Kolumne

Darko Marinac : U boj u boj … za informacije svoje!

Piše: Darko Marinac

Sve nekako izgleda kao da smo opet napadnuti, no ovaj puta ne oružjem, već se prema Hrvatskoj  provodi informacijsko djelovanje, da ne kažemo rat. Sa velikom vjerojatnošću se može reći kako ovo djelovanje ide za sada iz dva osnovna pravca. Iz pravca zapada s ciljem prisiljavanja Hrvatske, na uvećani prihvat migranata, koji bi se iz EU, a poglavito Njemačke vraćali u prvu zemlju ulaza u EU. Drugi pravac informacijskog djelovanja bio bi uvjetno rečeno s istoka, na memorandumskom planu, točnije Memoranduma I, II, III … ili kojem već.

No, treba reći nešto i u prilog spomenutim informacijskim napadačima na Hrvatsku. Naime u informacijskom dobu ili svijetu, stalno traju informacijska nadmetanja kao sastavni dio suparništava.  Ne braniti se u tom svijetu znači biti informacijskim plijenom uskraćen u potpori svojih ambicija, htijenja i dosizanja ciljeva. Kada bi čovjek ležao na tlu i ne bi se micao, za desetak minuta po njegovom tijelu gmizali bi mravi, pa ostali kukci, crvi, ptice pa ostale grabljivice, tempo ovisi samo o godišnjem dobu. Javnim prostorom plijenom informacijskog djelovanja dominirale bi afere, demoralizirajuće vijesti, a shvaćanja događanja u okolini bilo bi minirano tj. onemogućeno u optimalnoj mjeri.

Osamdesetih godina prošlog stoljeća, informacija  je uz diplomaciju, vojsku i gospodarstvo postala četvrti instrument državne moći. Strateški dokumenti  RH i izvješća, prvi put, prepoznaju potrebu za strateškim komuniciranjem, vanjsko difamirajuće informacijsko djelovanja i lažne vijesti,  ali ne prepoznaju, potrebu za proaktivnim  komuniciranjem i organiziranjem sposobnosti  strateškog komuniciranja koje omogućava stabilnost ugleda, položaja i utjecaja RH, ostvarivanje nacionalnih ciljeva, stvaranja optimističkog i kreativnog okruženja, snaženje gospodarstva, demografske politike, efikasno djelovanje s susjedima, partnerima i saveznicima, potporu identitetu, upravljanju migracijama u svjetlu najnovijih izbjegličkih valova, odnose s dijasporom, otvorenosti institucija, uključujuće komuniciranja društvenih aktera i dr.

Sama teza kako migrante koji nisu dobili azil u zemljama EU, poglavito Njemačke treba na bilo koji način vratiti u zemlje prve registracije tj. ulaska u EU, je nemoralna i užasavajuća. To se kani napraviti ultimatumima i uz pomoć domaćih medija. Iz iskustva znamo da to ide uz pomoć medija „pomažući“ medijima. Tako su neki časopisi za „kulturu“ dobivali 9 dolara po prodanom primjerku, a urednik jedno vrijeme najposjećenijeg portala u nas, javno je rekao „kako je novac počeo pristizati“.

Postavlja se i pitanje po kojem kriteriju ovo migranti koje se kane vratiti, nisu dobili azile i zbog čega. Na temelju čega su selekcionirani i zbog čega kao takvi moraju k nama. Ne treba velika mašta za ideje zašto sve nisu dobili azile. Najbolji je naslov na jednom portalu- Tajno snimili hrvatske policajce: Naoružani nezakonito protjeruju migrante. Razne organizacije, maštovitih imena, snimaju policiju u postupanju odvraćanja  migranata, pa nije jasna zakonitost. Istina je kako treba unaprijediti komunikaciju. Iz policije poručuju  civilnom sektoru  da informiraju migrante u mogućnostima legalnog ulaska. Pošto dobar dio migranata ima snažne mobitele, što je i snažan pokretač ovih migracija, naime sada velika većina njih ima u realnom vremenu informacije o mjestima u EU gdje žele doći. Stoga ima mnogo razloga za projektiranje komunikacije tj. komunikacijskog kanala i medija za komunikaciju s migrantima. Ovaj medij i komunikacijski kanal trebao bi pružati vjerodostojne  informacije  migrantima, a istodobno biti potpora nacionalnim interesima RH.

Negiranje značaja Domovinskog rata, kao nacionalnog rata za ostanak, kao protu ideologijskog rata, kao rata za slobodu, poprimilo je već i svoje završne konture. Prije nekog vremena zamjenik gradonačelnika Vukovara, izjavi kako je vojno redarstvena operacija Oluja bila etničko čišćenje i mahao je papirom kako su u Vukovaru u ljeto 91 ubijena 42 (četrdeset i dva) civila srpske nacionalnosti, a institucije ništa.

Ovo već na prvu podsjeća na situaciju kada su mediji u Srbiji objavljivali kako su po padu Vukovara, ili po njihovom oslobođenju, nađene lubanje 41 (četrdeset i jedna) lubanja djeteta u Vukovaru, dosta kasnije je to označeno kao laž. Poslije još u vrijeme trajanja operacije Bljesak, progutana je dezinformacija kako je Hrvatska vojska srušila spomenik Kameni cvijet u Jasenovcu.  Čak su i u nas u javnim informativnim servisima to objavili. Za nekoliko dana i američki veleposlanik Peter Galbraith otišao je tamo kako bi praćen kamerama to demantirao. No, šteta je učinjena, sjetimo se onog kako za prve tri minute stvaramo mišljenje o nekom ili nečemu.

Informacijske akcije ne moraju biti samo u ratovima, mogu biti i u kulturi, tako su hrvatski  jezikoslovci nezadovoljni Novosadskim dogovorom, kojim se hrvatski jezik nazivao hrvatskosrpskim, objavili  u Telegramu, časopisu za društvena i kulturna pitanja, br. 359. 17. ožujka 1967. Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.  Deklaraciju  je potpisalo 18 kulturnih i znanstvenih ustanova u Hrvatskoj. Odlučujuću ulogu u nastanku Deklaracije imala je Matica hrvatska. Objavljivanje teksta Deklaracije izazvalo je oštru reakciju jugoslavenske centralne vlasti, a  njezini potpisnici bili su sankcionirani i onemogućivani u radu.

Prošla, kao i svaka jesen u kulturi je značajna po velikom sajmovima knjiga, kao što je frankfurtski sajam, pa u regiji beogradski, a tu je i Interliber u Zagrebu, gdje je jedinstvena priča uvijek iznova govoriti o Londoncu. Londonac je popularni (a to je sve manje jer se za njega i događanja oko njega sve manje čuje) naziv za Hrvatski pravopis Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša objavljen u rujnu 1971. godine, kada je politički zabranjen u uslijed sloma Hrvatskog proljeća.

Nakon što je zabranjen uništeno je 40 tisuća primjeraka, a  osiromašenih 600 primjeraka ostavljeno je za kontroliranu internu upotrebu. No našao se 1972 u Londonu u uredništvu Nove Hrvatske koju je vodio Jakša Kušan, gdje je pretiskan prvo u 5 tisuća, pa u 10 tisuća primjeraka. Tako se pojavio na štandu na frankfurtskom sajmu 1973., a u blizini jugoslavenskog štanda podigla se uzbuna od službi do diplomacije, od kojih su neki tadašnji akteri bili ili su još značajni u političkom životu RH. Poslije su uslijedili informacijski napadi jugoslavenskih službi, tako što su se tiskali lažni brojevi Nove Hrvatske u Beogradu, što najbolje govori o značaju opisane informacijske operacije, a o čemu nam s jedne strane svjedoči sjajni Jakša Kušan, ali i Božidar Spasić iz SDB-a, se o tome hvalio  na nedavnom suđenju u Njemačkoj za ubojstvo Stjepana Đurekovića.

Očito je kako se smanjuju opremanja HRZ-a izraelskim zrakoplovima F-16 Barak. Ovdje je u interakciji više interesa i igrača iz zemlje i svijeta. Na domaćoj razini prednjači javna halabuka medija i portala, tu imamo specijalizirane portale koji još imaju reklame konkurentskog švedskog Gripena, a vode ih vojni komentatori, što god to značilo. Ovdje su reklame vidljive. No, u našem javnom prostoru postoje i novinari, točnije dvorski novinari, nekih prošlih vlasti, koji su primali poseban novac za promoviranje obrambenih reformi, od kojih je jedna čuvena po svojem učinku da vojska bude što dalje od mjesta stanovanja, stvorivši putujuću vojsku,   o tada reformiranom obrambenom sustavu gdje je bilo ozbiljnih opstrukcija za skupljanje oslobađajućih dokaza na haškom sudu ili takvih reformu  gdje su reparirani zrakoplovi do te mjere reformirani da se ne zna porijeklo pojedinih dijelova. Sada ti i takvi, a već uhvaćeni u sličnim nečasnim radnjama, pišu o nečuvenoj blamaži i sl.

Možemo samo nagađati koji su faktori doveli do problema u nabavci, od promjena u američkoj politici, do naših vrludanja u međunarodnim odnosima i sl. No najvjerojatnije je rješenje zagonetke u jednoj konstanti koje je sadržana u taktici „crni telefoni i paket radio“, čiji je sažetak u tome da amerikanci gotovo uvijek daju ili odobravaju ona tehnička rješenja, za svoje saveznike i partnere koja mogu kontrolirati. Izrael je prvoklasni partner i saveznik i više  od toga, kao što je to u manjoj mjeri i kraćem vremenu bio i Iran, pa je svaka usporedba suvišna.

 Valjda jedino u nas, se stvaraju umjetnička djela, koja nude očaj, koja difamiraju javne službe, javne dužnosnike branitelje/veterane kako hoćete.  U američkim filmovima  koji se i rade privatnim novcem, to nije ni izbliza moguće. Pa kad policajac tamo na filmu ubije veterana serijskog ubojicu, on ga tada u javnom interesu upuca, ali je sve onda protkano jednim pijetetom za veterana ubojicu, a sve opet u javnom interesu.   Ovdje se kulturno-umjetnički koriste dvije osnovne tehnike javnog blaćenja povijesnih i drugih osoba, koje čine nacionalne identitetske stupove i moralne stupove društva i to kao prvo apsolutnim blaćenjem i izbacivanjem iz javnog pamćenja, a tek kao drugom nagrizanjem ugleda izuzetno moralnih i besprijekornih osoba, po onoj evo ipak vidite i ovo … . Politički akteri i vlast u nas, nema poriv razvijati sposobnosti za strateško komuniciranje hrvatskih interesa, stavova, ili  ambicija, već isključivo žele komunikacijske sposobnosti, vezane uz svoj lik i djelo, kako god te komunikacijske sposobnosti bile ništavne i izgledale smiješno i groteskno. I onda jučer u Srpskom nacionalnom vijeću dodjeljuju neku nagradu za protu neoustašizaciju, pred vrhom hrvatske vlasti, kako profesionalno. Tako da se s pravom trebamo zapitati – Kakva je ovo država!


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

darko marinac, migranti