Kolumne

Darko Marinac: Kako sada dalje? Što bi trebalo učiniti?

Piše: Darko Marinac

Kaže se kako u krizama, bolji ljudi postaju bolji, a lošiji još gorima.  Hrvatska je prije pojave Koronavirusa bila u jednoj čudnoj političkoj situaciji javnog nepovjerenja na mnogim razinama. Politička scena bila je u stanju rasapa glavnih političkih aktera, uslijed na jedan način vrludanja u traženju političke većine u Saboru. Jednostavno na razinu javnih politika nije bilo ljudi kojima bi se u većoj mjeri vjerovalo.

Nekako usporedo s narastanjem zdravstvene  krize, došlo je do smjene ministra zdravstva i organiziranja Nacionalnog stožera civilne zaštite. Stožer između ostalog organizira konferencije za novinarei za javnost, u početku dva puta dnevno, a poslije svakodnevno gdje se pravodobno cjelovito i efikasno hrvatska javnost  informira o narastanju pandemije na svjetskoj i epidemije na nacionalnoj razini, kako po sadržaju tako po točnosti i vjerodostojnosti, transparentnosti i egzaktnosti,  jer oni su sačinjeni prvenstveno od sruke. Ovdje je na najefikasniji način došlo  do jedne simetrične komunikacije, Stožer je dao mjere, javnost ih je prihvaćala i rezultati nisu izostali. Mjere nisu bila lagane,  zatvorene su trgovine, prestao je voziti javni gradski prijevoz,  ograničeno je kretanje i sl., no javnost je imala povjerenje,  slušala je i rezultati nisu izostali.

U povijesti ima prijelomnih trenutaka kada je neka naoko beznačajna zadanost odredila smjer društva, posebno nije nam zamislivo kako je razvoj oružja, posebno vatrenog pozitivno utjecalo na demokratske promjene i napredak društva. Tako američki sociolog Henry Barbera tvrdi kako je podizanje velikih nacionalnih vojski, imalo odlučujuću ulogu da se u državama uklone posredujući entiteti, dodjelom ustupaka jer je lojalnost trebalo osnažiti dodjelom privilegija. Opća vojna obaveza, predstavljala je i početak političkog društva  sa svim svojim učincima,  i snažan poticaj pomaku od neizravne prema izravnoj vladavini. Tako su vojarne i vojni garnizoni, postali svojevrsna „legla“, prvo vojne tj. vojničke jednakosti, a zatim sve više i civilne tj. građanske jednakosti.

Tako on u svojoj knjizi –The Military in Social Change. From Provincijal to Political Society(Vojska u društvenoj promjeni. Od provincijalnog do političkog društva), navodi i pojašnjava postojanje funkcionalne povezanosti između nacionalnog rata i masovne demokracije. Prvi  kaže dodjeljuje pušku, a druga izbornu kuglicu (danas glasački listić). Tada da se i sada pod određenim uvjetima usred zdravstvene krize i epidemije COVID-19, barem trebamo nadati nekim društvenim promjenama. Kao što ćemo iz zdravstvenih razloga trebati korigirati svoje socijalne kontakte, posljedična gospodarska kriza trebala bi učiniti promjenu na novu racionalnu normalnost, gdje će nepotizmi, sustavna politička korupcija, klijentelizmi, kronizmi, te podilaženje grupnim interesima, kao dominantan oblik upravljanja Hrvatskom, biti krajnje nepodnošljivi širim masama i jasnija prepreka, čak ne i napretku, već opstanku društva. To mogu omogućiti  robusne svima razumljive i sveobuhvatne promjene.

Sada kada se epidemiološke mjere relaksiraju, može za hrvatsku javnost doći do nepredviđenih, ali i neprihvatljivih šokova. Evo jedan smo imali i mi kao dio javnosti, a vjerojatno i vlasnici restorana, kada su zatvarani i na 30 dana zbog stola koji je bio na javnoj površini. Glavni državni Lokot, dobivao je priliku to obrazlagati petljati o epidemiološkim mjerama, da bi na kraju netko to odozgo poništio, ali opet davši mu priliku petljati, kako će se oni smilovati ako vlasnici restorana budu poštovali kao neke mjere. Ljudi se dragovoljno penju po katedrali, a ovi ne mogu malo pomaknuti jedan stol.

Naši javni sigurnosni sustavi, jednostavno moraju moći prepoznati iznudu, pa bila ona i od institucija, teško je ovdje staviti predmetak državnih. Svako kažnjavanje inspekcija koje nije razmjerno grešci, ne bi trebalo biti javno prihvatljivo i trebalo bi ga istraživati po dužnosti.  Sada je teško zamisliti Glavnog državnog inspektora, pored članova Nacionalnog stožera  civilne zaštite, makar bi u većem broju situacija on formacijski tamo trebao biti, ali to više nije moguće iz pragmatičnog razloga, jer bi im urušavao onu osnovnu vrijednost koju imaju, a to je vjerodostojnost i povjerenje u institucije. Ovdje imamo onaj zatvoreni krug politike, odnosno njenih aktera i institucija. Politički akteri mogu imati političke koristi od zdravih institucija, ali to im u tolikoj mjeri nije ni potrebno, grupni i osobni interesi značajnije se u nas  ostvaruju brutalnim političko-institucionalnim parazitiranjem koje uništava institucije, a naposljetku i društvo u cjelini.

U promišljanjima o našem političkom sustavu imali smo prijedloga da se npr. Predsjednik bira u Saboru, no nama bi se uskoro mogla nametati dilema, da li se ta funkcije treba obavljati profesionalno ili volonterski, onako popodne poslije nekog ozbiljnog posla. Pa je tako Predsjednik neki dan paušalno govorio kada je bio u posjeti jednoj tvrtci mesne industrije kako sada imamo znanje o virusu, pa kao sad politika treba donositi odluke.  Te je u istom tonu onda idući dan oko komemoracije u Jasenovcu rekao kako je kao dobro, što u ovo vrijeme epidemije  nema mjesta za političare koji zagađuju javni prostor, ili tako nekako.  

Onda je na  (ne)novinarsko pitanje odgovorio o ploči za 11(jedanaest) poginulih HOS-ovaca, rekao kao „to“ treba negdje baciti i kako to nema veze s Domovinskim ratom.  Tako je  Predsjednik opet pokrenuo lavinu reakcija koje ometaju sazrijevanje pravih javnih tema u javnom prostoru, kao racionalizacija javne i regionalne uprave, rasterećenja gospodarstva, klijentelizam i ostalo. Ovakva sramotna, ali i neprofesionalna reakcija državnog dužnosnika sa naviše prikupljenih glasova, tjera na razmišljanje, no ipak sretna je okolnost što se nalazimo u neobičnim i zahtjevnim vremenima, pa će ova izjava jednostavno biti bačena tamo gdje i pripada.

Izgleda kako je došlo vrijeme da se Domovinski rat  zakonski zaštititi, negdje baš na početku ove pandemije kod nas izašla je knjiga Romana Domovića „U zasjedi dezinformacija“ (Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata), a knjiga je samo proširivanje sadržaja njegovog znanstvenog rada, i radi se o medijskom prikazu hrvatskih medija, nerijetko i uz materijalnu potporu, javnim sredstvima. „Javni“ interes naših medija  potpiruje i medijska (ne)pismenost, naime  Hrvatska je na 25 mjestu od 35 europskih država u prošloj godini, po stupnju medijske pismenosti.

 Hoće li se u sada brzim čitanjima u Saboru netko sjetiti i kako bi se u Zakon o elektroničkim medijima ugradile zaštitne mjere protiv takvih i drugih  javno štetnih činjenja u našim medijima. Ovdje i sada treba još dodati kako su za informacijske ili medijske operacije  potrebni oni koji će ih osmisliti, sredstva i  medijska logistika, kao i dovoljan broj provodilaca takvih operacija.

Ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, vidno teško govoreći o ovoj temi, završio je dostojanstveno, a snažno govoreći o izjavi o bacanju ploče s imenima poginulih branitelja HOS-a, kako to ne može biti stav Republike Hrvatske, i time je po ovom pitanju ekskomunicirao bacača ploča sjećanja. Domovinski rat, nije tamo neki rat koji je Hrvatska vodila, on je rat za nastanak hrvatske države, obranu težnji i političke volje Hrvatskog naroda, kao i svih njenih građana, tako  kako je on za Hrvatsku svojevrsni „put sunca“, za težnje generacija. K tomu u mnogim režimima, i prijelomnim trenutcima, kao npr. i u denacifikaciji u Njemačkoj, spomenici poginulim ratnicima se ne diraju. Ministar i general  je vjerodostojna, živa legenda samih početaka narodnog ili građanskog otpora koji zovemo  Domovinskim ratom i to nije baš jednostavno, on je kao takav ratni heroj i ministar, zamjenik predsjednika najveće nam stranke i to je u nas  gotovo jedinstven slučaj, vjerodostojna moć ratne legende s političkom moći koja je evidentno tu, a te moći ne moraju uvijek biti kompatibilne. 

Uskoro nastupa relaksacija mjera prema zarazi COVID 19, u tri etape. Vrijeme njihovog nastupanja zajedno s grafikonima epidemiološke situacije pokazuju nam više stvari, kako je došlo do stanovitog opadanja dnevno zaraženih, ali kako smo u biti na vrhuncu epidemije, a u mjere relaksacije ili popuštanja smo krenuli jer se ovoj pandemiji na svjetskoj, a epidemiji na nacionalnoj još ne nazire pravi kraj, već ćemo se morati naučiti na život s njom kako bi je stavili pod kontrolu, pa bi se ove mjere bolje mogle zvati kao „mjere pametnog življenja“ u epidemiji/pandemiji.  Kako bi društvo što više funkcioniralo, a da se epidemija ne širi

To niti ne mora biti loše samo po sebi, jer će u javnom prostoru biti još društveno korisnih aktera iz struke, od epidemiologa, dužnosnika civilne zaštite, a ne daj bože i drugih, što po naše društvo može biti iznimno ljekovito. Tako će puno teže  neki politički akteri, dobiti javnu pažnju, pukim „žicanjem“ iste, reciklirajući uvijek iznova teme, koje ne samo da su izgubile izvornu težinu, već jednostavno smrde, čak i ne same po sebi nego dobivaju dodatnu kvarljivost vremenom njihova serviranja od strane političkog aktera, ali i medijske pripreme, koja nije sukladna društvenom djelovanju u vrijeme djelovanja jedne pošasti kao što je to epidemija.

Svakodnevnim, gledanjem i slušanjem  redovitih konferencija za medije, za koje bi bilo bolje da su za novinare, Nacionalnog stožera civilne zaštite, javno je vidljiva kvaliteta rada naših novinara, njihovih priprema, pa i znanja koje su već trebali skupiti o ovoj zdravstvenoj krizi. Tako smo između ostalog  saznali da relaksacija mjera može imati ideološku konotaciju, oko rada nedjeljom i otvaranjem crkvi za vjernike, kao i održavanja misa za njih, a to potiču i oni politički akteri koji tako „kradu“ javnu pažnju, jer politika, niti onih javnih oni nemaju.

Predsjedamo EU kao mala zemlja, ali zemlja uzor u osmišljavanju i provođenju epidemioloških zdravstvenih mjera, protiv naglog širenja epidemije virusne zaraze, i pri tome smo za sada pokazali za neke i neočekivanu funkcionalnost u sinergiji Vlade, institucija, zdravstvenih djelatnika i građana.  Tako i pored toga što imamo potpredsjednicu  EK za demografiju i demokraciju, možemo podučiti i dati smjernice za fukcionalnost, jer je u EU nema na pretek i tu trebamo davati ton.

Slovenski predsjednik Borut Pahor, nedavno nam se obratio s riječima „ Izražavamo duboko divljenje hrvatskom narodu koji pokazuje odlučnost hrabrost i nadu u ovim teškim vremenima“ te nastavio „ Slovenija osjeća vašu žalost i iskreno se raduje vašim uspjesima“ u poruci objavljenoj na Twitteru.

U ovoj zdravstvenoj krizi naši sustavi i institucije sjajno se bore s virusnom zarazom, s potresom i neposrednim njegovim utjecajima, dok spektakularnim skidanjem vrha tornja s križem  Zagrebačke katedrale kao da smo povećali razinu ponosa na naše ljude. Jednostavno taj ponos do gordosti mora biti put za dalje. Velika je šansa kako će se prag tolerancije za razne oblike korupcije, klijetelizma i sitnog politikanstva, biti niži i kako ove pojave kod nas više neće olako prolaziti.  Jednostavno trebamo tražiti one čuperke vremena za odgovorne i odvažne, kakve nas sada svih krase, kao moralnu smionost.

Svijet oko nas postaje svijet rizika, a naša društva, društva rizika, gdje je upravljanje rizicima esencijalno  svojstvo. Nekako u nas uvijek isti ili slični politički akteri u kriznim trenutcima izvrše juriš na pozadinu, a pošto se kriza smanji ili kada se nasluti izlaz ili svjetlo u tunelu, pokušavaju se infiltrirati među svoj narod nudeći neka samo njima znana rješenja, jer imali su vremena nečinjenja u hladovini. Opisati ovu situaciju možemo i kroz pitanja na koje i društvene znanosti moraju odgovoriti. Kuda i kamo  idemo? Jeli to poželjno? Što bi trebalo učiniti? (e to ovi gore spomenuti u jeku krize ne žele ni dati naslutiti). Te na kraju –Tko dobiva, a tko gubi, i kojim mehanizmima moći? No, ima tu i jedna ohrabrujuća konstanta koju teorija ne prepoznaje, a to je kako je to neko sjajno rekao, da se ne trebamo bojati-Jer u krizi smo najbolja nacija.


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

Darko Marinac, zoran milanović, vlada rh, nacionalni krizni stožer, covid 19