Kolumne

KOMENTAR DARKA MARINCA: Razbijači mitova i hibridni rat protiv Hrvatske

Za Hrvatsku kao i za svaku zemlju EU, najbolje je da ima nacionalnu komunikacijsku strategiju.

Piše: Darko Marinac

U našoj velikoj i značajnoj tiskovini na preko pola naslovnice s lijeva, baš kako se čita, blještao je prije nekoliko dana, naslov – Vlada tvrdi: Rusi vode hibridni rat protiv Hrvatske. U dva stupca ispod imali smo najave za tekst na 5. stranici: Iz Ministarstva vanjskih poslova potvrđuju da se Hrvatska nedavno priključila inicijativi EU nazvanoj  „Razbijači mitova“ i kako su pomoć od EU u borbi protiv ruske propagande zatražile i Češka, Rumunjska, Poljska, Letonija, Latvija, Velika Britanija i Švedska.

Ovaj novo skovani pojam hibridni rat trebao bi predstavljati združeno političko, gospodarsko i informacijsko , može biti i oružano ali ne mora,  sinergijsko djelovanje neke zemlje ili nedržavnog aktera,  prema drugoj zemlji ili akteru.  Još prije nekog vremena ovakvo ili slično djelovanje zvalo se specijalni ili psihološki rat, a kao njihov dio informacijski rat, pa se poslije kako bi bilo manje  pojmovno agresivno, preimenovalo u informacijsko djelovanje ili informacijske operacije. Ova nova kovanica hibridni rat osim što objedinjava više djelatnosti izrijekom rat pojmovno i konotacijski opet zaoštrava takvo djelovanje. Zapravo se tu ne radi o ničem  novom naime specijalno, psihološko, informacijsko ili sada hibridno djelovanje ili ratovanje rabilo se prije ili za vrijeme sukoba tj. ratova, a sada u vrijeme smanjivanja intenziteta sukoba i samostalno.

Dalje u tekstu eksplicitnog naslova - Hrvatska traži od EU da se obračuna s Putinovim hibridnim ratovanjem,  ipak ništa nije jasno. Posebno što je bio u tijeku i još je vruć predsjedničin posjet Rusiji. Nije jasno da li je to ona poslovična neusklađenost  hrvatske vanjske politike ili što drugo.  Pismo je prema medijima poslala ministrica vanjskih poslova RH, visokoj predstavnici Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Idući dan izašao je tekst koji je izrečeno ublažio i snizio sve na razinu, nesretnih okolnosti i slučajnosti.

Još 1982.   savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika SAD-a, William P. Clark je izjavio,  kako je informacija uz javnu diplomaciju, vojsku i gospodarstvo, jedan od četiri elementa moći jedne države.

Ipak sada možemo postaviti pitanje može li Unija, kako god je netko gledao,  uopće efikasno voditi neku zajedničku politiku, djelovanje ili napor. To je ovisi kako Uniju vidimo, kao proces i cilj uglavnom vrijedan truda ili kao stanje.  U mnogim stvarima, a posebno u organiziranom informacijskom djelovanju i u smjeru javne diplomacije, može biti opasno i neodgovorno na Uniju gledati kao na stanje. Ovo je značajno i zbog toga što EU u sadašnjem strukturalnom stanju teško može voditi smislenu, a posebno stratešku komunikaciju.

Naime, Europska služba za vanjsko djelovanje (EEAS) prije 2 godine osnovala je radnu skupinu,  na platformi strategijskog komuniciranja (StratCom), koji su nazvani Razbijači mitova, sa težištem na informacijskom djelovanju prema istočnom susjedstvu EU. Financiranje je prepušteno državama članicama i nisu predviđena sredstva iz EU proračuna. Ne može se ne primijetiti kako se opet izgleda točnom pokazala tvrdnja iskusnih analitičara koja kaže otprilike, prema predviđenim sredstvima treba ocijeniti zainteresiranost ili ambiciju države ili nekog društva ili zajednice za neki oblik djelovanja, prema svojim iskazanim deklariranim ciljevima.

Hrvatska do nedavno nije bila zainteresirana za taj projekt, koji bi morala sam plaćati, s malom vjerojatnošću kako će se zadovoljiti njeni nacionalni ciljevi, za strateškom komunikacijom, a kao potpora javnoj diplomaciji.  Ovdje sasvim neozbiljno treba shvatiti pojam nacionalnih ciljeva, jer su naši politički akteri članstvo u EU i NATO-u, do nedavno komunicirali kao strateške nacionalne ciljeve, a ne kao sredstva za teško ili nikako artikulirajuće nacionalne ciljeve. 

Ipak prijedlozi zakona o Domovinskoj sigurnosti, pokazuju ambiciju izgradnju i uvezivanje sustava nacionalne tj. domovinske sigurnosti.  Još 1982.   savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika SAD-a, William P. Clark je izjavio,  kako je informacija uz javnu diplomaciju, vojsku i gospodarstvo, jedan od četiri elementa moći jedne države.

Pa ne treba biti odviše mudar i shvatiti kako Hrvatska treba informacijske sposobnosti za oblikovanje svojih strateških komunikacija. Da bi se to moglo, valja definirati vrijednosti , ciljeve, norme i principe. Imamo li mi to kao društvo? Ili će nam stratešku komunikaciju oblikovati, radna skupina ili što god. Europska komisija, prema tekstu, objavila je kako je cilj spriječiti rusku propagandu. No, još nije potpuno jasno kako,  uvažavajući slobodu medija, a baš u rubnim zemljama  to je bila pregovaračka batina.

Za Hrvatsku kao i za svaku zemlju EU, najbolje je da ima nacionalnu komunikacijsku strategiju. Jedan od prvih stanica je izgradnja nekog oblika društvene  imunosti i to kroz točno, pravodobno i uravnoteženo informiranje, ali i kroz jačanje povjerenja u politički sustav, društvo, institucije, javno mnijenje i općenito  vrijednost živjeti u Hrvatskoj. Sve nabrojeno umnožava učinke identiteta. Sama demokracija počiva na prihvaćanju, vladavini prava i uključenosti, tj. otvorenošću društva. U kakvom smo mi stanju kao društvo, možete saznati i bez značajnijih istraživanja, treba samo propitati nekoliko građana/ki. Upravo sada društveni izazov predstavljaju istrage u slučaju Agrokor i njegovog prelijevanja na hrvatsko gospodarstvo i društvo.

Pitanje je što bi mi uopće strateški komunicirali posebno prema svom susjedstvu, koji su naši vanjskopolitički ciljevi i koje bi vrijednosti komunicirali. Hrvatska i EU kao središnjica nemaju uvijek iste komunikacijske ciljeve, koji nisu u opreci, ali koji služe interesima, okvirima novih ideologija, a posebno onog dijela informacija javnog znanja koje se odnose na stvaranje Republike Hrvatske, negacijom i omalovažavanjem ključnih aktera tog bitnog vremena za RH.

Prognostički ovu pojavu možemo očekivati još i više jer će mnogi međunarodni akteri pa i naši partneri uslijed svojih interesa i „više slike“, gušiti istinu o ratu u Hrvatskoj i BiH, kako ona ne bi opterećivala stanje u regiji, jer oni nemaju vremena čekati da se naši susjedi suoče s prošlošću. Na nama je rat u Hrvatskoj nazivati Domovinskim ratom i to tražiti barem u komunikaciji s nama, jer to je značajan dio identiteta RH, a i ne bi nas bilo kao punopravne članice EU.  Jednostavno Hrvatskoj je tražiti održivo „pomirenje“ sa susjedima, kako bi opet u suradnji s njima, oblikovali zajedničke stavove i branili zajedničke interese u EU, neovisno o stupnju dosega njihovih integracija.

Neki iz EU administracije  izjavljuju kako Rusija potkopava zajedništvo, nepovjerenje i nezadovoljstvo demokratskim ustrojem, diskreditiranjem EU i transatlantske zajednice. Ovdje kada uzmemo u obzir kako je najrazornija propaganda koja je upakirana i istinom, treba ukazati i na sve nedostatke EU kao zajednice. Mnogi autori, a koji nisu kritičari i euroskeptici naglašavaju kako je u EU prisutan demokratski deficit, posebno u njenoj izvršnoj i arbitrarnoj sastavnici. Prisutna su mnoga različita gledišta na probleme i razvoj migrantske krize i dr. Uslijed pojave i činjenice kako SAD sve manje ima energije i sredstava pokrivati Europu, za očekivati je jačanje nacionalnih interesa jačih aktera u EU, pa onda srednjih, pa će se onda i manji partneri jednostavno morati okretati svojim interesima.

Sada imamo po prvi puta jednu od članica EU, Veliku Britaniju koja  želi iz nje izići, što je jedan poraz ove ideje, priznali mi to ili ne. Pored toga EU je do sada pregovarala sa zemljama za njihov ulazak u punopravno članstvo i tu je kao normativna sila određivala pristupni tempo mjerilima i uvjetima koje je valjalo ispuniti. Sad EU istina to je 27 zemalja, pregovara sa Velikom Britanijom, o uvjetima njenog izlaska, sa zemljom koja ima svoje izgrađene političke ciljeve. Pa ova situacija ima realan potencijal za izvor krize u EU, kakav ona to još nije do sada doživjela, unatoč rezoluciji kako su Rusija i ISIL  glavne hibridne prijetnje.

Na jedan način prirodno je i razumljivo, da Rusija djeluje informacijski, pa i propagandom na istočnoeuropske zemlje na obodu EU,  a u susjedstvu Rusije kako bi oblikovala njihovo javno mnijenje, ali  utjecala i na odluke javnih dužnosnika, jer to još nije kriminalno djelovanje, a i legitiman je napor Rusije kako bi ostvarila svoje geopolitičke interese. Ovo posebno dobiva na važnosti  što je Rusija preko svojih generala još nedavno poručila zapadu, kao će na informacijske operacije odgovoriti punom lepezom vojnog djelovanja, gdje spada i nuklearno oružje, a sada vodi informacijske operacije vjerojatno i sa energetskim i općenito gospodarskim učincima, što je ipak evolucija u pravcu sigurnosti. Informacijsko ili čak i propagandno nadmetanje, pod određenim uvjetima može donijeti opću dobrobit za sve.

To je nešto na što se EU treba naviknuti i pripremiti kao i sve njene članice, jer neće to biti jedina zemlja koja će to raditi, potičući europsko nejedinstvo. Tome pogoduju mnoge značajke EU kao takve. Ona nije jedinstvena država, nema snažnu i zajedničku vojnu silu, nema zajedničku vanjsku politiku, nema zajednička stajališta prema aktualnim sigurnosnim izazovima, pa ni zajedničku razvojnu politiku. Sada EU nema jasno definiranu stratešku komunikaciju i okviru Zajedničkih sigurnosnih i obrambenih politika. Zemlje EU nisu uspjele smanjiti potencijal radikalizacije migranata i useljenika muslimanske  provenijencije, kao ni bitno umanjiti terorističku propagandu. Takvu zajednicu teško je uspoređivati  s drugim državama, posebno projektirati alate za neutralizaciju suparničkih akata. Ista stvar je sa komunikacijom. Da bi se uspješno komuniciralo ciljeve, ambicije i akcije neke zajednice bitno je da ona ima uglavnom slična identitetska polazišta,  vrijednosti, interese i ciljeve i dr, a Europa odnosno EU to u potpunosti nema.

Najuspješnija je ona komunikacija koja je potpora akciji, a EU odnosno njena središnja tijela imaju ograničene akcijske sposobnosti, a time i komunikacijske. Čisto funkcionalno treba reći kako se EU odričući se svojih kršćanskih identitetskih temelja, odrekla vjerojatno i efikasnog informacijskog aparata Rimske crkve, koja je svojevremeno, u doba hladnog rata možda spriječila i nuklearni rat, komunicirajući s SSSR-om.  

Nacionalna informacijska strategija

Unatoč svemu Hrvatska je puno bliže spoznaji o ciljevima  i vrijednostima potrebnima za komunikaciju nego što je to za očekivati od EU. Kao prvo Hrvatska mora ojačati svoju javnu diplomaciju, kako u regiji tako i dalje. Posebno u tome treba se osmisliti strateška komunikacija. Istina je kako danas svatko i za svašta daje naziv za ovaj tip komunikacije. Djelotvorna strateška komunikacija zasniva se na prijenosu informacija s ciljem ostvarenja željenog učinka na pojedinca ili skupinu u realnom vremenu, ali i budućnosti, kako bi se ta informacija stabilno pozicionirala u javnom znanju. Idealno bi bilo  spojiti brendiranje kroz medije i javno mnijenje i brendiranje kroz javnu diplomaciju.

Kada slušamo neko sjajno glazbeno djelo u kojem uživamo, mi smo predmetom strateške komunikacije. Orkestar predstavlja sudionike komunikacije, kompozicija predstavlja i u stvari je plan komunikacije, a dirigent orkestra je vlada, ako se radi o strateškom komuniciranju neke vlade. Uvjet za to je da vlada ima strateške ciljeve i ambicije njihovog dosezanja. Pri tom je korisno da i više vlada ima barem slične nacionalne ciljeve i da je javnost upoznata s njima i da ih razumije.  Pokušajte zamisliti orkestar s više dirigenata, jednog s puhačima, jednog s gudačima, pa bi imali potrebu za dirigentom dirigenata. Takvi su slučajevi kod usklađivanja stavova u EU, ali i u podijeljenoj zemlji.

Iz iznesenog i iz prijašnjih i sadašnjih događanja izlazi da Hrvatska mora ambiciozno ojačati sposobnosti javne diplomacije kroz informacijsko djelovanje. To se može postići bilo dodatnim informacijskim elementima u Vladi, odnosno ministarstvima. Zatim kroz zasebnu ili polu zasebnu agenciju ili organizaciju ili sl. Komunikacijski ciljevi mogu biti razni, evo na primjer prijepori s istočnim susjedom je karakter Domovinskog rata. Uzmimo Operaciju Oluja. Ona je imala na vojnom i političkom planu strategijsko središte u Kninu, dok je njeno informacijsko strateško središte trebao biti Bihać ili Tržačka Raštela. Kad smo već na vojnim djelovanjima pojasnimo njihov odnos s informacijskim operacijama. Taktička pobjeda u vojno redarstvenoj operaciji, može se informacijskim operacijama pretvoriti u strategijski poraz.

Dalje, Hrvatska kao punopravna članica EU i NATO-a, može i treba ohrabrivati ambicije susjeda za integracijama, primjerom, savjetima za ispunjavanje mjerila i pri tom biti korisna i potrebna kako EU tako i susjednim zemljama pristupnicama i to posebno u oblikovanju poruka i mjerenju njihova komunikacijskog učinka jer razumije regiju, ali je i najviše isprepletena s njom, bolje od ijedne zemlje EU. Tako bi osmišljavanjem, provođenjem ili kao potpora komunikaciji , mogla izgrađivati ulogu jednog povjerenika EU za regiju, ali i povjerenika zemalja regije u EU.

Takvom intenziviranom kvalitetnom, principijelnom  i nadasve  vjerodostojnom komunikacijom Hrvatska bi činila puno i za sebe, pojašnjavajući svoje stavove mi bi ih morali i izgraditi, svoje jasne stavove i principe, povećavajući razinu znanja susjeda o njima, te bi svojim predvidljivijim djelovanjem i ponašanjima, tako bitnim u međunarodnim odnosima, snažila stabilnost u regiji, a sebi stvarajući stabilnije okruženje.

Istini na volju za to moramo osnažiti nacionalne sposobnosti za razgrađivanje manipulativnih informacijskih operacija prema nama, ali i izgradnjom ofanzivnih sposobnosti utjecaja na javnost naših susjeda. To se može i u sivoj zona katkada ali bez potpisa, ali strategijski je to najefikasnije vjerodostojnošću naših informacija i stajališta. Evo npr. može težiti i djelovati u javnom mnijenju istočnih susjeda kako bi se u njihovom javnom prostoru razvila rasprava i istrage o tome tko je građane Srbije, slao kako bi ratovali u Hrvatskoj i BiH, kako su bili informirani o tome, kao i o svim propagandnim neistinama u vezi s toga. Možda efikasnost modela vjerodostojnog  strateškog komuniciranja i ustrajnosti u tome djelomično komparativno može biti uzor BBC, kada su iskrcavanje na Falkandima, npr. prenosili kao Britanske snage su se iskrcale …, što im je zamjerila  premijerka Margaret Thatcher.

Najuspješnija je ona komunikacija koja je potpora akciji, a EU odnosno njena središnja tijela imaju ograničene akcijske sposobnosti.


Nacionalnu informacijsku strategiju trebamo napraviti kako zbog sebe, tako i okviru šire slike. Jednostavno smiješno je kada npr. jedno ministarstvo traži komunikacijsku pomoć, bez obzira tko je to inicirao,  zbog hibridnog djelovanja Rusije, a onda puštati vijesti kako je predsjednica sa ruskim predsjednikom otvorila vrata uspješnoj gospodarskoj suradnji. Usput Rusija je previše značajna zemlja da bi se tako odnosili u odnosima s njom, jer to ne radi nitko. Ako je i istina da su iz Rusije povučeni konci, možda kao reakcija na našu ponudu reintegracijskih znanja i iskustava u Ukrajini,  kako bi pukao lanac financiranja Agrokora i ostalih tvrtki, to je priča o hrvatskim institucijama, i regulatornim tijelima.

No, nije   prvi put da smo izloženi informacijskom upletanju npr. o javnom znanju identitetskih osnova moderne hrvatske države, od strane istočnog susjeda koji to radi na svom , ali i našem teritoriju. Dok je naš zapadni susjed, sad kao partner i saveznik upotrijebio puni opseg za sada meke moći kako bi nas prisilio na arbitražu kako bi ostvario svoje nacionalne geopolitičke ciljeve, sprječavajući  nas da dosegnemo naše nadnacionalne ciljeve, a to radi i sada kako bi prihvatili tzv. odluke usmrđenog arbitražnog postupka i na to nas još, čas više, čas manje, uvjeravaju i naši strateški partneri. Oni su se u tim rabotama pokazali kao organizirana država. Mi pritom nismo ni ozbiljno pokušali komunicirati naša stajališta o tome kako su postupci druge strane izigrali naše povjerenje, s rizikom slabljenja pozitivnog mišljenje o vrlini u međunarodnim odnosima i arbitražama kao takvima. Inače hrvatskim javnim prostorom, ne samo internetskim,  harače legije „trolera“ iz raznih pobuda i središta.

Nacionalnom informacijskom strategijom  stvorile bi se pretpostavke osnaživanju  sposobnosti informacijskog djelovanja koji bi poboljšali učinkovitost naše javne diplomacije. To je potrebno jer se nalazimo na jednom od područja koje se najbrže mijenja, na obodu jednog partnerstva sa obećavajućim idejama, a sa jedinstvenim iskustvima javnim i drugim znanjima. EU treba i našu sliku. Tako da će europska strateška komunikacija biti efikasnija i s našom jasnom i originalnom slikom. Uzor u prirodi možemo naći u segmentiranim ili mozaičnim očima u kukaca, koje im omogućavaju, širinu slike, ali i njenu preciznost, što omogućava brzu i učinkovitu reakciju, kao preduvjet za prilagodbu i opstanak.