Kolumne

KOMENTAR DARKA MARINCA: Nepodnošljiva zatvorenost hrvatskog društva

Sustav vijesti je zatvoren i na različite načine ograničen i kontroliran. Naši mediji još se nisu ni posve oslobodili političke cezure.

Piše: Darko Marinac

Hrvatska država je slabašna da slabija gotovo i ne može biti, a njene institucije niti nemaju ambicije to biti.  Na žalost posve je točna konstatacija prof. Zdravka Petaka kada on kaže,  kako je naša država koja usput rečeno nije slučajno nastala,  prestrašena  i nemoćna, skvrčena u mreži parcijalnih interesa, a zadovoljna s malo moći i novcem koji pada s neba.

Nikakvih ciljeva kao država i društvo nemamo, pa se svako malo događaju slučajevi i afere, kao jedini sadržaji u našem javnom prostoru. Tu slabost vlast često pokušava maskirati izjavama koje možemo čuti svako malo, kako institucije trebaju raditi svoj posao ili kako smo pravna država, a slučajevi  zgusnuti u vremenu to svaki puta iznova to demantiraju. Takva slabašna država s vremena na vrijeme, još se ne zna kako, napiše koji poseban zakon tzv lex, pa to na kraju završava ili groteskno ili je obavijeno tajnom.

Naš politički sustav, takav kakav imamo, egzistira upravo i prvenstveno zbog kontroliranih masovnih medija.

Krešimir Macan sjajno je ocijenio kako smo prvih dana uhićenja menadžera iz Agrokora, imali masu vijesti o ničemu. Javna televizija tek se sada sjetila da bi prikazivala film Gazda. Cilj javne televizije nije konformizam, nego točno i pošteno izvještavanja, a ako je još tu još i interes javnosti ili možda čak javni interes, društvenoj koristi nema kraja. Javna televizija kao i svi ostali jači mediji, bili su oglašivački ucijenjeni. No, oni se nisu ni trudili biti čuvari demokracije i javnog interesa, nego su djelovali više u stilu - gospodskog kastora,  S.S. Kranjčevića.

Naš politički sustav, takav kakav imamo, egzistira upravo i prvenstveno zbog kontroliranih masovnih medija. Publika tu nije problem, ona je sve otvorenija i medijski pismenija. Sustav vijesti je zatvoren i na različite načine ograničen i kontroliran. Naši mediji još se nisu ni posve oslobodili političke cezure, ovaj pojam treba uzeti s ograničenjem jer je sve manje politika o ičemu, a već su se u uredništva uselila interesna, oglašivačka i druga ograničenja.

Ta ograničenja su jednom dijelu kao da su veća, od ograničenja u totalitarizmu, neke vrijednosti komunisti na ovom prostorima nisu i niti se usudili dirati. Nismo se posve oslobodili jedne ideologije, a zajašila nas je  druga, još globalnija. Vodeći mediji prave se grbavi, tako je jedna naša dnevna novina objavila dvije iste ekskluzivne vijesti jednu 2006., a jednu nedavno i u obje vijesti tvrde da su prvi ušli u unutrašnjost dvorca iznad grada. To je čista društvena odgovornost medija.

Tako ni jedan medij ili novinar nije postavio ono jednostavno pitanje koje se ne može čuti samo u jednoj brijačnici, ali može na svakom placu, kako je gospodin neprimijećen izašao iz zemlje. Ili kada će dotični biti lociran, identificiran i transferiran kako bi bio procesuiran. Takav oblik populizma ne čusmo ni od dužnosnika,  ni od vodećih medija. Ne treba biti nimalo maštovit niti zlurad, a ne zamijetiti kako je velika mogućnost traumatiziranja građana slikama deložacija i slikama dvora sa pozlaćenima vratima zgusnutih u kratkom vremenu.

Običan čovjek nekako osjeća da u nas demokracija nije uspjela, u višestranačju na naš način građani dobivaju osjećaj, kako se stara partija samo dobro rasporedila, tako da jednostavno ne može izgubiti. Kada čovjek odagna paranoju, opet se mora zapitati, kako to da u hrvatskoj politici, gospodarstvu nema više značajnih ljudi sa jednostavnim životopisima, kao nije bio član partije,  ni tajne službe bivše države, visoko je obrazovan,  sudjelovao je u Domovinskom ratu, nosilac je odlikovanja tih i tih, sudjeluje u istraživanjima ili društveno je angažiran u svojoj sredini, kao vatrogasac, davalac krvi ili slično. Da se razumijemo u bazi svake značajnije političke stranke takvih ljudi ima, bez obzira na poziciju u političkom spektru.

Običan čovjek nekako osjeća da u nas demokracija nije uspjela, u višestranačju na naš način građani dobivaju osjećaj, kako se stara partija samo dobro rasporedila, tako da jednostavno ne može izgubiti.

U svrhu svoje isturene obrane, Gazda je odabrao komunicirati blogom, sa političkim akterima i  pravosuđem, ali i sa javnošću. Odabrao je jednosmjernu komunikaciju, jer je valjda uslijed životnih okolnosti  izgubio osjećaj za obostranu komunikaciju. Dalje on tvrdi kako se protiv njega vodi politički proces, jer to valjda u Londonu, gdje je kako kaže njegov odvjetnik poslovno, dobro zvuči, a istovremeno tvrdi kako će se staviti na raspolaganje hrvatskim institucijama. Nije isključeno da se on u Londonu ne skriva samo od hrvatskih institucija, koje bi mogle ispasti njegova manja briga.

No, u jednom dijelu je ipak u pravu ovo će biti i politički i institucijski proces i on će to u svojoj obrani ako do nje dođe vjerojatno obilato koristiti, jer politika i on bili su u simbiozi. Jedna od novinarskih ili medijskih normi je, ne komentirati sudske presude. Neke presude u nas, a bez dodatnih mjera ili sa obrazloženjima koje su bliže staleškim odnosima iz srednjeg vijeka,  proizvele su zgražanje javnosti do verbalnog bljuvanja po njima. Vjerojatno smo jedina zemlja u svijetu koja ima najpopularnijeg osuđenika kao mi Medu. To govori dosta o nama i to pozitivno, kao ljudima, ali vrlo loše o nama, kao društvenim ili pak političkim bićima.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

ivica todorić, AGROKOR, HRVATSKO DRUŠTVO, HRVATSKA, Darko Marinac, MEDIJI