Kolumne

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Hrvatska u izolaciji - Analiza utjecaja refleksa unutarnje politike na međunarodnu percepciju u kontekstu blokade za OECD i jednostranog provođenja arbitraže

Još prije Stiera HDZ je napustio Hasanbegović osnovavši novu stranku radikalne desnice koja za cilj ima okupiti nezadovoljne birače radikalnog krila HDZ-a.

Piše: Maroje Višić

Hrvatska unutarnja politika negativno se reflektira na međunarodnoj razini. Situacija u kojoj se Hrvatska trenutno nalazi kako unutar svojih granica tako i izvan dosta je kompleksna. Prije svega hrvatsko društvo još uvijek je duboko podijeljeno na ideološkom rascjepu iz 1945. godine. Umjesto općeg suglasja oko pomirenja podijeljenosti društva, stranke radikalne desnice dodatno produbljuju rascjep koristeći ga kao osnovu za mobiliziranje biračkog tijela kako bi prešli izborni prag i ušli u lokalnu i nacionalnu vlast. Skupljanjem jeftinih političkih poena stranke radikalne desnice zadovoljavaju uske osobne političke interese šteteći time ugledu Hrvatske na međunarodnoj razini. Situaciju dodatno otežava i unutarstranačka podijeljenost vladajuće stranke desnice.

Međutim, za razliku od najveće oporbene stranke HDZ uspješno prikriva unutarstranačko nesuglasje i nezadovoljstvo. Naime, između premijera i predsjednika HDZ-a Plenkovića te drugih istaknutih članova HDZ-a došlo je do razilaženja po pitanju vizije pozicije HDZ-a unutar političkog spektra. Plenkovićeva vizija HDZ-a kao snažne stranke desnog centra otuđila je radikalno krilo HDZ-a. Prisjetimo se da je Davor Ivo Stier podnio ostavku nakon HDZ-ovog koaliranja s HNS-om i to ponajprije jer se Stierova vizija snažne desne stranke razlikuje od Plenkovićeve. Još prije Stiera HDZ je napustio Hasanbegović osnovavši novu stranku radikalne desnice koja za cilj ima okupiti nezadovoljne birače radikalnog krila HDZ-a. Nevolje na unutarnjem planu počele su s Hasanbegovićevim inzistiranjem na povijesnom revizionizmu, a dodatno su se mogle produbiti s njegovom idejom o promjeni naziva Masarykove ulice. Srećom, netko je imao dovoljno političke mudrosti pa mu je savjetovao da pričeka s tom idejom, jer bi njezina realizacija naštetila odnosima Hrvatske i Češke. Plenkovićeva vizija i Vlada HDZ-a stalno je suočena s novim izazovima. Posljednji primjer je ploča HOS-a i pokušaj rehabilitiranja ustaškog pozdrava „za dom spremni“ preko Domovinskog rata. Odlukom o pomicanju ploče Plenković nastoji balansirati između desnog centra i radikalnih ogranaka. Osnivanje Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima mudar je potez pranja ruku, jer zbog stranačke nepripadnosti članova Vijeća, njihova odluka (kakva god bila) ima kredibilitet neutralnosti i ne može se pripisati političkoj volji niti jedne stranke. Procvatu ovakve društveno-političke klime doprinosi i nepostojanje snažne oporbene stranke ljevice koja bi kroz razne mehanizme trebala služiti kao korektiv i onemogućiti daljnju desnu radikalizaciju društva. Snažna oporbena stranka ljevice bila bi partner u ostvarenju Plenkovićeve vizije HDZ-a kao stranke desnog centra, jer bi korektivnim djelovanjem na sebe preuzela dio nezadovoljstva koje se sada slijeva isključivo na Plenkovićevu vladu. Naime, stranke desnog centra i stranke ljevice bile bi konsensualne upravo oko onih pitanja koja sada dijele hrvatsko društvo i na kojima stranke radikalne desnice skupljaju političke poene. Za budućnost Hrvatske od iznimne je važnosti da postoji snažna stranka desnog centra i jednako snažna stranka ljevice.

Politička stabilnost institucionalni je okvir i preduvjet ekonomskoj stabilnosti i gospodarskom razvoju i ulaganjima.


Iz prethodno ocrtanog društveno-političkog stanja možemo rezimirati slijedeće: hrvatsko društvo duboko je podijeljeno, a ta podijeljenost dodatno se nastoji produbiti, Vlada HDZ-a i Plenkovićeva vizija stranke kao desnog centra stalno je suočena s novim izazovima koji dolaze od radikaliziranih stranaka i skupina. Odsustvo oporbene stranke dodatno potpomaže ovakvoj društveno-političkoj klimi. Ovakvo stanje doprinosi međunarodnoj percepciji Hrvatske kao politički nestabilne države što otvara prostor za politički pritisak i ucjene od strane drugih država. Politička stabilnost institucionalni je okvir i preduvjet ekonomskoj stabilnosti i gospodarskom razvoju i ulaganjima. Slovenija s inzistiranjem na provođenju arbitražne odluke, Mađarska s blokadom Hrvatske za ulazak u OECD, BiH s protivljenjem izgradnji pelješkog mosta i sve nategnutiji odnosi sa susjednom Srbijom. Može se to tumačiti s predstojećim izborima u ovim zemljama, ali činjenica je da je zajednički nazivnik njihovih problema Hrvatska. Premda Hrvatska nastoji obraniti vitalne nacionalne interese, percepcija u međunarodnoj zajednici je upravo takva da je Hrvatska nekooperativna na međunarodnoj razini, a što je zapravo refleks unutardržavne nesloge. Ako situaciju stavimo u kontekst Europe u dvije brzine može se reći da Hrvatsku potresa sindrom nesvrstanih. Zbog stalnih unutar političkih previranja Hrvatska ne može odrediti politički identitet, odnosno ona pokušava biti bliža njemačko-francuskom modelu, dok je istovremeno regresivni elementi radikalizma odvlače i nastoje približiti istočnoeuropskom modelu. To stavlja Hrvatsku u prazan hod, pa je stoga Slovenija može razvlačiti na svoju stranu, a Mađarska na svoju.

Za premijera Plenkovića i Vladu HDZ-a, ali i za političku budućnost Hrvatske bez desnog radikalizma od vitalnog je značenja da ne popusti pritiscima Slovenije i da pokuša omekšati mađarsku blokadu. Naime, kada bi Slovenija provela arbitražu, a Mađarska ustrajala u blokadi pojavio bi se, od strane radikalnih desnih stranaka i radikalnog krila HDZ-a, jedan nacionalistički argument, a to je da premijer Plenković i njegova Vlada nisu uspjeli zaštititi nacionalne interese i da su prepustili teritorij za koji su hrvatski branitelji u ratu '91. položili živote. To bi svakako značilo propast vizije HDZ-a kao stranke desnog centra i izvjesnu političku propast Vlade HDZ-a na novim izborima. Istovremeno porasla bi podrška desnim radikalnim strankama koje bi onda neometano mogle provoditi povijesni revizionizam i time još više narušiti ugled Hrvatske na međunarodnoj razini, a ujedno i doprinijeti zahlađenju odnosa s drugim zemljama.

Svaki radikalizam narušava kako budućnost Hrvatske tako i njezinu europsku perspektivu. Država koja odaje dojam unutarnje razjedinjenosti i nesloge plodno je tlo za pritiske u ucjene, tim više što protivnici Plenkovićeve vizije i Vlade samo čekaju pogrešan potez kako bi na njemu prikupili političke poene. Potpuno drugačiji dojam na međunarodnoj razini ostavlja država u kojoj postoji društveni konsenzus o važnim unutarnjim pitanjima. Desne radikalne stranke nemaju dovoljno snage da ostvare san o nacionalističkoj suverenoj državi, ali imaju dovoljno snage da naruše ugled Hrvatske u međunarodnoj zajednici, konsekvence čega će osjećati obični građani koji još uvijek vjeruju u propagandu „za dom spremni“ i koji se daju lako politički izmanipulirati i instrumentalizirati.

* Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni
su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Maroje Višić, DESNICA, LJEVICA, HDZ, OECD, SLOVENIJA, MAĐARSKA, SRBIJA