Kolumne

Darko Marinac: Lešinari nad Markovim trgom i samrtni triptih

Piše: Darko Marinac

U zadnje vrijeme naš politički prostor preplavila su tri bitna događanja, od kojih barem dva nisu završila. Prvo smo imali aferu „JANAF“ što je pokazalo kako naši politički akteri imaju potrebu za privatnim klubom za svoja djelovanja  tj. za nejavnim prostorom, u kojem su se najvjerojatnije osim praćenog transfera novca, događale i druge nejavne  rabote. Zatim imamo „podkoegzistencijalnu“  disfunkcionalnost Predsjednika i Premijera, gdje  kako je to lucidno primijetio prof. Lalić, nominalno drugi čovjek države tj. predsjednik Sabora najsuvislije komunicira. I na kraju, ali nikako ne najmanje važno tu je pucnjava na Markovu trgu i teško ranjavanje policajca, a poslije i dalje samoubojstvo napadača. Uz sve to je još i rastuća epidemije COVID-19, s dosegom bliskog pucanja zdravstvenog sustava i sve što ide s tim.

Odmah po pucnjavi po Markovu trgu, došlo je do svakojakih reakcija i naklapanja, od pitanja je li je to bio teroristički napad i je li je to terorizam. Zatim je došlo do može se reći, pretjeranog stavljanja slučaja ili događanja u društveni kontekst, preko relativiziranja, a u najradikalnijim slučajevima i do traženja opravdanja za zločin i naposljetku i do sporadičnog govora mržnje, na društvenim mrežama. Pa su naši mediji onda istraživali obitelj pucača na Markovom trgu, tko je bio i gdje u Domovinskom ratu. No, najviše treba zabrinjavati činjenica ili pojava kada se vlast koristi takvim slučajevima za politička razračunavanja.

Pucačina i teško ranjavanje na Markovom trgu jest teroristički čin, a pitanje je, je li to terorizam,  što po mnogim pokazateljima i jest. Srž terorističkih napada je teror tj. sijanje straha, grubo rečeno - ubij jednoga, zastraši tisuće. Tu se radilo pucanjem i ranjavanjem policajca o simboličkom pucanju na institucije i na državu. Teroristički napadi imaju dominantniju komunikacijsku komponentu od destruktivne.

 Ovdje postoji problem i medijskog praćenja terorističkih napada i terorizma uopće. Mediji i terorizam su u jednom simbiotskom odnosu, što nikako ne znači kako moraju imati slične vrijednosti, ali teroristički napadi povećavaju prodaju medija. Zato svaka ozbiljna zemlja ima ili razmišlja o tome da uspostavi nešto kao – priručnik ili naputak u izvještavanju o terorizmu ili u tijeku terorističkog napada.

Dio naših političkih aktera relativiziralo je tragičan događaj na Markovu trgu i oko  njega, stavljajući događaj u društveni kontekst, što izgleda i jest pokušaj relativizacije do opravdavanja. To je pogrešno, ali nekako je lakše shvatiti kada opozicija upadne u takvu zamku, to je nekako prirodno - otprilike kao što miševe lovimo na sir. Nije prirodno da miševe lovimo dječjom hranom, pa je onda dajemo djeci. Tako nekako izgleda kad izvršni akteri vlasti, kod ovog slučaja traže pažnju za sebe, izjavama kako su oni bili ciljevi napada. Tako je valjda MUP objavio snimku napada kao potporu izjavama premijera, pa je on ubrzo dao izjavu kako objavljivanje snimki nije naštetilo istrazi.

Izvršna vlast upravlja institucijama koje istražuju i procesuiraju zločine i posve je legalno kad se kite njihovim uspjesima, ali da institucije daju eksplicitnu komunikacijsku potporu i po sadržaju i po vremenu objave vlasti, je vrlo teško vidljivo u uređenom svijetu. Ovo nikako ne treba brkati sa potrebom za strateškom komunikacijom države, koja nam je posebno u krizama nasušno potrebna. Strateško komuniciranje najlakše se opisuje sa svirkom orkestra, kada se muziciranje pojedinih instrumenata  gotovo ne da slušati, ali zajedno mogu davati predivnu glazbu. Kod strateške komunikacije država, dirigent je vlada, notni zapis ili kompozicija je komunikacijski plan, instrumenti su komunikacijski kanali, a glazbenici su kao institucije ili društveni akteri.

Netko je izgleda i bukvalno shvatio pojam strateškog komuniciranja, posebno  pridjevski dio „strateško“, pretvorili u imenički „strateg“. Etimološki gledano riječ strateško odnosno strateg potječe iz grčkoga jezika, u kojemu je u svojem izvornom smislu značila „vojni zapovjednik“ ili „vojskovođa“ od grč. stratos – vojska + ago – vodim. Tako je Premijer možda shvatio da je on strateg iliti vođa, pa to sve sam radi, jer je i svojevremeno otpustio i savjetnika za strateško komuniciranje. U politici, postoji i tehnika upravljanja vodstvom, ali to nije moguće uz toliko smijenjenih i klupskim brojačem novca zaslijepljenih ministara.

 Vlada nema ni glasnogovorničku funkciju, unatoč što nominalno ima početnika. Tu ne može pomoći ni činjenica da mu korisnik glasnogovorenja Premijer, ime i rođendan spomene na presici.  Predsjednik i Premijer, presicama od po sat svaki, s ukupno dva sata presiranja, da na kažemo neku goru riječ, presjekli su jedan naš dan. Te na izgled odvojene informacijsko-medijske operacije bile su gotovo neprekinute, pa im nisu mogli svjedočiti isti novinari, jer su se odvijale na različitim brdima. Pa bi se trebalo razmisliti i o gradnji jedne press arene, gdje bi se oni mogli samo izmjenjivati ili imati stalna sučeljavanja, trebalo bi razmisliti o pogodnom vremenu, matineja ili noćni sati. Treba reći i ovo kako smo izuzetno zatvoreno društvo, sa zatvorenim medijskom sustavom, jer smo tako zahvaljujući predsjedničkoj samoventilirajućoj logoreji na značajnom mjestu u medijima čuli priču o čovjeku kojeg smo posredstvom medija gledali i slušali gotovo svaki dan, a koji je izdavao na sudu svoje studente tj. svjedočio protiv njih, pa onda i protiv svoje države, a kojeg je na kraju i  Haaški sud odbio kao svjedoka.

Vlada je donijela neka svoja razmišljanja o govoru mržnje i radikalizacije u društvu, a i institucije su dobile naloge da neka „gnijezda“ uskoro moraju pasti. Sprema se i novi Zakon o elektroničkim medijima, po kojem će urednici biti sankcionirani i za komentare ispod autorskih ili prepisivačkih tekstova, pa je onda naše vrlo Hrvatsko novinarsko društvo i Sindikat novinara Hrvatske  pozvalo sve medije, da na dva sata onemoguće objavljivanje komentara ispod tekstova u ime borbe protiv govora mržnje.

No, to nije spriječilo jednog našeg novinara, a koji je prije skorog vremena i doktorirao, širiti govor mržnje prema jednoj društvenoj skupini  objavljujući tekst naslova „Dijete branitelja, desničar, pun mržnje i bijesa... . Prelijeva li se sada nasilje na hrvatske ulice?“ Ovdje je nebitno je li je ovaj novinar, član ovih samoregulirajućih profesionalnih udruga novinara ili ne. Pucnjava i teško ranjavanje na Markovom trgu, opet su usmjerili nepovoljnu pažnju prema braniteljima u javnom prostoru, opet je evociran šator i plinske boce u Savskoj, što je s velikom vjerojatnošću bila provokacija. Osim toga nikom nije palo na pamet pitati jednog plinoinstalatera što to lošega može napraviti jedna plinska boca na ulici, osim simboličke štete, naravno.

Jednostavna je istina kako Vlada, Sabor i posjetioci i prolaznici nisu bili adekvatno zaštićeni na Markovom trgu, policajac koji stoji na ulazu u Sabor i pazi kako će pozdraviti dužnosnike pazeći na svoj izgled, ne čuva ni ulaz niti ikoga, on je svojevrsna proceduralna meta i treba ga štititi.  Umjesto da se Markov trg fortifikacijski zatvori, treba ga elastično i pametno štititi, a politički sustav ne radikalizirati nekakvim Cordon sanitaireom, koji ionako doslovno znači „zdravstveni pojas“ kao zapreka širenja zaraza, ipak predstavlja geopolitičku i ideološku branu, ali i procjep.

Nama sada treba osnaženi autoritet Nacionalnog stožera civilne zaštite, kako bi oni mogli raditi svoj posao, i vjerodostojno komunicirali epidemiološke mjere. Stožeru treba hrabrosti, on se ne mora dati zaplesti u mreže moći. Ovakve „kamilica“, najnovije mjere, s zabranama većih okupljanja i točenja alkohola poslije pola noći i sl.  ne odgovaraju kao odgovor na sadašnje epidemiološko stanje, kada brojke surovo rastu. Loše je i indikativno kako će tek nakon dva tjedna razmatrati učinak ovih mjera pa će vidjeti. Za dva tjedna trebaju promisliti i tri koraka, jer dva tjedna su sada najmanje „udupljavanje“ novo zaraženih. Našim institucijama trebaju mjeseci, kako bi dobili „dozvolu“ rastjerati rulju mladih osoba, koja se nakupljala oko Hrvatskog narodnog kazališta, da bi tamo lokali alkohol i posljedično uokolo urinirali i sve što danas ide s tim.

Ovakvo bukvalno „beznadežno“ stanje, niti malo ne može trpjeti dječačku prepirku vrhovnih sastavnica vlasti jer stanje traži dogovor,  smislenu komunikaciju i suradnju i gotovo stalni rad Vijeće za nacionalnu sigurnost i Koordinacija za sustav nacionalne sigurnosti. Još uvijek su u živom sjećanju vremena  uske suradnje policije i kultura, kojoj su sada pridodani i mediji, a širenje pojma govora mržnje upravo tome i vodi.  Strateško komuniciranje postoji u Strategiji nacionalne sigurnosti, za koju predugo nije bilo političkih ambicija i koja već treba revizije jer je i osmišljena procesno, te obvezuje na strateško komuniciranja, i nije slikovnica ili samoposluživanje, kao što to nisu ni strateški nacionalni ciljevi.

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

afera janaf, koronavirus, predsjednik, banski dvori