Damir Gašparović

APOKALIPSA DANAS : Ima li nade za nas...

Piše: Damir Gašparović

Živimo u teškim vremenima. I o glavu nam se obila apokaliptična slika svijeta kakvu niti u filmovima do sada nismo vidjali. Najprije je počelo s tim nesretnim virusom iz Wuhana, koji nam se u početku činio dalekim i ne previše bitnim. Dojmu da se to nas baš previše ne tiče puno je pridonio stav pristalica raznih teorija zavjera kao i onih, čiji ni danas broj nije beznačajan, da je to tek „jača prehlada“.

Pristalicama teorije zavjere tek odgovaram, da čak i da je netko to učinio namjerno, to više nije ni važno, a ovima za koje je to tek malo jača prehlada preporučujem da se hitno upute u Italiju kao volonteri u najpogođenijim krajevima i neka sa sobom povedu i svoje najmilije. Jer to je samo malo jača prehlada..

Mi u Hrvatskoj, a pogotovo u Zagrebu i neposrednoj okolici, dodatno smo pogođeni razornim potresom. Jer iako smo „imali sreće“ te broj poginulih nije troznamenkast, broj srednje i teško oštećenih objekata brojat će se u tisućama. Osjećaj koji izazivaju naknadni potresni udari sve je samo ne ugodan. Nadajmo se da će na tome završiti, iako nije moglo doći u težem trenutku. Civilna zaštita prije svega, pa vojska i vatrogasci dobro su amortizirali prvi  udar i dobro odreagirali. No, oni koji će trebati dugoročno riješavati probleme građana, a to su čuveni hrvatski političari, baš i ne ulijevaju takvu sigurnost.

Posljedice potresa morat će se otklanjati godinama i za to će trebati vrlo kvalitetne mjere i riješenja kako bi se uopće mogli uspraviti na noge.
Svakako treba razumjeti i da su dodatnu težinu situaciji davali a i dalje daju problemi uvjetovani kovidom-19  pa same snage moraju voditi  računa da ne prošire zarazu a i zbog svega nema nikakve međunarodne pomoći u ljudstvu i tek minimalno u opremi. Znači, u velikoj smo mjeri prepušteni sami sebi. Ali i sama samoizolacija svih naših obitelji ionako nas  tjera da se okrenemo sami sebi i zavirimo u sebe.

Meteor i skakavci

Kako bi apokalipsa izgledala uvjerljivija, prije jedva mjesec dana nad Hrvatskom je eksplodirao meteor. Srećom ne prevelik i srećom dovoljno visoko. Pa kada sad čitamo o najezdi skakavaca u Africi to stvarno može izazavati dodatnu zabrinutost i strah. I nadu da barem oni do Hrvatske neće stići. Iako je pjesak iz daleke Azije iz pustinje Karakorum već stigao i zagadio nam zrak do razine zagađenja najviše na svijetu.

Ima li svijetla na kraju tunela?

Svijetla uvijek ima i uvijek postoji rt dobre nade. Jer u teškim vremenima pojave se ljudi koji unose vjeru snagu i mirnoću i koji nam daju snagu da ustrajemo i uspijemo. Svjetlo je i to što su se mnogi koji su zadnjih godina napustili Hrvatsku nakon eskalacije ekonomske krize uzrokovane pogubnim virusom krenuli doma.  I najveće svijetlo i najveću nadu uljevaju promjene koje su se počele događati u nama samima i svuda oko nas. Svi postajemo svjesniji da ovisimo prije sveg sami o sebi i o svojim bližnjima, svjesniji da se moramo mijenjati i uživati u stvarima koje su nam sad nedostupne a činile su nam se tako obične. Kako je sad san prošetati se uz neku rijeku, po nekoj livadi, popiti s prijateljima kavu – pa tko to može platiti?!

I veliku nadu daju vijesti o tome kako se može obrazovati svakodnevno uz pomoć interneta, televizora i na svaki drugi način, samo ako želimo. Veliku nadu daje kada čujete da se opet u Hrvatskoj pokreće proizvodnja etilnog alkohola i drugih sastaojaka za dezinficijense, da se širi paleta proizvoda faramceutske industrije i da će iz krize jači izaći informatički biznis i proizvodnja hrane. Znači, ima nade. I ima načina da iz svega ovoga izađemo drugačiji, promjenjeni, pozitivniji zdraviji i jači. Više cijeneći sebe i svijet oko nas i mjesto pod suncem koje zovemo svojom domovinom.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

HRVATSKA, COVID 19, DAMIR GAŠPAROVIĆ