Elizabeta Hrstić

PREPORUKA ELIZABETE HRSTIĆ: Knjige za djecu, koje su podjednako privlačne i poučne i odraslima

Silvija Šesto: 'Prugasta' (Semafora,2019.), 'Srebrenko' (Semafora 2020.)

Piše: Elizabeta Hrstić
Na prijedlog Ministarstva kulture,vlada je 2021.godinu proglasila godinom čitanja. Još prije ove strašne potresne i covid godine, mediji i društvene mreže bili su prepuni polemika na temu reforme školstva, popisa lektira te kvalitetnog poticanja čitanja u školama. Strategije za poticanje čitanja odavno imamo, napisala ih je 'struka'. Imamo i kvalitetnih pisaca, u izdavaštvu, s otkupom knjiga već škripi, no to je za neku zasebnu temu.

Na početku godine koja je optimistično proglašena godinom čitanja, idemo najprije postaviti pitanje: koliko uopće čitamo i što?

U sklopu obrazovanja, djeca i mladi će (barem dio njih, koji žele visoku ocjenu) pročitati ono što moraju, no stvaranje ljubavi prema knjizi sustavna je strategija, a odnos prema knjizi i naviku čitanja, nužno je njegovati od najranije dobi. O pročitanom s djetetom treba i razgovarati, kako bi se usmjerilo kreiranje puteva razumijevanja, potaknula dječja mašta i obogaćivao vlastiti rječnik važan za artikulaciju misli i emocija. Ne treba posebno naglašavati važnost za buduću naobrazbu općenito.

Zato je izuzetno značajno znati odabrati kvalitetnu dječju literaturu, koja će djecu uvesti u taj čarobni svijet, još mnogo prije nego što će brigu o stvaranju čitalačkih vještina preuzeti obrazovni sustav.

Dvije knjige za djecu, koje ću ovaj put toplo preporučiti, napisala je Silvija Šesto, naša nagrađivana i vjerojatno najsvestranija književnica. U najrazličitijim književnim oblicima jednako dobro pliva, a posebnost njenih knjiga za djecu, kao i za mlade je to što su podjednako privlačne i poučne i odraslima. Nije nimalo pretjerana usporedba s vrckavom maštovitošću iz začudnih i toplih priča, etički jednako snažnih, a koje pripadaju dječjem opusu Oscara Wildea. Sve njene slikovnice su i vizualna poslastica za ljubitelje originalnih ilustratorskih rješenja; oslikavaju ih nadahnuti umjetnici koji u startu odbacuju klišeizirane normative te slijedeći svoj stil, tom poslu pristupaju i mentalno i srcem, dopuštajući si potpuno uranjanje u priču. U ovim slikovnicama to su Grgur Šesto, Boris Kugler i Karla Majdak.

PRUGASTA

'Ja sam žirafica. Kad se pogledam u ogledalo, vidim zebricu.'

Tako počinje priča, dakle 'ravno u glavu' sa spoznajom da intiman doživljaj sebe ne mora biti u skladu sa slikom u ogledalu ili s brojnim ogledalima koja su percepcija drugih.

'Prugasta' je pripovijest o sudbini plišane igračke s greškom u proizvodnji, koja živi u dućanu (njen 'prvi dom') i nije zapravo sigurna je li zebrica ili žirafica. Ispričana u prvome licu, tako stavlja naglasak na unutarnji glas i emocije, a ono izvanjsko i površno, s čime se 'stvoritelj' nes(p)retno poigrao, postaje minorno. Na naslovnici slikovnice istaknuto je: 'Dobre žirafice prepoznat ćemo i u mraku po bijelim prugama' i u toj rečenici, svojevrsnom kredu, sažete su sve pouke namjenjene djeci i odraslima. Djeca zasigurno neće imati problema s ovim riječima, no odrasli će se možda malo i zamisliti nad tom prekrasnom logikom u kontradikciji. Beskrajno je lijepo kad duša uspije zanemariti formu, a ono istinski bitno prepoznati i u mrklom mraku.

Dobre žirafice prepoznat ćemo i u mraku po bijelim prugama: 'Prugasta' je pripovijest o sudbini plišane igračke s greškom u proizvodnji, koja živi u dućanu i nije zapravo sigurna je li zebrica ili žirafica.

Plišance u mikrosvijetu trgovine, čitajući lako oživljavamo, te lako vučemo paralelu s našim velikim i važnim  svjetovima, a ustvari počesto skučenima poput polica u trgovinama.

Plišane igračke s kojima Prugasta dijeli svoj prvi dom, u najvećem broju su uniformno dopadljive masama, svaka istija od iste, guraju u sjenu par igračaka s greškom. Neke od njih su napravljene izvan kalupa, drugima nešto nedostaje i kao takve su većini neprivlačne, a onim rijetkima upravo zato zanimljive. Prugasta nije baš sretna u svom prvom domu, često se dosađuje, a pomalo i zavidi konfekcijski atraktivnima i lako 'udomljivima'. Roditelji koji razgledaju igračke ne žele dati novac za ne baš jeftinu igračku koja nije po 'pe-es-u'. No kako to i inače u životu biva, oni drugačiji koji se ne uklapaju u proste kalupe proizvedene po gabaritima koje nameće psihologija mase, utočišta nalaze u čaroliji vlastitih svjetova, a kad tad naiđu i na sućutne ili srodne duše bez predrasuda.

Zato naša Prugasta pronalazi još nekoliko domova u koje se katkad išulja sama, a ponekad inicijativom onih koji su je prepoznali. Neću detaljnije otkrivati sadržaj, kao niti doista originalan završetak, tek još toliko da će Prugasta biti zabavna i manjoj djeci te djeci s posebnim potrebama, kao i svima onima koji se osjećaju ili suosjećaju s drugačijima.

Gledano širokokutno, ovo je i priča o traženju svoga mjesta pod suncem, svih onih domova u kojima se naše 'ja' može osjećati udobno i prihvaćeno.

Dimenzije ove hologramske priče, ovisno o svjetlosnom traku-misli koja na nju padne, samo se umnažaju. Silvija Šesto, pričajući ovu priču, ležerno i nenametljivo zalazi i u promišljanja o životu i smrti (nudi i alegoriju stanja duše na razmeđi, u predvorju smrti) o onostranom i vječnosti. Reciklaža je izravna asocijacija na fenomen materijalizacije, na mnogostruke živote u različitim obličjima od kojih je jedno i život u drugima. No, ova dimenzija priče je za one koji od knjige traže više, a možda su to na neki način čitatelji s lijepom greškom, možda s prugom viška, pa ih mašta daleko odvuče.

Silvija Šesto piše stilom koji glatko teče, na visokim toplim valovima mašte, te pažljivo, kao vrsni majstor za trilere, gradi napetost. Pazi na izražajnost rečenice, njenu dinamiku, ritam i zvučnost. Originalna, slobodna i svoja, počesto uvrnuto duhovita, ipak ne izlazi iz čvrste konstrukcije koja će priči dati anatomske elemente. Neka njena Prugasta nađe utočište i u vašem domu.

SREBRENKO

I ovdje je riječ o knjizi za djecu, nešto starijeg uzrasta, ali koja u sebi nosi iznimno važnu pouku odraslima. Srebrenko je prekrasna i živopisna priča o  dječaku koji ima velikih problema u prilagodbi stvarnom svijetu. Crni pas u priči je njegov zamišljeni ljubimac, slamka spasa u trenucima kad dječak zablokira u komunikaciji, kad se osjeća neprihvaćeno. Riječ je o dječjoj tjeskobi, no šire gledano, aludira se i na sva ona stanja u kojima svi mi ponekad teško probavljamo krutu zbilju

Psihološka stanja, odnosno neobični svijet dječaka, Silvija Šesto opisuje snažno slikovito, stilski spretno gradira mukotrpni put od mraka i samoće  do svjetla i katarze. Autorica je majstorski uspjela izbjeći jeftina alkemičarska rješenja u kojima se često, pod izlikom pisanja za djecu, prelako izvlače ružičaste naočale kroz koje happyend stiže instantnom brzinom. No u slučaju dječjih depresivnih stanja, ne postoje nagle skretnice. Sazrijevanje i otvaranje ide mic po mic, pa će i u priči dječakov zamišljeni crni pas mijenjati polagano svoju ulogu, pojavljivati se sve rjeđe i rjeđe.

No vrlo je važno na tom mukotrpnom putu ka svjetlu, susresti nekoga ko će s dužnom pažnjom i ozbiljnošću shvatiti dječji problem i s punim povjerenjem lagano zakucati na ta vratašca. I kucati često, ali pustiti vlasniku njihovo konačno raskriljenje.

U priči se između redaka krije i oštra pljuska društvu, svijetu kolektivnog manjka empatije. No ta svjetina počesto sklona ignoriranju ili ismijavanju, kadkad biva ponesena i nekim valom dobrote i humanosti. Srebrenko je stilski besprijekorna, dirljiva i pametna knjiga. Čitajte ju skupa s djecom, razgovarajte o pročitanom, s povjerenjem i uvažavanjem i dječjeg doživljaja priče.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

silvija šesto, djeca, odrasli, elizabeta hrstić, godina knjige, knjiga