Kolumne

Darko Marinac: Lakoća (ne)odlučivanja i državna segregacija

Piše: Darko Marinac

Nalazimo se u vremenu značajnog rasta broja zaraženih i umrlih od COVID-a 19, a imamo gotovo „najliberalnije“ mjere protiv širenja ove zarazne bolesti. Sada i Švedska uvodi strožije mjere, a naši dužnosnici ne govore o novim pravim mjerama, nego ističu kako neće nikako biti „lockdown“ (zaključavanja), kao niti kod nas omraženog „policijskog sata“.

U prvom poluvremenu velike zdravstvene krize, premijer je izjavio kako je  najvažnije zdravlje građana, a sada epidemiolozi i infektolozi govore o gospodarstvu i ekonomiji. Bolnice su nam pri kraju kapaciteta. Varaždinska županija drži neslavni rekord u Europi kao najzaraženije područje. Upravo su se najavile nove mjere koje izgledaju samo kao jača kamilica. 

Jednostavno  treba se zapitati zašto je u prvom valu pandemije/epidemije zdravlje građana bilo ultimativna odrednica, a sada se vrluda komunikacijski i glavinja funkcionalno. U nacionalni stožer ušao je virus Sars-CoV-2, ali prije toga on je metodom kuhane žabe politički kompromitiran i to izvana, od politike tj. vlasti.

Više je razloga za navedeno,  uistinu u ovoj borbi protiv virusa imamo primarno borbu protiv njega kao uzročnika i posljedične zaraze, zatim kao drugo protiv dezinformacija i lažnih vijesti i kao treće protiv gospodarskih posljedica ove zdravstvene krize. Ipak, kad promatramo sve odluke  koje su u bilo kojoj mjeri donesene ili nisu, možemo ih u grubo podijeliti u one neekonomske, kao nadzorne do inspekcijskih i one ekonomske gdje se provode restrikcijama u zabrani rada gospodarskih subjekata,  kao npr. najčešće ugostiteljskih objekata, gdje pak država treba na jedan način osigurati jednu razinu obeštećenja.

Lako je zamjetno kako Vlada ima problema s pravovremenim i  efikasnim donošenjem mjera protiv zaraze COVID-19 i iz spektra tzv. neekonomskih i ekonomskih mjera. Nameće se osnovni  i jedinstveni razlog u obliku  izostanku  političke volje i snage. Tome je vjerojatno razlog neizdašna i neadekvatna parlamentarna većina, tome je uvelike tako i zbog „sanitarnog kordona“ prema prirodnim političkim saveznicima u svrhu ideološkog bojanja našeg društva. Ovdje nije na odmet reći kako se tunel skladno probija jedanput, ali ga se bojati može više puta. Tome pogoduje i redoslijed da županije predlažu mjere, a „Nacionalni stožer“ ih odobrava.

Tako malo po malo pada i autoritet  „zdravstvenih vlasti“, jer su i poruke u najmanju ruku čudne, počevši od neodređenih izjava, relativizacije opasnosti, s puno veznika pridjeva i pomoćnih rečeničnih tj. govornih alata. Štoviše, na jedan način iznose se i neistine kako restriktivnije mjere ne pomažu, unatoč tome što brojke i apeli slobodnijih znanstvenika govore drugačije. Pritom se ponavlja sintagma kako strožije mjere nisu pomogle u susjedstvu naslanjajući se tako prema javnom konotativnom preziru prema nekim zemljama u regiji, a izostavljaju se podatci iz Slovenije i Austrije. 

Izbori su vidljiva granica ponašanja i umjesto da se s novim povjerenjem i političkom snagom još efikasnije nosi s ovom zdravstvenom krizom, poslije izbora sve se relativizira i opravdava prvo zbog turističke sezone, pa onda zbog gospodarstva. No, ovdje je župan Čačić u pravu, jer s nikakvim ili slabim mjerama jedan mali dio će raditi ali će veći dio gospodarstva zbog snažnog rasta zaraze biti funkcionalno zatvoren,  jer neće biti ljudi koji mogu efikasno raditi u najznačajnijim gospodarskim subjektima.

Uistinu teško je slušati argumente- ako sve zatvorimo od čega ćemo živjeti, kao da ćemo uopće moći živjeti, ako budemo zaraženi  s teškom simptomima. Ili, ako zaraza dostigne takav nivo uništenja ljudi da svaka gospodarska aktivnost neće biti moguća. S mjerama je kao i s antibioticima, jer oni djeluju u određenoj dozi i kroz određeno vrijeme i na vrijeme. Ako neka epidemiološka mjera nije donijeta na vrijeme, kasnije ne može imati onaj učinak koji bi imala da je donesena na vrijeme.

Jer svaka mjera, pa tako i epidemiološka  puninu svoje efikasnosti ostvaruje u optimalnim uvjetima. Prirodne znanosti, isto kao ni priroda ne trpe koegzistiranje dvaju suprotnih parametara. Tako je svojevremena najava  „plesa s virusom“, trebala izazvati javnu sablazan ili barem porugu, ali za to treba imati slobodne medije i isto takve intelektualce. Najnovija je teza kako mi (misli se valjda na Hrvatsku i građane Hrvatske) ne možemo psihički ni gospodarski izdržati veće zaključavanje tj. strožije mjere. Ajde gospodarski, ali psihički, to je nizak oblik populizma s mogućim jasnim tragičnim posljedicama.

Evo npr. Njemačka ili Južna Koreja imaju javno prezentirano, kada se i pod kojim epidemiološkim rezultatima uključuju koje mjere. No, kod nas kao da smo samo malo sjevernije od zadnje upisane zemlje, imamo kriterije uskog kruga ili samo jednog čovjeka i tisuću „visibaba“ oko njega, a osnovni kriterij je „političko samoodržanje“.

Bilo je pitanja kako će se shodno epidemiološkim mjerama održati kolone sjećanja za Vukovar i Škabrnju. U svakom od ovih mjesta hrvatskih tragedija bile su kolone ljudi koji su se velikom većinom pridržavali epidemioloških mjera. No, mi u Vukovaru imamo stalnu, ciljanu i porezom građana financiranu obrazovnu segregaciju jer tamo koegzistira dvostruko obrazovanje hrvatskog ili srpskog „kurikuluma“.

U vremenima kada imamo zdravstvenu krizu neviđenu u zadnjih stotinu godina, koja vapi za jasnim kriterijima i odlučivanjem, mi imamo zakašnjele mjere koje su same sebi svrha, s tim da se ovdje ne želi reći kako i osobnu odgovornost ne treba zanemariti. Osim toga, upravo smo obilježili dane najvećih hrvatskih stradanja u vremenima kada nismo imali sposobnosti za njihovo nadilaženje. Najbolnije je sada, kako nakon trideset godina iz raznoraznih razloga, od kojih je malo njih racionalno i moralno opravdano, kao društvo i država ne možemo ili neki ne žele upotrijebiti sposobnosti za sprječavanje, mnogih osobnih tragedija svojih građana.  

 

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

krizni stožer, vukovar, pandemija, covid 19