Kolumne

KOMENTAR: Imunitet od javnosti!

Piše: Darko Marinac

Politika je nekada bila politika mogućega. Pa je onda  politika bila vodstvo, ljudi su vjerovali ljudima s integritetom i karizmom. Oni su imali vizije a narod ih je slijedio, nije to moralo isključivo biti samo u ideologijama, bilo je vođa i to kakvih i u demokracijama, to je vrijeme različitih vrijednosti svjetonazora od socijaldemokrata do demokršćana ali i izvornog liberalizma. Zatim je došlo doba političkog marketinga, kada se istraživalo; želje, preferencije, ali i strahove građana ili birača, te su se onda shodno tome oblikovale politike, pa su se onda radila i sitna podešavanja u obliku usuglašavanja politika sa zainteresiranim javnostima ili kako se to stručno kaže policy proces. E, tako je to bilo u demokracijama, a nas je to u značajnijem djelu mimoišlo.

Pa kažu kako smo sada u post demokraciji, i po svemu su izgleda u pravu. Sada je nekako na djelu, vodi raju priko vode, ali nikako do slobode. Govori se kako se ništa ne bi  reklo, ili opet tako dosadno do popuštanja  pažnje, kako se i ne bi  pratilo. Politike se oblikuju, nitko ne zna gdje, a volja građana se ne uvažava, ili samo toliko, kako bi se detektirala za  projektiranje kontra komunikacije,  ne za vođenje, nego baš suprotno, za odvođenje odnosno za biranja baš tih ljudi i te stranke, metodom informacijskog ratovanja, kao upravljanje percepcijom ili perception menagment, oblikovanje viđenja svojstava subjekta koji to provodi. Ovdje se još i dodaju i  logičke razvodnjavalice koje su prisiljeni piti  ljudi uronjeni u svoje živote i koji nemaju vremena ni volje za dublje raščlambe što su čuli. Netko pametan je jednom rekao, a autorova je mana što ne zna njegovo ime, kao je bit totalitarizma bila u tome da se svaki dan peglalo isto i usmjereno od strane društveno političkih radnika u medijima,  kako po koja istina to ne bi pokvarila.

Za iznad opisano potrebno je i sudjelovanje i ostalih društvenih aktera, od medija na predvodnika mišljenja i mnijenja, sada Blogeri i influenseri i sl, kao kreativni ometači  jasnog i smislenog zaključivanja.   Oni svi zajedno, sa političkim akterima i medijima čine nad društvene ili nadpolitičke skupine, koje tako upravljaju cijelim društvenim i političkim životom ili jednom riječju  javnim životom. Ovaj predmetak nad, treba nam reći kako se na društvenoj razini to ne događa niti  u zdravom javno korisnom civilnom društvu, a još manje u političkom sustavu, a ponajmanje političkim strankama, čiji članovi moraju trčati za idejama svojih šefova i u trku se mazati raznim kremama kako bi bili u biti tj. u tijeku i probitačni, oni drugu su marginalci i irelevantni, općenito su nevidljivi. Tako Premijer i predsjednik stranke naziva jednog bivšeg ministra vanjskih poslova iz svoje stranke irelevantnim, a u vezi predsjedničke kampanje, niti jedan novinar se nije prisjetio kako je baš on bio šef stožera sadašnje predsjednice i naravno ignorirali su njegove primjedbe u vezi same njene kampanje.  To je baš sve suprotno od eseja o snazi otvorenog društva gospona Stiera –Nova hrvatska paradigma.

U širem luku ove naddruštvene opne, ili bolje rečeno kore, su javne osobe  inkorporirane u ovaj političko medijski, simbiotski  nadruštveni gušeći i usmjeravajući otrovni komplot, koji prima povremeno javne osobe umjetnike, sportaše i dr. kako bi svojom poznatošću ili  javnom popularnošću učinili brze brickrieg duštvene pomake, sumnjivog karaktera ili pak stubokom suprotnog od javnog interesa. Tako su ne samo naše političke elite, od kada je demokracije, najmanje ovisne u željama građana, a time i birača, toliko da se sprdaju s njihovim željama, brigama i strahovima nazivajući ih populističkim. Teorija javnog izbora je sada na ozbiljnoj kušnji, jer sada birač niti ne može birati u svoju korist, nego se javnim prostorom odašilju primamljive svjetonazorske lizalice, različitom simbolikom, etiketirajućim dodacima, s kojima se birači na kraju ipak žele poistovjetiti jer su one In i napredne, a etiketirajući dodaci poput magarčeve batine, omalovažavaju i obeshrabruju  kako bi birali po svojim željama nego to čine logikom oportunizma i manjeg zla i preplavljujućih stavova koji izlaze iz svakog ugla, isto kao i etikete njihovih suprotnosti.

EU sve manje ima veze sa do sada poznatim Europskim vrijednostima, u čemu prednjači dekristijanizacija. EU u prostore Europskih zemalja, sve više unosi ideoloških sadržaja, od rodnih ideologija pa nadalje, i komunikacija koje rastaču obitelji, ali i obeshrabruju mlade ljude da stupaju u brak. Uslijed ratova i nestabilnosti u Europu, posebice EU počeli su pristizati izbjeglice, ali i ekonomski migranti. Zanimljivo je primijetiti kako, su privatni i slobodni mediji pružali podršku svojim vladama u imenovanju osoba u pokretu s Bliskog istoka, Azije i Sjeverne Afrike, nazivajući ih većinom tražiteljima azila, unatoč tome što su većina ekonomski migranti i u potrazi za boljim životom. Te zemlje Njemačka i Švedska primili su najviše migranata u EU, možda izuzev Italije. Građane tih zemalja nitko nije pitao, već su se koristile tragične emotivne slike i radikalne pojedinačne izjave kako bi se mjesecima polemiziralo s njima, naravno uz pomoć javnih osoba.

Naša Vlada odustala je od, ili kako oni kažu prihvatili su sve zahtjeve referendumske inicijative – 67 je previše. Nebitno da li je raditi do 67 godina neophodno, poželjno ili ultimativna potreba ili neetično, Vlada nas je prvo uvjeravala kako je to neophodno, utrošili su značajna sredstva, kao i resorno ministarstvo koje je imalo prave kampanje koje koštaju, univerzalni prebitni ministrić je opstao, promjenom ministarstva, a sindikati su skupili dovoljno potpisa i još ne znaju što će na kraju učiniti.

Bivši ministar uprave te bivši ministar graditeljstva i prostornog uređenja Republike Hrvatske, organizirao je brojanje potpisa za dvije referendumske inicijative, protivljanja Istambulskoj konvenciji i za promjenu izbornog zakona, tj, političkog sustava i u javnosti je bilo dosta prijepora oko broja potpisa i kontrole broja i nadzora, na kraju je Ustavni odbio zahtjeve inicijative –Narod odlučuje zbog vremenske zastare. Poslije je ministar dao ostavku, pa je počela istraga, te mu je skinut imunitet, zbog kriminalnih radnji korupcije, tj. malverzacija sa prenamjenom zemljišta, dok je bio lokalni dužnosnik.  Sad nije teško zamisliti kako se javljaju prijepori oko ministrovog „poštenja“ oko brojanja potpisa. To nije mala stvar, sama sumnja na tako nešto ljulja povjerenje, a time i politički ustav.

Obrazovanje je jedan od moćnih alata za oblikovanje mladih, ali i društvene klime. Tako zvana obrazovna reforma –Škola za život, u prvi plan je stavila tablete, kao tablet reforma, odnosno javnu nabavu, koristeći pritom opijenost mladih i djece raznim vrstama ekrana. Opet po ne znam koji put uspjelo se iz škole i obrazovanja izbaciti roditelje, stvarne producente ovog javnog dobra, a obrazovni sustav nema ni ambicije prepoznati učenike, kao  korisnike. Reformu vodi jedna stranka s minornim značenjem po glasačima, a uvećanim po utjecaju, a ministrica je kao izvan stranačka osoba, kao da se u nas išta dogovara i oblikuje u strankama. Bode u oči ta „drčnost“ u obrani reforme,  ne nisu se libili ni masovno koristiti djecu izravno i u spotovima, kao nekada u jednoumlju. Nigdje se ne govori o sredstvima utrošenim za kampanju.  Kod nas obrazovne reforme uvijek imaju ideološke metle. Ona iz 70 tih godina nudila je kao jednakost i jednake mogućnosti za studiranja, a u stvari pokvarila je sve sastavnice obrazovanja i to samo u Hrvatskoj.

Mladi glasnogovornik Vlade, koji je progovorio samo jednom i tada dva puta u istom dnevniku i to tako da bi tu i inspekcija rada imala posla,  jer nije bilo jasno je li zastupa stranku ili Vladu, nagrađen je na  Weekend media festivalu u Rovinju, ovogodišnjim Megafonom, nagradom za najboljeg političkog PR-ovca koju dodjeljuju vodeći hrvatski novinari koji prate rad sabora, ministarstava i predsjednice RH. Ovdje je bitno reći kako naša novinarska scena ili profesija i sama pati od profesionalne klijenutosti, jer  slabašna samoregulacija i nikakva koregulacija, koja im omogućava svako malo da budu pasivni (čitaj korisne budale) ili aktivi akteri informacijskih tj. medijskih operacija prema Hrvatskoj.  Mladi glasnogovornik, odmah poslije faksa našao se u (ne)prilici doći na ovu funkciju, koja isto  u Hrvatskoj još nije profesionalno ni stručno definirana.

On nije, ili mu nije bilo omogućeno biti glasnogovornik tj . govoriti kad onaj kojeg zastupa to ne može, zatim posredovati, pa koordinirati odnose s javnošću Vlade i dr. Zbog opredjeljenja Vlade da nema sposobnosti strateškog komuniciranja i što nedostatne informacijske kapacitete želi držati gotovu u svom džepu uz nepostojanje glasnogovorničke funkcije, Vlada  gotovo ne može komunicirati, što dovodi, namjerno ili smjerno, do  ekskomunikacije javnosti. Posebno to loše izgleda ako gledamo na glasnogovorništvo i odnose s javnošću kao na pomoćno ili supsidijarno  javno komuniciranje ili novinarstvo u javnom interesu, što treba biti  put za odgovorne odnose s javnošću, kako osoba, organizacija, a posebno za državne tj. javne službe. Struka i HUOJ, trebali bi jednom kad nađu vremena reći nešto  o izvrnutim glasnogovornicima, ustvari zaštitarima od javnosti, a kako vole fensi nazive imaju i to kao PublicGuard.

Ovdje se uistinu ne radi obiteljskom naslijeđu glasnogovornika Vlade  nego o javnom interesu javnog informiranja i to onog dijela sa strane Vlade, odnosno potrebno je u javnom prostoru čuti i Vladinu priču, ali ne posredstvom dvorskih tzv. novinara.  Jer „Tokijska ruža“ (Iva Toguri) je oslobođena krivnje  tek u svojoj devedesetoj godini, a „Lord Njištalo“ obješen još davne 1949. godine. I rekoše nedjeljom na misi u jednom malom mjestašcu u predivnoj crkvi, u maloj sredini, daleko od ušiju javnosti – Vi koji siromaha kupujete (našim op.a.) novcem!

 

       

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

vlada, komunikacije, darko marinac