Kolumne

ANALIZA: Nalazimo li se pred drugim hladnim ratom?

Piše: dr. sc. Maroje Višić

Trump je odlučio da će se SAD povući iz Intermediate-range Nuclear Forces (INF) sporazuma kojeg su 1987. potpisali Ronald Reagan i Mihail Gorbačov. Sporazumom su zabranjene nuklearne rakete dometa 500 do 5000km čime su se smanjile napetosti na oba kontinenta. Valja reći i to da ovo nije Trumpovo prvo povlačenje. Dapače, do sada se je povukao iz nekoliko međunarodnih sporazuma, a to njegovo povlačenje svakako se uklapa u njegovu viziju „America first“. „America first“ tako nije samo jedna patriotska politika kojom Trump nastoji osnažiti naciju na unutarnje političkom polju, vratiti dostojanstvo srednjem sloju (kako to proklamira u State of the Union govoru), vratiti proizvodnju i otvoriti radna mjesta. „America first“, koja se očituje kroz samovoljno i jednostrano napuštanje međunarodnih sporazuma, poruka je cijeloj međunarodnoj zajednici da je SAD još uvijek svjetski vođa i najvažniji geopolitički akter na međunarodnoj sceni. Međutim, to je samo pokazivanje zubi jednog hegemona čija moć polako opada, odnosno čija apsolutnu prevlast u pitanje dovode novo-stari akteri (Kina i Rusija).

Trump je kao izliku za izlazak iz INF sporazuma našao Rusiju i Kinu koje razvijajući nuklearno oružje krše sporazum. Međutim, dogodio se jedan mali previd. Kina nije bila potpisnica INF sporazuma, tako da zapravo cijeli argument kojim se opravdava razlog dijelom pada u vodu. Trump se je okružio zagovornicima nuklearnog naoružanja koji su ga očigledno uspjeli uvjeriti da „SAD može pobijediti u ograničenom, lokaliziranom, taktičkom nuklearnom ratu protiv Rusije“ (što god ovi pojmovi značili). Ovo je uopće jedan apsurdan argument, jer obje zemlje raspolažu nuklearnim oružjem dalekog dometa, a uz to Rusija je razvila i novu krstareću raketu. Pobijediti u tom „ograničenom, lokaliziranom, taktičkom nuklearnom ratu“ će ona strana koja prva popusti neurozi i pritisne gumb. Nitko zapravo nema nikakvu stratešku niti oružanu prednost. Ne podsjeća li ovo neodoljivo na već viđen scenarij Hladnog rata? Razlika između Hladnog rata i eventualno drugog hladnog rata je što se onda radilo o utrci u naoružanju, ali i o ideološkom „ratu“ (sukobu) za globalnu prevlast. Premda je opća neuroza bila na vrhuncu, ipak mi se čini da su onda političke strasti bile manje. Ne bi me posebno začudilo da drugi hladni rat završi tako da Trump pritisne gumb, a sve u želji da Amerika bude (ostane) prva (America first). Članak 14 INF sporazuma stipulira da obje strane ne mogu sklapati druge međunarodne sporazume koji su u sukobu s INF sporazumom, a članak 15 stipulira da sporazum ima neograničeno trajanje. Ostaje nadati se jedino da će Trump uvidjeti dalekovidnost Reaganove administracije koji je potpisavši sporazum uvidio važnost (poštivanja) članka 15 za globalnu sigurnost.

Međutim, za Trumpa se ipak ne može reći da ne percipira novonastalu geopolitičku situaciju. To se posebno ogleda u tome što je povlačenje iz INF sporazuma (posebno Trans-Pacific partnerstvo) opisao geopolitičkim pojmom „nova strateška stvarnost“ („A New Strategic Reality“). Trump jasno vidi da u toj novoj strateškoj stvarnosti SAD nije više jedini svjetski vođa. Rusiju kao vječitu bipolarnu opreku ili zapreku za svjetsku dominaciju ne treba posebno isticati. Kina, s druge strane, je novi rastući geopolitički akter, a samim time i izazivač za raspodjelu svjetske moći. Povijesni susret (posebno u povijesnom obzoru odnosa između Kine i japanskog carstva) japanskog premijera Abea i kineskog predsjednika Jinpinga morao je upaliti alarm za novonastalu stratešku stvarnost. Susret druge i treće svjetske ekonomije rezultirao je mapiranjem ekonomskog terena i zajedničkom suradnjom na tržištu kapitala. Izgleda da je to odgovor Kine i Japana na Trumpov pokušaj slabljenja dolara, povlačenja proizvodnje iz Kine i sankcija japanskoj auto industriji. Trump dobro percipira promjenu snaga u odnosima moći na međunarodnoj sceni. Međutim, on ne može prihvatiti činjenicu da nova strateška stvarnost nalaže preraspodjelu globalnog kolača. Zato Trump i radi zaokret s „meke moći“ (soft power) prema „tvrdoj moći“ (hard power), zaokret koji nije viđen od prestanka Hladnog rata. Onda kada se geopolitičke aktere ne može privoliti mirnodobnim sredstvima, preostaje jedino vratiti se isprobanoj metodi prisile koja počiva na vojnoj moći.

Po pitanju europske sigurnosti Trumpov izlazak iz INF sporazuma rezultirat će ruskim razmještanjem oružja duž granica EU, a što predstavlja neposrednu ugrozu europske sigurnosti. Iz perspektive EU u slučaju nuklearnog napada na Sjevernu Koreju kolateralne žrtve bili bi Japan i Južna Koreja. Isto vrijedi i za europski scenarij gdje bi članice EU bile kolateralne žrtve. Možda će ovo natjerati EU da, makar po ovom pitanju, smiri odnose sa Rusijom i stupi u svojevrstan savez.

Ono što možda najviše poziva na zabrinutost jest to da 2021. godine  istječe sporazum Obama – Medvedev koji se također odnosi na nuklearno naoružanje. Nakon toga svijet ostaje bez ikakvog ograničenja nuklearnog oružja. To bi onda označilo definitivno početak drugog hladnog rata.

Maroje Višić je doktor političkih znanosti iz Dubrovnika

* Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne izražavaju nužno stav redakcije PolitikaPlus.com portala. 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

donald trump, sad, rusija, hladni rat, Maroje Višić