Vinka Drezga

EU(R)OLOGIJA: ZORAN MILANOVIĆ: ''Vratija se Šime!''

Dok je bio šef Banskih dvora, novinari i promatrači su mu zamjerali bahatost, agresivnost i gledanje na suradnike kao na inferiorna bića.

Piše: Vinka Drezga

„Vratija se Šime!“ Obradovao nas je Zoran M. svojim obraćanjem naciji glede arbitraže.  Kratko se uprizorio pred kamerama, izrekao nekoliko rečenica—snažno,  suvislo i uvjerljivo--i povratio se u anonimnost.  Novinari su krajem lipnja  nakratko zazvali Zorana  da komentira arbitražu oko hrvatsko-slovenske granice. Milanović se odazvao,  počastio nas je svojim javnim iskazom—koji je bio sadržajan,  zdravorazumski. Još važnije, pogodio je bit, a podudario se i  s  prevladavajućim raspoloženjem u javnosti.  

Što zbog ljetne žege, a što zbog činjenice da ga nije bilo dugo u javnosti, taj je Milanovićev  lipanjski nastup predstavljao pravo osvježenje.   

Milanović je kazao dvije bitne stvari: Nema Arbitražnoga suda. Nema razloga za interes oko izjave  Arbitražnoga suda.


U moru napornih tumačenja,  izjava, analiza, sinteza, pozadinskih, zavjereničkih pristupa po principu povuci-potegni od Haaga preko Ljubljanje pa oko Bruxellesa, skokom do Berlina s dobačajem sve preko Atlantika, prikazao se on—Zoran Milanović. Kratko, a jasno i  efektno,   očitovao se o sveopćoj halabuci i društvenoj panici oko ocjene izjave  Arbitražnoga suda  o Savudrijskoj vali, poznatoj i kao Piranski zaljev.

Netipično za njega, Milanović  je prilično jezgrovito zborio, i  sažeo  problem  na pravu mjeru. I upravo kad je prijetilo da će se upustiti u svoje prepoznatljive verbalne elaboracije, koje od legitimnoga subjektivnoga gledišta na pitanja  o granici, moru i kopnu, u Milanovića lako znaju otklizati  u solilokvij o smislu čovjekova bivanja u svijetu,  novinarski su se mikrofoni isključili. Time se je  Milanović mirno mogao povući na svoje pozadinske položaje, a široka publika  zaključiti svoj sparni ljetni dan. 

U svom je iskazu o arbitriranju o  razgraničenju Hrvatske i Slovenije osobito na moru, Milanović kazao dvije bitne stvari: Nema Arbitražnoga suda. Nema razloga za interes oko izjave  Arbitražnoga suda.

Zboga čega se onda Milanović očitovao o tome 29. lipnja? Zato što su  ga novinari nazvali. A nazvali su ga upravo zato što je u vrijeme njegova premijerskoga mandata, u srpnju 2015. razotkriveno pozadinsko namještanje i dogovaranje slovenske strane i sudaca Arbitražnoga suda.  Za njegova mandata Hrvatska je i službeno istupila iz postupka arbitriranja.

U tom je svjetlu Milanović nazvao suce  „skupinom samozvanaca“, koji su se našli, „nešto napisali i to su sada prezentirali." Pritom se vrlo oprezno ogradio rekavši da ne želi podcijeniti te stručnjake niti smatra da su oni  nepošteni ili nevaljani ljudi.

Netipično za njega, Milanović  je prilično jezgrovito zborio, i  sažeo  problem  na pravu mjeru. I upravo kad je prijetilo da će se upustiti u svoje prepoznatljive verbalne elaboracije, koje od legitimnoga subjektivnoga gledišta na pitanja  o granici, moru i kopnu u Milanovića lako znaju otklizati  u solilokvij o smislu čovjekova bivanja u svijetu,  novinarski su se mikrofoni isključili.

I upravo taj   oprez i isprika unaprijed   predstavljaju novost u  milanovićevskom javnom nastupu: prije ocjene i svojega stava o određenom predmetu, stanju ili zbivanju jasno se izrijekom ogradio od optužbi za uvredu ili  gledanje svisoka. Dakle, učio je na vlastitim greškama. Dok je bio šef Banskih dvora, novinari i promatrači su mu zamjerali  bahatost, agresivnost i gledanje na  suradnike kao na  inferiorna bića. Dok je bio premijer, nikada nije prihvatio kritiku, nego je nastupao još žešće, još  ratobornije. S vremenskim odmakom, međutim, prihvatio je činjenicu da je nesavršen.  Očigledno je odlučio popraviti svoj retorički model, prihvatiio je  kritiku,  štoviše, ugradio ju  je  u svoj sustav, i napravio radikalni iskorak— unaprijed  se glasno i relativno pristojno ispriča za moguće ocjene osobne naravi.  

 Svojim očitovanjem o granici, odnosno o arbitraži, Milanović je slijedio glavne naputke učinkovite poruke, kako ju je davno postavio grčki teoretičar Hermagora. Njegov je iskaz, dakle, relativno kratak, za njegove prilike vrlo jasan i s obzirom da korespondira s nacionalnim interesom--uvjerljiv.

On naime nema urođeni dar za govorništvo, ali ima sve pretpostavke da to dobro nauči: inteligentan je, ima razvijen intelektualni aparat, a uz to čita, poznaje građu. Svojim bivanjem  u politici, a napose iskustvom u  izvršnoj vlasti,  postigao je prepoznatljivost.  Razgovjetno govori, a u međuvremenu je izgradio i sigurnost u nastupu. Ostavlja dojam da govori  iz uvjerenja.  Ali još uvijek ne zna kada treba stati govoriti. Ako nastavi na tragu efektne izjave s kraja lipnja, i disciplinirano  povede  računa  o tomu da  zauzda  struje svoje svijesti, Zoran ima mogućnost vinuti se u red iznimno kvalitetnih govornika u nas.