Kolumne

Darko Marinac: Može li dublje ili do kada će se rugati?

Piše: Darko Marinac

Ovih dana redaju se vijesti, o „aferi“, a sve što više saznajemo o njoj,  vidljivo je kako to nije nikakva afera ili nepoželjno stanje, već je to praksa naših javnih dužnosnika i naše probrane političke elite. Uhićenje predsjednika uprave JANAF-a,  pokazalo nam je dosta stvari tolikom brzinom i sadržajem, da se treba pitati, je li to samo dimna zavjesa ili pak usmjerivač javne pažnje od nečega što nam promiče tu ispred nas.

Još pred koji dan predsjednik države i premijer, primili su čelnika jednog zanimljivog entiteta u susjedstvu i što god mislili o njemu, moglo je imponirati njihovo ujednačeno djelovanje, no za koji dan to se stubokom izmijenilo. Počele su se upotrebljavati teške riječi i optužbe predsjednika, kao u filmovima „loš policajac“ je bio u ofanzivi i kao da nije birao riječi, a premijer je igrao na ulogu  „dobrog policajca“. Tako smo mi to mogli vidjeti u trivijalnom obliku i prema svojim preferencijama procjenjivati.

No, možemo saznati mnogo više od toga što nam oni u svom „dvoboju“ imaju za reći. Postaje vidljivo kako su se politički procesi izmaknuli političkom puku, te je sada puno važnije  da smo se osvjedočili kako naši javni dužnosnici trebaju i nešto što bi mogli nazvati „nejavnim prostorom“. Naime,  ispostavilo se da spomenuti šef uprave JANAF-a koristi nešto kao klub, tj.  prostor slobodan od javnosti i zakonitosti.  Naime taj prostor izgleda kao ured mafijaškog kuma, ili ona prostorija u kockarnici u koju samo probrani ulaze. Jednostavno, to je prostor za koji ne biste htjeli da vam ga djeca posjećuju.

Pored zavidne količine skupih pića, za uništavanje hrane se redovno pozivaju čistači. Bode u oči naprava, kojem niti u banci ne vjerujemo nego ponovno izbrojimo na ruke, našu istina bitno manju količinu novaca, a zove se brojač novca. Nebitno, je li ga glavno optuženi šef uprave dobio kao šalu za nedavni rođendan, ali ako je šala u svakoj ima i mrvica istine. Svatko normalan treba se zamisliti jesu li su ovakvi od javnosti vakumizirani prostori u stvari  poligoni za nejavno upravljanje društvenim procesima ili maligniji oblik nepolitičkog, ili kako neki vole reći, parapolitičkog upravljanje političkim procesima,  u nas gotovo idealni i za prljavo financiranje političkih kampanja.

U nekim javnim izvješćima spominju se difamirajuće informacijske kampanje i plasiranje lažnih vijesti, kojima neki naši susjedi imaju ambiciju upravljati političkim odlučivanjem u nas. Kad ono, pojavilo se najdublje unutrašnje nejavno i imenično i pridjevski upravljanje državom od strane „duboke države“ što je oksimoron i eufemizam, za dijabolično društveno djelovanje, pa treba reći kriminalnih parapolitičkih aktera, ali sada samo pridjevski.

I kako od goreg, još može biti gore, pitanje treba li vlast tj. izvršna vlast, znati za istražne izvide policije, DORH-a i USKOK-a ili za njih treba znati, tek u osvit podizanja optužnice u našim prilikama izgleda kao preapstraktna akademska rasprava. Mi kao društvo, imamo problem odabira nadzora tj. kontrole državnih dužnosnika i upravitelja još uvijek značajnog državnog, čitaj javnog vlasništva. I tu opet kompliciraju, pa ovaka, pa onaka sigurnosna provjera, pa sigurnosni sustav bi bio preopterećen i sl.

Kada vlast nešto želi učiniti, onda ona to najjednostavnije i učinkovito radi. Kada je jedna od naših hrvatskih vlada neku društvenu skupinu označila problematičnom, uspostavila je registar za tu društvenu skupinu, kao npr. što je bio registar branitelja koji je bio javan. Pa se jednostavno nameće pitanje zašto se ne uspostavi „Imovinski registar državnih dužnosnika“, upravitelja nadzornih odbora i drugih upravljača ili alokatora javnog novca. Pojam imovinske kartice je trom, ovdje bi jedan ažurirani javni registar, a dostupan u realnom vremenu, bio pogodniji za praćenje javnih djelovanja u nas u sve dinamičnijem unutarpolitičkom i vanjskom okruženju.

Jednako tako, funkciju zaštite javnih dobara činio bi i institut – ovjere vlasništva, naravno s vremenskim rokom da bi se ono opravdalo. Ako bi na kraju mandata  netko ima toga previše, a što se primanjima ne može pokriti, postojalo bi  neko vrijeme da se to opravda, te bi se onda država ili neki transparentni fond automatizmom na te vrijednosti upisivao.

I to nije sve, ovdje se radi i o razini sigurnosne odgovornosti, jer državni dužnosnici su štićene osobe, postavlja se tako pitanje kako oni mogu posjećivati takva opskurna mjesta kao ovaj „Klub“ ili svojevremeno vilu bivšeg kralja našeg nogometa, a koja je nekoliko dana prije imala provalu i tako ući u sferu izvida kriminaliteta ili kada još prije predsjednik i premijer uđu u isti helikopter, koji se za nekoliko dana sruši  i druge za nas karakteristične dogodovštine. Pored toga ti duboki upravitelji i organizatori takvih nejavnih prostora niti malo se ne boje posjeta štićenih osoba, baš naprotiv, jer tko tamo nije bio u tom svijetu i ne predstavlja ništa.

Više je razloga za jednu disfunkciju  naše političke elite i sigurnosno obavještajnog aparata, a tu nema nikoga bez krivice. Političke elite imaju tj. političkom socijalizacijom u nas stekle su jedan refleks za što većom kontrolom državnih i javnih funkcija i dobara, a s druge strane najvažniji je izostanak profesionalnog integriteta i profesionalnosti u nas, a i u aparatu sigurnosti. Tako je jednom,  jedan naš premijer tražio baš jednog određenog policajca kao prvog tjelohranitelja, dok se jedan prije njega javno hvalio kako ne čita izviješća tj. biltene sigurnosno obavještajnih službi. Predsjednik  gotovo samodopadno ističe kako nije kao premijer ukinuo sigurnosne provjere za dužnosnike, nego ih jednostavno nije dozvolio.

Sada već bivši šef JANAF-a u famoznom „klubu“, primio je značajnu količinu gotovine kao mito kako bi posredovao ili pogodovao jednoj privatnoj tvrtci i bilo je prirodno da je pod mjerama izvida, ali mjera su pukle te je on svoje mobitele bacio u rijeku, a gotovinu u prtljažnike automobila, a kako je toga bilo mnogo, nešto je dao i na čuvanje iz usluge pa čak i u stanu djelatnika/ce DORH-a, što je opet dovitljivost ravna scenarijima trilera. To nam može ukazati dvije stvari: na njegovu nižu sposobnost razumijevanja svoje situacije, najblaže rečeno, ali i činjenicu kako se osjećao sigurno. Osjećao se sigurno iz jednostavne činjenice kako su ovdje bili mnogi, od predsjednika do mladaca ministara, pa sve do načelnika glavnog stožera, naravno u pratnji i na poziv predsjednika.

Tu su rađene razne zabave, bilo je i prostitutki ili „animir dama“ kako hoćete, a govori se da se dovođene i iz Srbije. Zapanjujuća je činjenica da nitko iz sigurnosnog sektora nije barem sugerirao, da ne idu na takva  mjesta ili barem kako je odlazak na takva mjesta neprihvatljiv za njih, ali i javni rizik. Ovdje se zasigurno radi i o činjenici kako naše štićene osobe jednostavno to ne bi niti prihvatile od ignoriranja do činjenja neprilikama djelatnicima koji ih štite. Što je jednostavno nepoštivanje rada osoba koje se brinu za njihovu sigurnost.

Kao rezultat ove „afere“, nastao je novi tip komunikacije između predsjednika i premijera, ona se ne može usporediti ni sa čim do sada poznatim u političkoj komunikaciji. Predsjednik u nekom obliku alfa mužjaka, koja ne priliči ni nominalno prvom čovjeku, u funkciji svoje „verbalne samoventilacije“, (primjetna je neodoljiva potreba za javnom komuniciranjem svega i svačega i to na onaj način kako se obrazlaže najbliskijim prijateljima). Kada se uzmu u obzir tragična događanja u njegovoj obiteljskoj okolini, koje on nije imao vremena „odživjeti“ na normalan način, izgleda kao da su ga ti tragični događaji sada sustigli. Uglavnom, njegovi savjetnici imaju delikatan posao usmjeriti ga na primanje nekih od oblika stručne pomoći.

Premijer se pak ponaša kao melankolični stariji brat, koji naoko izbjegava verbalni sukob, ali to čini na nadmen način. Izbjegavanje razgovora premijera s predsjednikom o curenju informacija iz sigurnosnog sustava nije javno prihvatljiv. Jednostavno, nikada neće biti jasno zašto politički akteri kad ipak govore o korupciji, obećavaju samo borbu protiv korupcije, a nikada pobjedu nad korupcijom, razumljivo pobjedu nad dominantnim oblikom korupcije.

Promatrajući ovu aferu i njen utjecaj na politički sustav i povjerenje u njega, ali i na društvo u cjelini neizbježno se mora primijetiti učinak snažnog ponižavanja i svojevrsnog rastrojavanjem hrvatske javnosti, jer ovaj slijed ne može biti slučajan. Ovdje nema više moralnog težišta ili sidra, svi su na neki način „umočeni“ i sada naši politički akteri, odnosno ljudi koji za njih rade, komunikacijski djeluju  isključivo na smanjenju političke štete za njih, a ne po javnost ili društvo. Na ovo moraju misliti naši politički akteri, a posebno dužnosnici tj. upravljači, koji sada gotovo ultimativno moraju komunicirati nadu i beskompromisnost u borbi protiv klijentelizma, korupcije i proliferacije sumnjivog kapitala,  što je osnovni preduvjet za vjerodostojnost kao kakvoću za nadilaženje izazova koji su pred nama, koji nam se izmjenjuju na unutrašnjoj i vanjskopolitičkoj areni, filmskom dramatikom i brzinom.  

Ovdje sigurno ne može pomoći upravljanje korupcijom kao ideološkim instrumentom, kao niti hranjenje ambicija, od ideoloških do osobnih,  nauštrb nacionalnih, tj. javnih interesa. Jer u našem javnom prostoru strateški se komunicira brojnim sadržajima, kanalima i tehnikama snažno i najupornije, lako je pogoditi upravo klijentelizam i korupcija.

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

državne tvrtke, predsjdnik, premijer, uskok, političari, dorh, politika, janaf