Kolumne

Darko Marinac: Zašto su kampanje bez politika?

Piše: Darko Marinac

Završava politička kampanja za predsjednika Republike Hrvatske, a nikada se manje politika nije moglo čuti. Inače sve je više prisutna tendencija depolitizacije u političkim kampanjama. Naizgled čini se neprirodno, no ima tu neke crne logike. Današnji politički akteri ne komuniciraju primarno svoje politike, svoju vjerodostojnost, već  predstavljaju svoje poželjne osobine.  Ultra personalizirana kampanja idealna je za prevođenje žednih preko vode, tj. za izbjegavanje volje birača tj. naroda. Točnije bi ovu kampanju bez pravih programa i političkih govora  mogli nazvati kampanjom upravljanja mišljenjima o njihovim svojstvima ili kraće upravljanje percepcijom Perception management. Ovo je kao komunikacijska strategija osmišljeno za vrijeme Zaljevskog rata 1991. godine.

Poslije jednog jedinog snažnog političkog govora jednog kandidata, s tim što nije jasno zašto ga nije barem još jednom ponovio, došlo je do raspada političke kulture, počela su vrijeđanja od napada na obitelj, pa do prijašnjih poslova i djelatnosti. Politička javnost, ostala je uskraćena za nove politike i nove teme koje će ući u javni prostor. Ovdje je bitno reći kako su političke kampanje i politička kultura kao perpetuum mobile. Poseban je problem kada je institucija u kampanji, pa smo imali prilike vidjeti kako jedan senator stranke kao gospodin Šeks, javno prijeti kompromitirajućim sadržajem jednoj instituciji kao što je to predsjednica RH, još i prije kampanje, a sve prošlo bez razgovora u slastičarni ili kojem drugom ugostiteljskom objektu. Zatim institucija u kampanji u nas može govoriti o korupciji u obavještajnoj zajednici, smjenjivati zapovjedništva cijelih grana Oružanih snaga, samo zato što misli kako to u kampanji  ozbiljno i meritorno. Komunikacija naših političkih elita je zabrinjavajuća, a posebno eskalira u političkim kampanjama. Tako ju je svojevremeno obilježila i informacijska kampanja u cilju javnog pristanka prije ulaza u EU, koja je od vanjskih stručnih osoba i tijela, ocjenjena, loše, kao osobna politička promocija.

Na izborima birači se često pitaju kakav će netko biti, kada kao u nas kao politički plijen osvoji vlast. Tu odmah možemo organizirati samopomoć, kao teorija javnog izbora, i  jednu spoznaju,  nešto kao recimo Zakon političkog (javnog) djelovanja – Na onakav način kako će  se dužnosnik/ca uspinjati u stranačkoj hijerarhiji, kako će djelovati u demokratskim procesima i procedurama i odlučivanjima  u svojoj političkoj stranci, onako će se ponašati i kao javni dužnosnik/ca u demokratskim procesima i procedurama, odlučivanjima i djelovanju  prema javnom interesu. Tako jednostavno, tako jasno i prirodno, a tako u zapećku naše svijesti, i tu nema mjesta čuđenju. Trebamo mijenjati Zakon o političkim strankama i to posebno u pogledu demokratskih procedura i oformiti nešto kao Hrvatski javni administrativni standard i u sferi financiranja javnim novcem tih i takvih političkih stranaka, jer naše političke stranke pravi su inkubatori naših političara i javnih politika.

Sve kako bi se zadržao, kontrolirani utjecaj na biračko tijelo potreban je snažan poticaj masovnih medija, u komunikaciji iz jednog centra prema masi, gdje je televizija bila najefikasnija. Televizija djeluje snažno i brzo, svojom protežnošću i emocionalnim utjecajem na ljude. Medijska znanost i struka bukvalno su davili prvim televizijskim sučeljavanjem u povijesti, to sučeljavanje je ono, već i svima poznato televizijsko sučeljavanje Kennedyja i Nixona, koje je kao pokazalo koliko fizički izgled može utjecati na politiku. To sučeljavanje prilikom američkih predsjedničkih izbora 1960. bilo je kao povijesna prekretnica jer je uzrokovalo Kennedyjevu pobjedu, navijestivši  novo doba u kojem će televizija imati ključnu ulogu u politici. Naime, to je bilo vrijeme kad je televizija dovoljno prodrla u domove Amerikanaca kako bi utjecala na njihove odluke. U isto vrijeme isto sučeljavanje istih predsjedničkih kandidata, ali slušano na radiju većini je davalo dojam kako je u debati pobijedio Nixon. Preplanuli sunny boy Kennedy, tek došao s jedrenja, obrijan i svjež bio je sušta suprotnost poluobrijanom, znojavom, umornom i sivom Nixonu. Tako da nam mora u misao nadoći McLuhan koji je rekao nešto kao, kako mediji mijenjaju objekt i sadržaj koji komuniciraju. Važi li isto i za istinu i komunikaciju nje stalno u dijelovima, pa je na izborima kao doznajemo, ali nikada ne možemo vidjeti cjelinu.

No, na zadnjim američkim predsjedničkim izborima na kojima pobjeđuje  Donald Trump, kojega mediji nisu voljeli i koji je po njima  bio super playboy, sa silovanjima, mobinzima seksualnim uznemiravanjima na dnevnoj osnovi i kojeg je dominantna liberalna američka javnost, upravo negdje sa kraja povijesti gotovo bukvalno optuživala kako jede malu djecu, pa crnačku malu djecu, pa kad su vidjeli da ni to nije dosta, bolesnu malu crnačku djecu. Baš bezidejno, bez politika, onako s kraja povijesti. Kad ono na izborima pobijedi Trump,  glasovima bijelih radnika.  Pa tako američki predsjednik, koji nije još započeo niti jedan rat, ima sada rat u svom dvorištu, rat sa kratiteljima budućnosti u sferi glasnije manjinske političke javnosti, što se samo dijelom prelijeva na cjelokupnu američku javnost, tako da je Trump osigurao apsolutnu podršku u svom taboru. Sada nitko u medijskoj struci ne spominje u organiziranju znanja, taj trend i slučaj kako je televizija kao medij na umoru, po sposobnostima političkog utjecaja, da ne kažemo manipulacije.

Imali smo tako u nas super sučeljavanje svih jedanaest kandidata, posredstvom javne ili državne daleko ili kratko vidnice. Nije jasno tko je uredio ili režirao emisiju, odabrao pitanja i voditelje i gdje se to činilo. Nominalno urednici postoje, no ima po svemu sudeći i nevidljivih ruku, ne pozitivnih kao u ekonomiji, nego onih malignih društvenih. Imamo jednu komunikacijsku teoriju koja kaže kako ne možeš izvana pa ni masovnim medijima utjecati što će publika i pojedinci u njoj o nečemu misliti, ali uvelike se može utjecati na ono o čemu mislite, na izbor tema ili problema. Zato tu i postoje pojmovi kao agenda, kao latinski-ono što se ima činiti ili framing iliti okvir.

Pitanja na sučeljavanju na javnoj televiziju nisu bila nimalo kreativna, ideološke naravi, prvenstveno o prošlosti i tu je zamka,  jer mi žedni patnje i krvi naših političara ali i zbog radoznalosti, to smo masovno gledali. Postoji problem što se pripremljenosti i prilagodbom kandidata za jedno televizijsko sučeljavanje, predstavlja kao stavovi birača za glasovanje na izborima. Tako smo cijeli dan poslije i to odmah ujutro nakon tog televizijskog sučeljavanja imali analize medijskih stručnjaka, kako je tko prošao na tom jednom televizijskom sučeljavanju, tko se snašao npr. s Titom ili bez njega. Nigdje o jadu i beznađu ljudi koji idu van, jer nije sve samo u novcu, to i sami kažu, ni riječi o tom malignom aktivnom sustavu nepravde, jer  neko to opet aktivno prigušuje. Sve smo to opet pratili zbog jedne ljudske osobine kao što je to konformizam jer ljudi žele biti u pravu i u većini, a posebno dijeliti mišljenja stručnih, pametnih i modernih ljudi koji se bave modernim fenomenima. No, kao da se zaboravlja ili se odustalo zbog toga, zato što je manja mogućnost utjecaja, na jednu marketinšku zakonitost, kako ljudi kada su odabrali neki proizvod propuštaju samo one informacije, koje idu u prilog njihovog osobnog izbora.

Tu su i agencije za ispitivanje stavova i mišljenja. Sve su veće agencije izvana, a kako smo malo tržište izbore rade povremeno, a često rade i s vlašću. Dugi niz godina ne može se čuti ispravno postavljeno anketno pitanje, a o uzorkovanju ili mjerenju smjera odvojeno od intenziteta da i ne govorimo. One takve kakve jesu nekima ispunjavaju zadaće.

Kako su u politici i u osmišljavanju, promicanju i ostvarivanju politika bitne tri sastavnice kroz 3 I, kao: Interes, ideje i identitet u cijeloj kampanji, a  to je bilo vidljivo posebno na tom i takvom sučeljavanju na javnoj televiziji, nije bilo pitanja niti tema vezanih za budućnost, o budućem djelovanju budućih političkih aktera, pa se jednostavno samo po sebi nameće pitanje kako postoji ambicija za unošenje starih vrijednosti i političkih djelovanja u budućnost, pa tako valjda sve do kraja povijesti. Od ovo troje najmanje smo imali ideja tj. poticaja na razmišljanje, ali ipak znakovito je kako je osmi koruptivni padež  „kome, koliko!“ bio najinventivnija  ideja, a posebno u svojoj prezentaciji. I ovdje kao i drugdje stalno se govori o borbi protiv korupcije, čineći je tako normalnim stanjem, a ne o pobjedi nad korupcijom i njenom iskorjenjivanju. Možemo reći i kako se u većine kandidata posredno formirao neizrečeni stav, a koji je formiran i u političkim trendovima u Europi i svijetu kako bi nekako trebalo mijenjati i taj Ustav, jer se previše čuje jedan pojam koji je nasuprot uvriježenim mišljenima modernistički, a to je pojam naroda. Stvara se učenije rečeno jedan protunarodni kontra narativ.

Ipak ova kampanja izuzetno je zanimljiva zbog više razloga i razina. Tu se recimo sukobljavaju, jedna recimo statička i dinamička teorija političkih izbora. Tako je nepoznanica na toj razini da li će najbolje na izborima profitirati bivši predsjednik Vlade, jer je gospodar uvjetno rečeno lijevog spektra, nasuprot više jačih kandidata s desnije strane, po statičkom principu, i još kako mu je predsjednica po stranačkom dogovoru, samo štit od drugih kandidata, kako je i Bandić svojim golemim novcem u kampanji, pa time i najskupljim glasovima, bio Josipoviću prije deset godina.  Nešto kao dinamička teorija ovih izbora imala bi tezu kako „bratoubilački“ rat u najvećoj stranci i na njenom obodu može biti poput pred izbora, kakvi se prakticiraju  u SAD-u, i utjecati na to da predsjednica i njen najjači konkurent na toj strani uđu u drugi krug uslijed veće motiviranosti njihovog biračkog tijela za izlazak na izbore.

Ovdje osim političkog, imamo i sraz  komunikacijskih koncepata, kao reaktivnog komuniciranja garniranog i sa samodopadnošću, i vrijeđanjima, gdje se samo refleksno gađaju razna biračka tijela i interesne grupacije i koncept planiranog strateškog komuniciranja, gdje se planira komunikacija, biračko tijelo i kanali kojima se s njim komunicira. Ovaj posljednji koncept najbolje se uspoređuje s orkestrom, gdje se glazba dobiva usklađenošću svirke svih instrumenata, dok bi svaki ponaosob zvučao siromašnije ili katastrofalno.  To nije zato što je u kampanji i pjevač i što se dio konkurencije silno trudi propjevati.

Slijedeća utakmica ovih izbora je i u dominantnom izboru kanala komuniciranja, no ni to nije samo puki samoizbor kandidata, savjetnika niti stožera, jer kandidati vlasti ili oni koji su u njoj bili, su socijalizirani s kontroliranijim kanalima ili medijima komunikacije. Tu je javna televizija na vrhu interesa spomenutih. No, s javnom televizijom imamo i problem društvene higijene, osim toga što neki imaju problema s time što utjecaj masovnih medija i javnih televizija značajno pada i svugdje u svijetu, s ogradom Amerike u kojoj niti nema javne televizije, posebno kao sredstvo političkog uvjeravanja i manipulacije. Možemo reći kako nam i način komunikacije i odabira kanala mnogo govori o samom kandidatu i njegovim ambicijama i dosezima, ali i najvažnije kako tretira svoje birače.

 Utjecaj javne televizije došao je na to da bi građani na nju mogli početi gledati kao seljak na svoju crklu nadutu kravu, kravu kao nešto što daje dobro, nadutu jer se nepažnjom, loše vođena i svojom gramzljivošću prežderala djeteline, a crknutu zato je nepotrebna,  niti se više može računati na nju, a još se traži plaćanje rješavanja lešine.  E, da ne zaboravimo, ovo su izbori za predsjednika države, koji će imati najviše pojedinačnih glasova u Hrvatskoj, a to bi sad trebalo nešto govoriti, samo po sebi.

 

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

predsjednički izbori, darko marinac