Kolumne

KOMENTAR DARKA MARINCA: Kako je lija pokrala tigra i tri tipa odnosa s medijima

Piše: Darko Marinac

Priča o 1. gardijskoj brigadi Tigrovi, priča je o nastanku hrvatskih obrambenih snaga i opstanku moderne hrvatske države. Upravo stoga bitno je dijagnostički pogledati i 28.obljetnicu od prije dva tjedna, te proslavljene postrojbe u ovom društvenom trenutku.

Proslava osnutka ove proslavljene postrojbe, pramajke za Hrvatsku vojsku započela je otvorenjem Spomen doma Tigrova, Ustanove za sveobuhvatnu skrb Tigrovi. Tu su bili Ministar branitelja, župan,  dožupan, dio ratnih zapovjednika, predstavnici Grada Zagreba, brojni pripadnici i njihove obitelji i drugi uzvanici. No, ovdje nije bilo nikog iz visoke tj vruće politike.

Sutra dan ispred spomenika poginulim Tigrovima njima 367,  pored vojarne 1. Gardijske brigade, bilo je dosta bivših tigrova i visokih uzvanika. Njih 45 tada je dobilo beretke,  nagrade su dijelili, Predsjednica vrhovna zapovjednica , Ministri obrane i branitelja i dva ratna zapovjednika,  a koje su zaradili obukom. Poslije toga su položili prisegu, što je bilo iznimno uzbudljivo i simbolično, ali malo smo toga mogli vidjeti, jer nam naši mediji tj. novinari to nisu omogućili.

Naime, naši su mediji, odnosno novinari, našli shodno ispitivati Predsjednicu zašto je odustala od putovanja u Marakeš. Onda je predsjednica kako bi mogla odgovoriti na postavljeno pitanje i ostvariti tehničke predispozicije za odgovaranje, rukom približila mikrofon,  tako je novinar želeći ostvariti isto, dobrano ušao u njen osobni prostor i po mediteranskim mjerilima, a kamo li sigurnosnim. Tjelohranitelji su ispravno ocijenili, kako je Predsjednica sama aktivno ušla u brahijalno komunikacijski konflikt, i da bi joj njegova intervencija samo štetila, jer je ona sama ipak vladala situacijom.

Sve u svemu mediji, odnosno novinari pokrali su ovaj događaj, kako mladim vojnicima tako sve do obitelji poginulih Tigrova. Organizatori ubuduće trebaju razmisliti o akreditacijama za novinare. Hrvatska javnost tako može vidjeti različite, i to drastično različite načine odnosa s medijima tj. novinarima. Kod nas se može vidjeti kranjčevićevski, ali i mitološki Kastorski tip, kada je glasnogovornik u funkciji zaštitnika od javnosti. Sad kada on tek dođe iz fakultetske predavaonice i bez iskustva, a dobije zadaću postavljati novinarska pitanja, a mikrofoni bježe od njega, vidi se njegovo energično otvaranja usta, pa nije teško zaključiti na što to sve izgleda. Uglavnom to sprječava javnu komunikaciju, što je u potpunoj oprečnosti  s funkcijom glasnogovornika.

Drugi oblik odnosa s medijima imamo kao netom opisani brahijalni tip zadržavanja mikrofona, ali i cilju produženog odgovora. Dok npr. za držanje Donalda Trumpa, prilikom pitanja novinara u vrijeme američkih  izbora za Kongres,  u vezi tzv. ruske istrage, kada je na ponovljeno pitanje, poslije odgovora, uzviknuo da prekine i napusti konferenciju za novinare, pošto nije imao glasnogovornika pored sebe, te se sam udaljio od govornice i vraćao se opet, možemo zvati  Ex Cathedra ili modificirano, pokroviteljski sa govornice odnosima s novinarima.

Zato je uvijek korisno reći, kako je glasnogovornik/ca osoba koja govori u ime organizacije, institucije, dužnosnika ili javne osobe. Kako bi to mogao efikasno raditi, on ili ona mora upoznati stavove i politike organizacije, ustanove ili dužnosnika za kojeg radi, a govori samo onda kada onaj za koga radi to ne može ili ne želi. Glasnogovornik bi trebao biti gotovo stalno dostupan novinarima. Sve osim ovoga ne može se zvati glasnogovornikom/nicom nego zaštitnikom od javnosti ili učeno –PublicGuard.

Sve ovo u demokraciji je bitno, jer javna vlast u javnom interesu ima obveze u  javnom informiranju u načelima publiciteta gdje vlast ima pravo ili obavezu objaviti rezultate svog javnog rada i djelovanja,  općeg prava na javnu riječ, kada se javni rad može javno komentirati i vrednovati i to svima pod jednakim uvjetima.

Nedavno je cijenjena Ivana Petrović u tjednom pregledu, naše kreatore javne scene, nazvala Pijar idelozima. Možemo se složiti s tim, ako konotacijski prihvatimo Pijar (PR), kao najgoru izvedbu  odnosa s javnošću ili javnostima (OsJ), naravno s njihovim izvršiteljima pijarušama i pijarcima.

Global kompakt za legalne migracije, tako nam se prikazuje prosperitetnim, avangardnim ili kako već, i opet nas se drži nepismenima, pa se predanost tumači manje nego obaveza. Predanost je najveći stupanj motivacije za činjenje, koje prelazi dosege obaveze. UN i/ili drugi međunarodni akteri ovdje stvaraju novo ljudsko pravo čiji su dosezi na perceptivnoj i sugestivnoj razini. I tu je dr. Đuro Njavro u pravu kada kaže kako je potreban snažan i dramatičan rast u zemljama u razvoju.

Otvorena društva, trebaju biti otvorena ne samo zato što su otvorena, nego prvenstveno prema građanima i pojedincima koji su socijalizirani u sličnim društvima. Inače dobivamo društveni eksperiment s nesagledivim posljedicama. Društvene eksperimente u kontroliranim uvjetima izvode znanstvenici prema planovima istraživanja, a ne politički akteri.  Ovdje se ne govori o empatiji i humanosti kao osobnoj kategoriji, negi o odgovornom društvenom ili državnom djelovanju.

Ovdje treba jasno reći što je to vodstvo, političko predstavništvo, javne politike i javno djelovanje u javnom interesu. Stvar bi trebala biti jednostavna, politički akteri, bilo u zakonodavnoj ili izvršnoj vlasti trebali bi barem uvažavati za koga rade ili tko ih plaća. Filozofima,  piscima i drugima iz tzv. civilne sfere i sl., priliči traženje novih puteva ili avangardnost, posebno ako nisu financirani javnim novcem, osim po projektima.

Što je s političkim suverenitetom i vodstvom liderstvom? Izabrani političari uistinu imaju politički suverenitet, što im pruža komotniju situaciju prema biračima, za razliku od delegata. Vodstvo ili pak liderstvo nije pravo političara već njegova stečevina koju su on ili ona izgradili, kako bi dobili povjerenja naroda. Stabilni politički ustavi ne podrazumijevaju dobivene izbore kao dobivenu koncesiju, već stalno propitivanja i usuglašavanje volje birača kroz transparentne postupke oblikovanja politika, policy proces, gdje se građani niti u jednom trenutku ne osjećaju izigranim, niti kako je njihova volja prekrojena interesima koji nisu njihovi.

Moramo moći prepoznati ideologije u njegovim novim oblicima, ali uvijek stalnim principima. Trebali smo i mogli već prije više desetljeća prepoznati to u teoriji o kraju povijesti. Sada oni neistomišljenike, kao nekada tzv. reakcionare, prokazuju populistima. No, osnovna manifestacija populizma nije u tome da se donose za građane popularne i prihvatljive politike, nego u preskakanju ili u blažem obliku zaobilaženju institucija. Pa mi sada imamo globalizacijske populiste, koji nastoje provoditi za građane ili narod teško prihvatljive politike. Uz ideologije idu i usmjereni mediji, tako da smo imali nikakve vijesti do potpune cezure, o problemima sa migrantima, što je opet kao reakcija na to povećalo strahovanja na društvenim mrežama. Kao da se ne zna kako, glasine povećava, upravo javna šutnja o nečemu.

Kada se ministre pošalje kako bi pokrili velike hrvatske komemoracije ili kolone sjećanja u Vukovaru ili Škabrnji, trebalo bi imati na umu da se ovi tamo ne trebaju ponašati, kao građani trebaju biti sretni što smo tu i što nas vide, nego baš obrnuto. Ministri ili ministrice trebaju jasno komunicirati zadovoljstvo što su tu, ispred takvog naroda. Vidljivo je bilo, a čak su i naši mediji to potvrdili, kako su kolone sjećanja sve veće, posebno u Škabrnji.

Pučka pravobraniteljica, baš u jeku obilježavanja najvećih hrvatskih kalvarija u najnovijoj hrvatskoj povijesti, kliče o relativizaciji zločina NDH. Ona odabirom vremena ponižava sve žrtve blateći ovim pokličem svetost žrtve, dajući tome još jednom treba reći, uslijed pomno odabranog vremena, obilježja informacijske operacije, i u tome nije sama. Posebno je štetno i gadljivo to simbolično suprotstavljanje žrtava.

Pa završimo s još jednim hrvatskim paradoksom, a on bi mogao glasiti – Što je manje podignutih optužnica i osuđujućih presuda, za zločine počinjene u Domovinskom ratu, to će biti sve veće kolone u kolonama sjećanja, koje jednostavno trebaju biti poruka. Poruke su poslane, ima li ih tko primiti, dok su one samo ponizne molbe?

 


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

DOMOVINSKI RAT, 1 GARDIJSKA BRIGADA TIGROVI, TIGROVI, DARKO MARINAC, PREDSJEDNICA