Kolumne

RAZGOVOR S VEDRANOM OBUĆINOM: State Department pokušava ispraviti posljedice Trumpovog plemenskog plesa s mačevima

Izvještaji u njemačkim medijima samo pišu o sve većim napetostima između Sjedinjenih Država i Europske unije po pitanju trgovine, borbe protiv klimatskih promjena, fiskalne politike, obrane i sigurnosti.

Piše: Mislav Miholek

Porazgovarali smo s Vedranom Obućinom, čestim gostom hrvatskih televizija i stručnjakom za vanjsku politiku. Da podsjetimo čitateljstvo, dr. Obućina je riječki politolog, specijaliziran za Bliski istok i pročelnik Studijske grupe za Tursku i Bliski istok u Institutu za europske i globalizacijske studije. Više od deset godina sustavno se bavi proučavanjem bliskoistočnih tema. Uz to, devet godina je bio urednik politološke i društvene rubrike dvotjednika Vijenac, redoviti je član Odjela za politologiju Matice hrvatske, u Rijeci predaje perzijski jezik, te surađuje u Hrvatsko-iranskom društvu prijateljstva Irandustan. Teme su bliskoistočne.

PP: Predstavnici Jezida posjetili su Srebrenicu i odali počast poginulim u srebreničkom genocidu. Koliko Jezidi, kao etnicitet bez nacionalne države, mogu se izboriti za priznanje genocide nad njima? Kakve su uopće razmjeri terora koji je ISIL proveo nad njima?

Vedran Obućina: Jezidi su, uz kršćane, najveći gubitnici de facto raspada iračke države. Iako je njihova postojbina Sindžar oslobođena od terorističkih snaga Daeša (ISIL), traumatizirana jezidska zajednica je i dalje raseljena i sumnjičavo gleda na svoj povratak bojeći se novih patnji. Prije njihova raseljavanja, oko 550 tisuća Jezida je živjelo u Iraku, a oko 90 tisuća je otišlo u izbjeglištvo. Većina se ne planira vratiti, a oni koji su našli sklonište u iračkom Kurdistanu također razmišljaju o preseljenju. S obzirom da se nalaze na području koje je zanimljivo iz političkih i energetskih razloga i Bagdadu i Erbilu, dolazi do potencijalnog sukoba između iračke vlade i Kurda oko prevlasti u ovoj regiji. Stoga je pitanje Jezida među zadnjima na popisu prioriteta arapske i kurdske uprave a priznanje genocida će trajati godinama, možda i desetljećima. Ono što znamo iz izvora UN-a jest da je više od pet tisuća Jezida izgubilo živote, te da je između pet i sedam tisuća oteto i držano u području pod terorističkim snagama. Većina otetih su žene i djeca.

PP: Iračke snage teškom mukom gotovo su oslobodili Mosul, Raka kao glavni grad ISIL-ove tvorevine pod udarima je Amerikanaca i sirijske oporbe, čini se kao da je tzv. kalifat pred padom, može li se stvarno uništiti ISIL?

Sada se procjenjuje da je sveukupno na strani Daeša od 2014. do danas na svim frontovima ubijeno preko 60 tisuća boraca.

Vedran Obućina: Što se tiče samog Iraka, teroristička organizacija je velikim dijelom poražena. Ipak, sigurnosna situacija u Iraku ostaje teška. Fizički gubitak kalifata voditi će spektakularnim terorističkim napadima u Iraku i Siriji, ostatku Bliskog istoka, u Europi i drugdje, kao što je pokazao nedavni razorni napad na šijitsku džamiju u Kabulu. Daeš je 2014. bio u posjedu čak trećine iračkog teritorija. Svaka čast se mora odati iračkim snagama koje su se borile od grada do grada i ostvarivale malen ali stalan napredak u razbijanju terorističkih snaga, sve do Mosula. U tom poslu živote je izgubilo mnogo iračkih vojnika, koji su se morali suočavati s gerilskim načinom ratovanja, samoubilačkim napadima, nagaznim minama, snajperistima i iznenadnim rafalima mitraljeza. U Mosulu je poginulo nekoliko tisuća terorista, a sada se procjenjuje da je sveukupno na strani Daeša od 2014. do danas na svim frontovima ubijeno preko 60 tisuća boraca. Iračani mogu proslaviti, ali osim trajne terorističke prijetnje, nije odgovoreno na pitanje tko će i kako vladati Irakom odnosno kako će se poraz Daeša odraziti na homogenost iračke države.
Mosul i Raka su grobovi Daeša. I dok će se Iračani i Sirijci, kao i mnogi drugi veseliti toj vijesti, dodatno veselje će biti prisutno u krugovima al-Kaide. Naime, na terenu postoji jasna borba raznih inačica al-Kaide i Daeša, te je al-Kaida već dugo vremena u pokušaju vraćanja svoje stare slave i prvog mjesta u transnacionalnim terorističkim vodama. Za razliku od Daeša, koji bi se mogao raspasti kao jedna organizacija nakon što se skrši njegova iračko-sirijska okosnica, al-Kaida je tijekom godina postala institucionalizirana organizacija u kojoj je moguće predvidjeti prijenos ovlasti i upravljanja. Daeš se ionako nije širio sam, već su druge, manje terorističke organizacije odlučile pristupiti Daešu i time proširiti snagu svog vlastitog djelovanja. U slučaju smrti Bagdadija i rušenja baze u Mosulu i Raki, ponovno bi se mogle osamostaliti grupacije kao što su Boko Haram, al-Šabab, Džajš al-Makdis i druge.
Ali kada je ubijen Osama bin Laden 2011. to nije pokopalo al-Kaidu. Došlo je tek do manje krize oko preuzimanja vodstva, ali ona nije prijetila opstojnosti al-Kaide jer je već Osama bin Laden postavio niz suradnika na razna čelna mjesta organizacije i tako uspostavio sustav prenošenja vlasti. Taj sustav je djelovao i al-Kaida je nastavila djelovati kao jedna globalna, ali strukturirana skupina. Dapače, al-Kaida sama ne treba djelovati geografski već putem svojih suradnika može biti prisutna u svim dijelovima svijeta. Daeš, međutim, nije centralizirao svoj 'kalifat' već je pozivao strane borce na davanje lojalnosti Abu Bakru i samo njemu. Daeš je trošio svoje resurse na držanje zemljopisnog područja i u svemu se ponašao kao da djeluje u nekom zamišljenom srednjovjekovnom obliku ratovanja. Bagdadijevo obećanje stvaranja kalifata nije bilo istovjetno onom obećanju al-Kaide. Daeš je napravio kalifat odmah u spektakularnoj pobuni protiv iračke države, umjesto da bude oprezan i vodi dugoročnu igru koja će završiti stvaranjem snažnijeg i globalnijeg kalifata al-Kaide. 
I najzad, samim porazom Daeša neće biti zatrta cjelokupna vehabitsko-takfiristička ideologija, koja izranja iz Saudijske Arabije i njezine potpore najradikalnijim i najekstremnijim pokretima. Sve dok će se skladno financirati takav radikalizam, odnosno dok će Zapad plesati ples smrti sa Saudijskom Arabijom, Daeš, al-Kaida i sva druga imena nastavit će djelovati po cijelome svijetu, utjerujući strah na kojemu debelo zarađuje oružana industrija i zapadne vlade pogođene sve većom apatijom građana i izbornom nelegitimnošću.

PP: Katar se nalazi u izolaciji koju predvode Saudijska Arabija i Egipat. Koliko Katar može izdržati pritisak arapske braće?

Katar sve više izgleda kao žrtveni jarac arabijskog ekstremizma, kao onaj prema kojemu će se uperiti prst krivnje za vehabijsko radikaliziranje.

Vedran Obućina: Ta „izolacija“ je prisutna samo u okviru sunitskih arapskih država u susjedstvu. Katar živi i radi kao i inače, tek s nekim poteškoćama oko dobave proizvoda i usluga u zemlju. Iste zemlje su prekinule diplomatske odnose s Katarom kao i te 2014. godine, kada je postalo jasno da je vidno rivalstvo nastalo između Dohe s jedne strane te Dubaija i Rijada s druge. Uz Kuvajt i Oman u vječno neutralnoj fazi, a Bahrein u dubokim unutarnjim razdorima, ovi odnosi sada prijete opstanku Vijeća za zaljevsku suradnju (GCC) u originalnom obliku. Saudijci su tim potezom sami uništili priliku opstanka GCC-a. Ali i druge zemlje polako počinju otkrivati svoje stavove prema Kataru, u čemu prednjači Egipat koji optužuje emirat za davanje utočišta raznim inačicama Muslimanskog bratstva, kojeg Kairo smatra terorističkom organizacijom. Katar sve više izgleda kao žrtveni jarac arabijskog ekstremizma, kao onaj prema kojemu će se uperiti prst krivnje za vehabijsko radikaliziranje, a možda se 'otkrije' da je upravo preko Dohe tekao i znatan novac terorističkim i militantnim organizacijama. Unatoč tome, američke državne institucije imaju javno objavljenje dokumente koji dokazuju da su Saudijska Arabija i Emirati također davali novac i oružje tim organizacijama po cijelom svijetu.
Katar je žrtva jer daje podršku alternativnom islamizmu, Muslimanskom bratstvu, Hamasu, Turskoj i Iranu. Taj ne-plemenski i neliberalno-demokratski islamizam je prijetnja petromonarhijama jer zazivaju islamsku revoluciju i uspostavu poretka u kojemu nema srednjovjekovnog totalitarizma. Sve je to dovoljno poznato na Zapadu, pa sada State Department pokušava ispraviti posljedice Trumpovog plemenskog plesa s mačevima u Rijadu i potiho pritišće Saudijce i Egipćane na smanjivanje svojih prohtjeva. Amerikanci u Kataru imaju najveću vojnu bazu na Bliskom istoku i važno je očuvati takvu prisutnost. Bez obzira na ishod, koji po mojem mišljenju neće biti nasilan, Katar je raskrstio sa svojom arapskom braćom, te dobio važnu potporu u Turskoj, Iranu, a možda i Pakistanu. Uz Kuvajt i Oman koji su sada sasvim sigurno izvan saudijskog utjecaja, ideja GCC-a kao obrane od demokratskog islamizma propada.

PP: U G20 nalaze se Turska, Indonezija i Saudijska Arabija. Koja će sljedeća islamska zemlja moći se mjeriti s pripadnicama G20?

Merkel zasigurno ne želi biti pamćena kao posljednji domaćin G20 susreta

Vedran Obućina: Prvo je pitanje da li će G20 uopće opstati. Godišnji sastanci su do danas svedeni na bespotrebnu farsu. Destabilizacija nekad dubokih saveza, nakon biranja Donalda Trumpa za američkog predsjednika, može označiti da je susret u Hamburgu posljednji takav događaj i da će G20 izgubiti na značaju. Njemačka trenutno drži rotacijsko predsjedništvo skupine i Angela Merkel nastoji izbjeći takav scenarij, ali izvještaji u njemačkim medijima samo pišu o sve većim napetostima između Sjedinjenih Država i Europske unije po pitanju trgovine, borbe protiv klimatskih promjena, fiskalne politike, obrane i sigurnosti. Merkel zasigurno ne želi biti pamćena kao posljednji domaćin G20 susreta, ali u tome ne odlučuje sama. Sve oči uperene su u Trumpa i njegov nejasan, površan i sumnjiv nastup u Hamburgu. Naime, kada je George W. Bush 2008. pokušao stvoriti koordinirani globalni odgovor na financijsku krizu dogovoreno je da će G20 pokrenuti program gospodarskih poticaja kako bi se svijet oslobodio ekonomskih opasnosti. Također su se zemlje dogovorile o odredbama za izbjegavanje kolapsa banaka i izbjegavanju plaćanja poreza. Danas Trumpova vlada jasno govori da takav globalni savez nema smisla. U svibnju ove godine su Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost H.R. McMaster i savjetnik za gospodarstvo Gary Cohn napisali u Wall Street Journalu viziju nove globalne ekonomije. Prema njoj, više ne postoji globalna zajednica, koja se okuplja u G20, već je svijet čista arena u kojoj se države međusobno natječu. Republikanci su već najavili rušenje svih zakonskih odredbi koje su postavljene 2008. i 2009. koje je Kongres donio kako bi spriječio ponovno izbijanje ekonomske krize.
Ali ako preživi, možemo kontemplirati o mogućnosti ulaska Malezije u G20, a svoje kvalitete imaju i Egipat, Iran, Kazahstan... Međutim, nije samo gospodarska sposobnost važna, već i politička podobnosti. Iran može biti najnaprednija gospodarska sila Bliskog istoka, ali to mu neće dati mjesto u G20. Ovdje su uvjeti članstva ponešto drugačiji. No, izuzev Malezije, teško da će ove druge zemlje nadvladati svoje strukturalne gospodarske poteškoće i koloplet nesigurnosti koji otežava njihov ravnomjeran razvoj.


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

MISLAV MIHOLEK, AMERIKA, NJEMAČKA, SIRIJA, IRAK, ISIS, ISIL, vedran obućina, JEZIDI, KATAR, BLISKI ISTOK