako da ipak sve više možemo govoriti o nestranačkoj ili pod stranačkoj demokraciji. Rezultati u Zagrebu sramota su za predsjednika HDZ-a, jer je sam osobno rekao kako je kandidat koji je dobio ispod 6%, njegov izbor.  Svojevrsni disidenti iz stranke dobiše skoro duplo više no i to je najviše 16%, što je opet za HDZ premalo, a znači i kako je  dobar dio HDZ-ovih glasova otišao aktualnom starom i novom gradonačelniku. Slična stvar je sa SDP-om, oni također značajno gube glasove u Zagrebu, od čega ipak opet najviše profitira aktualni gradonačelnik. Treba reći i to kako je SDP dobro maskirao svoju nemoć u Zagrebu, izborom kandidatkinje za gradonačelnicu koje je ipak ušla u drugi krug. HDZ u Zagrebu sustavno kroz dugo vrijeme navikava svoje glasače , ali i članstvo za glasovanje za druge kandidate, to bi moglo postati naučena lekcija i na parlamentarnim izborima. Niti jedna politička stranka koliko god jaka bila ne smije ponižavati svoje glasače, kao ni stidjeti ih se.

Već više gradonačelnički kandidat HDZ-a ima smiješan rezultat, razlika je samo u tome što je prošli puta to nagrađeno saborničkom foteljom dok se još ne nazire kako će to biti ovaj put, možda konzularnom ili veleposlaničkom pozicijom. HDZ-ovo predsjedništvo izgleda kako nema sposobnosti ili hrabrosti uočiti, što se dogodilo na lokalnim izborima ili dati nekakvu ocjeno o stabilnosti Vlade. U HDZ-u su bili usmjereni na Metković i dojučerašnjeg strateškog partnera. Predsjednik HDZ-a, tapšao po ramenu svog kandidata  za gradonačelnika Splita koji je skoro  izgubio jer je  vodio elitističku i „kicošku“ kampanju kako je to kazivao njegov protukandidat, koji se značajno transformirao u svojoj komunikaciji, a da nije puka, svašta je još moglo biti. Ovakvu kampanju HDZ i njegovi kandidati nigdje pa ni u Splitu, a tamo posebno ne, nikada i nigdje ne bi trebali voditi.

Iako HDZ zahvaljujući teritorijalnom ustroju i političkom sustavu, ali i zbog nemoći SDP-a, ostvario uspjeh na lokalnim izborima, taj rezultat malo će utjecati na rasplet političke situacije u nas. Parlamentarna demokracija počiva na povjeravanju političke moći zastupnicima iako su oni politički suvereni, najviše je političke moći u političara koji jasno znaju za što su dobili mandat tj. kako bi se volja birača što više  pretočila u parlamentarnu situaciju, a ona opet u izvršnu vlast. To nije samo neka puka demokratska norma, već to je osnova političke moći, legitimiteta, koji je Vladi funkcionalno neophodan za odluke i djelovanje koje je pred njom. U kriznim momentima i kod teških odlukama, ovo je gotovo i uvjet. I to nije sve, jer dobivanje političkog mandata nije koncesija, već svako malo vlast tj. Vlada treba komunicirati s raznim društvenim skupinama iz barem dva razloga pojašnjavajući svoje politike ili tražeći savjet ili drugačije mišljenje, kod javne rasprave i oblikovanju politika.

Ovdje se jednostavno radi o tome kako je potrošen javni pristanak, tako neophodan  za rad Vlade, posebno u kriznim vremenima. Isto tako kada Vlada nema jasan i kritičnoj masi razumljiv program, koji je prihvatljiv i motivirajući za većinu, ili kada ne postoji vizija kuda u kojem smjeru kao društvo idemo, možemo imati društveni mir, ali kratko.  Može se slobodno reći kako u javnom komunikacijskom prostoru nemamo motivirajućih i  optimističnih sadržaja, reformi i pozitivnog društvenog smjera, a tada se redovito prostor javne komunikacije ispunjava aferama, negativnim vijestima i nepovoljnim društvenim događajima, pa i kada se oni sustavno niti ne proizvode. U takvom društvenom okruženju nema materijala za vodstvo i društveni napredak.

Ovo ne mogu popraviti nikakvi komunikacijski stručnjaci, ni komunikatori, ako nema djelovanja, oni ovako uprazno mogu samo pumpati balon društvene napetosti. Predsjednik Vlade odlučio je većinu u Saboru dobiti s pet ruku Hrvatske narodne stranke, kako bi Vladi osigurao stabilnost. On tu riječ stalno ponavlja kao u onoj igri sa školskih izleta, koju smo zvali – Kalodont, no po pravilima te igre to je bila posljednja riječ u nizu, a po logici ove igre riječ-pojam, stabilnost može se unedogled ponavljati, pa postaje dosadno i za igru, a kamo li za ozbiljno.

Treba samo pogledati što je pred pregovore sa EU učinila britanska premijerka, ona je jednostavno izborima komunicirala sa svojim građanima, a sve kako bi osvježila i uvećala svoju političku moć. Naši komentatori su većinom ocjenjivali kako se ona kockala i izgubila. No,  oni su grubo komparativno zanemarili stanje i utjecaj i kvalitetu Britanskih i naših medija i utjecaj javnosti općenito.

Političko stanje u kojem se nalazimo može biti intelektualno zanimljivo, ta koalicija HNS-HDZ, mogla bi pokazivati kako izlazimo iz ideoloških rovova, ali samo u idealnim laboratorijskim uvjetima što hrvatsko društvo uistinu nije. Vlada HDZ-HNS opterećena  nedemokratskim deficitom nema sposobnost donositi važne i bitne odluke, kao ni one teške i bolne, jer je politički slaba.

Uobičajeno je da političke stranke unose u vladu svoju snagu, ali i slabosti. Rjeđe se događa da parlamentarna situacija ili vladajuća koalicija mijenja stranke, a posebno ne tako brzo. Takvo naglo, možemo reći i nasilno profiliranje Vlade ali i stranke lako dovodi do pada Vlade i dezorganizacije stranke, makar se njeno predsjedništvo izjašnjavalo stopostotno. Iako uistinu na Francuskim smo izborima vidjeli kako se za kratko vrijeme izgradi nova pobjednička stranka, pitanje je samo da li će se ovaj model širiti Europom, paralelno sa zatvaranjem granica, a kao suprotnost demokratskoj volji građana.

Jasno je kako je politička stabilnost jedna od poželjnih stanja društva i države, ali stabilnost kao rezultat političke snage i moći, a stabilnost na razini političke slabosti i sama sebi cilj nije političke stabilnost, nego politička blokada, bilo da se radi o nemogućnosti transformacije narodne volje, bilo u nefunkcionalnosti vlade.

Kada se pogledaju događaji i osječkoj sudnici i zračnoj luci koja nosi ime po ocu moderne  hrvatske državnosti, pojmovi vlast, država, zakoni i  pravila dobivaju prezrivu konotaciju i onda nažalost jedan rikošet prezira dobije ona, koja je u politiku ušla kao netko, kao svjetska šampionka. To nam govori kako je javni prezir prema vlasti, kod nekih skupina već pod visokim tlakom.

Ostavka ministra vanjskih poslova Stiera ima više slojeva, ali svakako nije to da se stranka podijeli i da se vodi unutar stranačka borba za prevlast. Ona bi jednostavno mogla značiti da bi HDZ mogao imati više svojih politika shodno njegovom eseju –Nova hrvatska paradigma,  o otvaranju društva hrvatskim građanima. On je jednostavno vrhunski intelektualac u velikoj stranci, što u našim uvjetima nije uvijek kompatibilno.

Nakon nekog vremena biskup Košić opet se javno se očitovao ovaj puta o vladajućoj koaliciji HDZ-HNS. Veliki dio medija je tu izjavu, koja je mogla biti i sretnije sročena, još i emocionalno dodatno ocrnio i dao joj značaj kakav ona nema i nije trebala imati. Istina je, uvijek treba izbjegavati tzv. miješanje crkve u politiku, ali isto je tako važna norma u javnom djelovanju političara i politike općenito, je u privatnom životu, živjeti vrijednosti koje u politici zagovarati ili zastupaš.  To znači kako bi trebala biti prihvatljivija kritika onih političkih aktera koji ističu svoje demokršćanstvo, od strane pojedinaca iz crkve. Na koncu iz kritizirane stranke nisu ni komentirali biskupovu izjavu, ne zbog demokršćanstva, nego zbog matematike, no ona se ne uči nego vježba.