Elizabeta Hrstić

Elizabeta Hrstić: Sjećanje na Mani Gotovac

Piše: Elizabeta Hrstić

Zima 2013. godine.
Zvoni mi mobitel.
Ah, to je opet onaj nepoznati broj. Javit ću se ipak, kad je već neko tako uporan.'
- Haloo?
- (Smijeh) Pa dobro, Elizabeta, kakva ste vi to kraljica! Konačno ste se udostojili javiti! Ovdje Mani Gotovac.
- Ja: zbunjena, pod tremom, a sretna.
- Jako mi se dopao vaš osvrt o mojoj knjizi! Biste li mi napisali pogovor i rekli koju riječ na promociji?
- Naravno! Iznimna mi je čast, ne mogu vam opisati kolika. Nego, zašto ja?
- Ima tu više razloga. Jedan od njih je: Prepoznala sam u vašem stilu onu mladu sebe. A taj stil vam ja zovem: 'Piši pametno, al' tako da te i mačka razumije!'

Posebno joj se dopao ovaj dio mog teksta: 'Mani se nikad nije svrstala niti stavljala ljude u ladice. Ona cijeni ili ne cijeni - njihove postupke. Šansu daje svima. Kao da ima neku svoju vlastitu lijevu stranku!'

Takva je bila Mani. Neposredna, srčana, duhovita, precizna. Od prvog trenutka upoznavanja, daje se cijela, srcem. Sluša intuiciju. Odaje dojam da je znate par stoljeća, iz svih prošlih života.

Bila je kompleksna, ponekad kontradiktorna, no svjesna da je i sve ono zanimljivo istodobno u kontradikciji. Obožavala je slavu i pažnju, a opet, znali su je nervirati dosadni i suhoparni intervjui.

Unatoč šarmantnoj taštini, sklonosti maštanju, bila je izrazito oštroumna.

'Danas malo tko čita. Znam ja to dobro. Ne mogu me prevariti slatke riječi i osmijesi. Ponekad mi hvale knjigu, predstave, mene... a meni je ustvari jasno da oni tada samo govore o sebi. Prepoznajem to na licu, a i kad u razgovoru ili pisanju krenu s frazama i općim mjestima!

Živjela je za adrenalin, a opet, do kraja je imala, pa čak u neku ruku podsvjesno i njegovala, tremu svojstvenu djevojčici.

'Elizabeta draga, strah me da neću ispuniti dvoranu, svi oni kažu da će doći, ali što ako ne dođu?' Dan prije promocije se žalila na silnu tremu, nervozu i probavne tegobe. Nije joj bilo jasno zašto se svaki put ponavlja isto. A ustvari samo velik čovjek i umjetnik, kojem je stalo i do ljudi i do umjetnosti, zadrži do kraja to drhturenje i djetinje iščekivanje kao znak posvećenosti i silnog entuzijazma. Isti taj entuzijazam imala je i za druge umjetnike. Nikad se nije osjećala toliko važnom, da bi se prestala diviti drugima, njihovim rečenicama, stihovima, pjevanju, glumi... Do samog kraja je bila takva.

Mani je bila romantična duša, od onih koji teže perfekcionizmu.

'Draga Elizabeta, kad na mojoj promociji budete govorili, molim vas, osluškujte. Osluškujte tišinu. Osluškivat ćemo se skupa. Ja godinama slušam. Bit ću pored vas, pazit ćemo kad počinje žamor. Nakon prvog pljeska, najbolje da potiho krene glazba. Brel. Ili Piaf. Ili Arsen. Da, najbolje Arsen. Znate, stvari se moraju precizirati, da bi ostavile dojam neposrednosti, improvizacije.!

I malo kasnije... 'O bože, samo da dvorana ne bude prazna. Ispražnjena sam od svega. Ali znam da ću se opraviti do ponedjeljka!

I u ponedjeljak je zablistala. U crvenoj haljini. Vatrena dama usred žamora i glazbe sa srcem koje osluškuje i tišine. Beskrajno sretna, ruku otežalih od  buketa cvijeća. I pjevao je i pjevao... njen (i moj!) najdraži Arsen. Nikad prije nisam uočila da se dao toliko srčano i nesebično.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

MANI GOTOVAC