Kolumne

KOMENTAR MAROJA VIŠIĆA: Turističkom sektoru treba dati veći porez

Piše: dr. sc. Maroje Višić

Nisam protiv povećanja od 30% davanja državi od turizma i turističkih djelatnosti. Oni koji zbog tog negoduju propuštaju uvidjeti da je logika države istovjetna njihovoj vlastitoj logici zgrtanja. Dakle, nakon nenadanog kraha nekih popularnih turističkih odredišta u protekle dvije do tri sezone došlo je do iznenadnog povećanog priljeva gostiju u Hrvatsku. To je odmah uzrokovalo enormno povećanje cijena smještaja koje osim nezasluženim oportunizmom nisu bile nikakvim dodatnim sadržajima niti opravdane niti popraćene.

Istovremeno dok su cijene rasle, plaće sezonskih radnika kao i uvjeti rada dodatno su se srozavale čak do razine beskrupulozne eksploatacije. Zašto bi onda država bila „slijepa“ ili zažmirila na jedno oko i kupila mrvice sa stola kada i ona može dobiti veći dio kolača? Zašto bi se država vodila drugačijom logikom od profitnog turističkog sektora koji sada glasno ustaje dok je istovremeno potplaćivao radnu snagu? Uostalom treba vidjeti širu sliku: svi smo mi dobrano uljuljani u „besplatne“ servise koje nam omogućuje država i zbog kojih onda prosvjedujemo i izlazimo na ulice kada se pojave samo naznake da bi oni mogli bit manje dostupni ili uskraćeni. Pri tome mislim na one servise s kojima se većina neposredno susreće: besplatno zdravstvo i besplatno školstvo. Međutim, zbog kratkovidnosti i uskogrudnosti uzrokovane pohlepnom gramzljivošću i viđenjem samo vlastitog ekonomskog interesa potpada se pod zabludu da postoji nešto poput „besplatnog“. Naime, i školstvo i zdravstvo treba platiti. U uređenim društvima to se događa kroz odvajanje od plaća radno sposobnog i zaposlenog dijela stanovništva. Što se događa kod nas? Sezonski radnik prijavljen je na minimalnu plaću od koje jedan dio ide regularnim putem, a drugi se isplaćuje na ruke. Kako bismo bili sasvim jasni do kraja valja reći kao to nije boljka samo turističkog sektora već i drugih privatnih poduzeća. S minimalnim doprinosima koje uplaćuju zaposleni i sezonski zaposleni može se dobiti samo minimalno „besplatnog“. A prisjetimo se samo koliko je u proteklih godinu dana skupih lijekova država morala osigurati i platiti. Nitko ne postavlja pitanje odakle je to plaćeno? Kada smo već toliko vješti u „varanju“ države zašto se onda čudimo kada država nađe način da uzvrati?

O životinjskim uvjetima rada u sezoni nitko ne progovara, ali su zato mediji puni napisa o „beskrupuloznom“ povećanju nameta turističkom sektoru.

To da se turizam kod nas događa slučajno i stihijski umjesto planski već svatko zna. Međutim, centralna boljka našeg turizma nije ponajprije i poglavito ekonomska, već je ponajprije humanistička. Naime, turistički sektor ne vidi čovjeka, on u gostu vidi hodajući bankomat, a u radniku jeftinu najamnu radnu snagu koju valja eksploatirati do krajnjih granica izdrživosti. Tome u prilog ukazuje i činjenica da se iz sezone u sezonu javlja problem manjka radne snage i povećana potreba za uvozom iste. Pita li se netko zašto je tome tako? Može li se zaista uspostaviti opća dijagnoza da su Hrvati kao nacija lijeni i skloni neradu? Ne bih rekao, jer se do sada iselilo stotine tisuća ljudi koji u inozemstvu, barem u početku, obavljaju poslove sličnog ranga koje su mogli obavljati u sezoni u Hrvatskoj. Međutim, postoji jedna „diskretna razlika“ koja objašnjava zašto Hrvat konobari u Njemačkoj, a ne želi konobariti na hrvatskoj obali. Ta razlika zove se plača i uređeni uvjeti rada. Spomenut ću samo jedan prošlogodišnji primjer s vozačima autobusa: vozač kreće autobusom na izlet iz Dubrovnika u Crnu Goru, zatim se mora iz Crne Gore vratiti u Zagreb da bi naredni dan iz Zagreba iznova išao u Dubrovnik i zatim opet na izlet u neku od susjednih zemalja. Ako znamo da je zakonom dopušteno da vozač smije voziti 8 sati dnevno postavlja se pitanje kako mu to „zakonski“ uspijeva obzirom da ne vozi DeLorean vremensku mašinu? Uspijeva mu tako što po nalogu vlasnika opet „vara“ državu tako što mijenja listiće tahografa. Kada sam upitao jednog vozača boji li se vlasnik kazni, odgovorio mi je da je vlasnik izračunao da mu je isplativije platiti kaznu nego poštovati zakon ili zaposliti još jednog vozača. Zato ove godine u Dubrovniku više ne voze vozači iz Slavonije nego iz „uvoza“ iz susjednih zemalja koji su još uvijek jeftinija radna snaga. Međutim tu nije kraj: plaća vozača je bila 4000kn uz objašnjenje da mu ne treba veća jer će dodatno zaraditi na napojnicama. Ali ni tu nije kraj, vlasnik je tražio vozače postotak od ukupne zarade na napojnicama. Na pitanje odakle će turistički sektor isplatiti 30% dodatnog poreza, odgovor je iz novca od napojnica koji nigdje nije evidentiran i koji je oduzet ne samo od vozača nego od čitave eksploatirane klase sezonskih radnika. O životinjskim uvjetima rada u sezoni nitko ne progovara, ali su zato mediji puni napisa o „beskrupuloznom“ povećanju nameta turističkom sektoru.

Nastavimo dalje s ukazivanjem centralnog problema turizma koji pati od nepercepcije čovjeka. Posljednji u nizu koji na to ukazuje je homofobni ispad u Zadru. Obrazložimo taj ispad iz ekonomske perspektive: zbog nezasluženog oportunizma došlo je do povećane potražnje za ljetovanjem u Hrvatskoj pa je onda sasvim moguće da si netko dozvoli luksuz iz obijesti i odbija goste na različitim diskriminirajućim osnovama. Nema potrebe primati homoseksualni bračni par kada na jedan smještaj postoje tri upita. Tržište sve lijepo regulira.

Bez obzira što je kod nas na djelu još uvijek prvobitna akumulacija, valja ukazati da postoji nešto što se zove globalizirani svijet. Polagano počinjemo osjećati da nismo sami, odnosno da nismo jedina zemlja koja može ponuditi odmor. Posljednji podaci bilježe stagnaciju i značajan pad u odnosu na prošlu sezonu. Ovaj trend bi se mogao nastaviti, a tome ide u prilog i devalvacija turske lire. Stoga bi Turska uz Grčku iduće godine mogla postati nova turistička meka, jer cijene su daleko prihvatljivije, a ponuda dodatnih sadržaja (posebno gastronomska) daleko bolja za manje novaca. Francuska obala također nudi pristupačniji smještaj i općenito bolju i pristupačniju ponudu.

Nažalost, dojma sam da bez obzira na ove upečatljive trendove mi ćemo se i dogodine susretati s istim problemima: nedostatak radne snage, povećani broj kapaciteta privatnog smještaja, novim porezima i slično, jer prosto ili odbijamo otvoriti oči na svjetska događanja za koja smatramo da nas se ne tiču ili smo toliko uplivani u prvobitnu akumulaciju da mislimo da ćemo izvlačiti astronomske iznose iz gostiju za more i sunce dok nemamo nikog da im posluži kavu i pivu, napravi krevet, počisti sobu ili ih odveze na izlet.

Naposljetku po pitanu poreza valja reći da država košta i tim je skuplja što je se više nastoji potkrasti.

* Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

TURIZAM, MAROJE VIŠIĆ