KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Dan neovisnosti u četiri čina

Postali smo država teatar. Već neko vrijeme ulicama gradova paradiraju razne povijesne postrojbe konjice i pješadije. Valjda su to one iste postrojbe koje su izmicale pred Turcima, Austro-Ugarskim Carstvom i drugim osvajačkim silama u povijesti. Slučajnim namjernicima ne smeta neugodan vonj koji se širi Trgom bana Josipa Jelačića, niti što se moraju naguravajući sklanjati u stranu konjici u počasnom kasu kroz usku Tkalčićevu ulicu. Zašto bi nekome to smetalo, pa to su ipak „herojske“ povijesne postrojbe Hrvatske. Osim toga postrojbe su i dobra turistička atrakcija. Manji je problem što zavaravamo neupućene turiste prodajući im narativ u junačkoj tradiciji naše države, koliko je veći problem što smo sâmi sebe uvjerili u herojsku prošlost. Preko konjice pa do današnjih dana organiziraju se javne demonstracije spremnosti modernih vojnih postrojbi. Utoliko se pojavi balzamirano tijelo, za hrvatski narod, značajnog sveca pod čijom su zaštitom i zagovorom bogu hrvatske postrojbe kroz povijest bile junačke i pobjedničke. Ne prođe tjedan, a da nije ispunjen danima nekih manje poznatih ali očigledno značajnih bitaka koje je hrvatski puk vojevao kroz povijest.

Kulminacija tog konstantnog spektakla je proslava Dana neovisnosti. Vojne postrojbe, povijesne i moderne, pokazuju cirkusnu utreniranost oduševljenom hrvatskom puku. Ali cirkus ide dalje i za javnost otvaraju se vrata Hrvatskog sabora, a tamo puk dočekuje nitko drugi nego Vlada RH bez oporbe, naravno, jer ljevica nastupa samo na uličnom teatru. Puk ulazi u zgradu sabora, okreće se, zagledava, fotografira potiho pitajući se: „Što je ovo? Gdje sam sada? Kakvo je ovo mjesto? Znači tu se donose važne odluke, zakoni i porezi za koje nas se nikada ne pita“. Kulminacija ove predstave poprima obilježja brechtovskog teatra u vidu direktne demokracije. Puk zasjeda u sabornici i postavlja pitanja Premijeru i Vladi. Premijer ushićeno zaključuje kako bi se u ovakvom sastavu mogli bez problema izabrati suci Ustavnog suda. Tijekom predstave član aktivne publike u ulozi saborskog zastupnika ustaje i pita Premijera što će učiniti po pitanju osiromašenja istočne Slavonije i odseljavanja mladih. S tim pitanjem predstava ulazi u treći čin.

Na pozornicu stupaju novi protagonisti, koji doduše još nisu upućeni u namijenjenu im ulogu. Izbjeglice. Novi prihvatni centar za izbjeglice bit će upravo u istočnoj Slavoniji. Izbjeglicama na svu sreću natalitet nije problem. Njima je problem gdje se smjestiti i što raditi da bi preživjeli. Nama je mortalitet odavno nadvisio natalitet. Ljudi se odseljavaju svaki dan pa i prostora srećom ne manjka. Zapuštene zemlje za obrađivanje u Slavoniji ima na pretek. I eto odgovora na pitanje o revitalizaciji Slavonije. Izbjeglice će tamo zateći krov nad glavom i pregršt zemlje za uzgajanje raznih kultura. U takvim uvjetima izbjeglice mogu nastaviti širiti ionako brojno potomstvo.

Dođosmo do epiloga predstave. Teatralnost je oduvijek bila integralnim dijelom politike. No danas u nedostatku politikâ, čini se, teatralnost je postala jedinom politikom. Politika je tako smijenila teatar, jer nekoć se u teatru kroz predstave događala osuda politike i društva. Danas je dovoljno izaći na ulicu ili pričekati dane u kojima se otvara zgrada neke od državnih institucija.

Poštovane čitateljice i čitatelji želim vam sretan Dan neovisnosti. Također, uz isprike za zakašnjenje, čestitam svim Amerikancima koji slave Međunarodni tjedan klaunova.

* Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala.