Kolumne

'OTVORITE OČI': Oni su radi ostvarivanja svojih bolesnih fikcija spremni izazvati novi rat

Piše: Zlatko Pinter

Gostujući na Hrvatskoj televiziji u emisiji "Nedjeljom u 2", 16. prosinca 2012. godine, beogradski odvjetnik Srđa Popović je govorio i o stanju duha u Srbiji i Beogradu devedesetih godina i zovu ratničkih truba kojeg je najveći dio tamošnje javnosti zdušno prihvatio, te među ostalim rekao i ovo: "Oni su u to vreme tražili i prizivali Treći svetski rat…, ili ako ne svetski, a ono bar balkanski i bili bi srećni da su to uspeli…" uz konstataciju kako se ni više od 12 godina poslije pada Slobodana Miloševića u toj zemlji "nije promijenilo ništa".

Podsjetimo, spomenuti intelektualac i demokrat bio je jedan od rijetkih ljudi u Srbiji koji su otvoreno, jasno i glasno govorili kako se srpski fašisti koji su 1991. godine krenuli u svoj krvavi pohod, mogu zaustaviti samo silom i da je to rješenje koje međunarodna zajednica mora primijeniti ako želi okončati rat i spriječiti daljnje krvoproliće. Zbog takve izjave koju je dao zapadnim medijima u prosincu 1991. godine (što je u Srbiji protumačeno kao "poziv NATO-u na vojnu intervenciju"), Popović je obilježen kao nacionalni izdajnik. Beograd i Srbiju napustio je već krajem lipnja 1991. godine upravo zbog ozračja mržnje i narastajućeg fašizma (o kojem su osim njega govorili i pisali i književnik Mirko Kovač, filozof Radomir Konstantinović, Bogdan Bogdanović i neki drugi intelektualci) i vratio se tek nakon pada Slobodana Miloševića.

Ovaj je odvjetnik osim po tomu što je u vrijeme komunizma branio brojne disidente i oponente režima, ostao upamćen po sjajnim i britkim analizama političke i društvene zbilje u Srbiji, pri čemu je uvijek otvoreno i bez zadrške iznosio svoje stavove i promišljanja, pa i onda kad su na tribine na kojima je nastupao upadali batinaši - srpski neonacisti i četnici. Jako je dobro poznavao prošlost, političku povijest naroda kojem je pripadao i njegov mentalitet i nikad se nije libio stvari nazvati pravim imenom, koliko god to ponekad bilo bolno.

Gotovo čitavo desetljeće nakon što je "srpski izdajnik" i "janjičar", Srđa Popović, izrekao svoju "heretičku" misao (da se Miloševića i njegov fašizam može zaustaviti samo silom), Europa je postigla konsenzus oko zračnih udara NATO-a po vojnim ciljevima u Srbiji i na Kosovu. Tako je spriječen najveći egzodus u dotadašnjoj poratnoj povijesti Starog kontinenta i zaustavljen genocid koji se odvijao nad Albancima - Kosovarima. No, svijet je, nažalost, godinama promatrao kataklizmu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ne poduzimajući gotovo ništa da se zaustave potoci krvi i masovni zločini. Srpskom agresoru se dopustila okupacija gotovo trećine Hrvatske, oko 70% Bosne i Hercegovine i surovo petogodišnje divljanje pri čemu su barbarski uništavani gradovi i sela, domovi žrtava paljeni i pljačkani, civili progonjeni i ubijani, žene i djevojčice silovane, a sve u ime i za račun "srpstva" i "Velike Srbije". I na kraju ga je Cllintonova administracija nagradila "Republikom Srpskom".

Srđa Popović je jako dobro znao što slijedi iza višegodišnje euforije koja je stvorena u Srbiji, Crnoj Gori i "srpskim zemljama" zapadno od Drine u godinama prije rata, u situaciji kad su najradikalniji nacionalistički elementi došli na vodeće pozicije i dobili masovnu potporu naroda. Znao je, ne zato što je bio prorok, nego stoga što je bio spreman na temelju svojih spoznaja o prošlosti i analizirajući epizode "nacionalnih uzleta" koje su se ciklično ponavljale u duljem vremenskom trajanju tijekom srpske povijesti (od Četničke akcije u Makedoniji preko Balkanskih ratova, osvajanja sjeverne Albanije do Prvog i Drugog svjetskog rata), pogledati istini u oči.

 Kako bi se shvatilo o čemu je riječ, ali i izvukli zaključci o načinu na koji se ovo zlo koje se rodilo u Srbiji i poput požara zahvatilo prekodrinske prostore može zaustaviti, bilo je, dakle, dovoljno samo to: otvoriti oči. Mnogima, nažalost, to ne polazi za rukom ni danas - i ne samo u Srbiji, nego i ovdje kod nas, u Hrvatskoj koja je u ne tako davnoj prošlosti na svojoj koži osjetila učinke i posljedice velikosrpskog fašizma; oni iz povijesti nisu naučili ništa i skloni su i ovo što se sada događa sa Srbijom i u Srbiji promatrati kao plod slučajnosti ili nekih stihijskih procesa koji nastaju tko zna kako i zašto, buknu poput plamena i potom se ugase sami od sebe.

Ništa se ne događa slučajno

Naravno, nije tako. Ništa se ne događa slučajno, samo po sebi. Ni jedan društveni proces ne odvija se po automatizmu, bez povoda i razloga, nego ima svoje uzroke i pokretačke mehanizme. Imamo li ambicija razumjeti ove složene i višeznačne fenomene, najprije moramo biti svjesni tih činjenica, a potom bez predrasuda i opterećenja pristupiti analizi. Ili, ako to ne želimo, možemo i onako kako to mnogi od nas čine: zabiti glave u pijesak i negirati stvarnost. Izbor je na nama.

To što su u Srbiji i danas na vlasti ratni huškači i akteri srpske agresije iz devedesetih godina, Aleksandar Vučić, Ivica Dačić, Aleksandar Vulin i njihova garnitura, također nije nikakav splet okolnosti niti slučajnost, a još manje puki relikt jednog prošlog vremena u kojem se samo zrcali lice režima čiji su krvavi tragovi još uvijek vidljivi - od Slovenije preko Hrvatske i BiH do Kosova. Ratni huškači, politički i mentalni sljedbenici i puleni balkanskog krvnika Slobodana Miloševića, njegove žene, Mirjane Marković i ratnog zločinca i četničkog vojvode, Vojislava Šešelja, odgajani su i stasali na matrici svojih mentora i oni nisu u stanju promišljati razborito niti voditi razumnu politiku. Mentalno i svjetonazorski pripadaju "srpskom svetu", odnosno, onoj mitskoj, megalomanskoj, "svetosavskoj" Srbiji koja rješenje svih svojih problema vidi u neprestanom širenju granica. No, ono što se ne rijetko zanemaruje, sadržano je u prostoj činjenici kako ova velikosrpska - slobodno se može reći: fašistička - opcija ima ogromnu potporu u biračkom tijelu Srbije. To je jasno manifestirano i prošle (2020. godine), kad je Vučićeva SNS dobila preko 62% glasova, Dačićeva SPS 10,7%, dok su malobrojne i nejake demokratske i građanske snage i dalje ostale na margini i nisu uspjele prijeći izborni prag. Odnos snaga je gotovo isti kao i u vrijeme Miloševića, jer ekstremna nacionalistička opcija ima preko 90% parlamenta u svojim rukama a konsenzus kad su u pitanju temeljne odrednice jači je nego ikad.

U nemogućnosti rješavanja pitanja unutarnjeg razvoja - kako gospodarskog, tako i političkog i društvenog uopće - Srbija se već više od jednog stoljeća okreće traženju "krivaca" oko sebe (u svome okruženju) i uporno se bavi "ispravljanjem istorijskih nepravdi", pri čemu su teritorijalne aspiracije u središtu velikosrpskog projekta. Naime, prema toj koncepciji, Srbija može postići svoj "nacionalni cilj" ili "misiju" (koja joj je dodijeljena "Božjom voljom"), samo ako "vrati u svoje granice ono što je njeno", odnosno "ujedini sve srpske zemlje" pri čemu se u prvom redu misli na područja zapadno od Drine. I pritom uopće nije važno što ona nikad u povijesti na tim prostorima nije imala svojih matičnih i državnih područja i što joj oni ne pripadaju ni po jednom poznatom pravu (ni povijesnom ni etničkom).

 Kao naseljenici i izrazito manjinski element zahvaljujući volji velikih sila nasilno su prisvojili područje današnje "Vojvodine", već stoljećima bez ikakvoga osnova svojataju Kosovo smatrajući ga isključivo "srpskim" a danas tvrde kako je genocidna "Republika Srpska" (entitet u okviru BiH) "samo dio Zapadne Srbije u nastajanju" (dok cijela BiH pripada upravo njima), negiraju i dalje postojanje nacija u okruženju (Makedonaca, Crnogoraca, Bošnjaka - muslimana, Hrvata), ne kriju teritorijalne aspiracije prema Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori, Makedoniji, Kosovu, a u radikalnijim varijantama i prema dijelovima Grčke, Rumunjske, Bugarske. U svojim bolesnim glavama na sve to oni imaju "istorijsko pravo". Samo za Srbe vrijedi ekskluzivno "pravo" po kojem su njihove i zemlje koje su napustili u davnoj prošlosti kao i one koje su u međuvremenu naselili, pa i područja koja im trebaju zbog "strateških interesa" - kako bi zaokružili teritorij, neovisno o tomu što su na njima manjina ili ih tamo uopće nema.

 

Od Beogradskog pašaluka do "Velike Srbije" ili "Srpskog sveta"

Od kad su se iz tadašnjeg Beogradskog pašaluka (koji je prema granicama najbolje odgovarao srpskom matičnom etničkom prostoru) nakon Berlinskog kongresa (1878. godine) voljom velikih sila počeli širiti na račun susjeda, apetiti su im porasli i od tada oni od svojih megalomanskih ciljeva ne odustaju. To što fašističku velikosrpsku ideologiju pokušavaju prikriti iza raznih floskula i parola ne treba zavaravati. Nekad "Jugoslavija" ili "Velika Srbija", danas "Srpski svet"; u suštinskom smislu riječ je o jednoj te istoj bolesnoj osvajačkoj ideji čiji je krajnji cilj otimačina tuđih zemalja, genocid i etničko čišćenje - osvajanje i prisvajanje onoga što nikad u povijesti nije bilo njihovo.  

Iza sintagme "Srpski svet" - za koji beogradski fašisti tvrde kako označava njihov (srpski ili točnije, svesrpski) "duhovni prostor" - krije se ista politika kakvu su vodili Nikola Pašić i njegovi sljedbenici zaključno sa Slobodanom Miloševićem  kroz više od proteklih stotinu godina. Tako su i dijelovi Bačke, Banata i "istočnog Srijema" (koji danas tvore "Vojvodinu") u vrijeme dok su kao sastavnice ovih (cjelovitih) regija bili u sastavu južne Ugarske odnosno Hrvatske, najprije smatrani "srpskim duhovnim prostorom", potom su srpski nacionalisti tražili "kulturnu i obrazovnu autonomiju", pa se to uskoro pretvorilo u političke i na kraju teritorijalne pretenzije, da bi ova područja u konačnici postala "oduvek srpska" i završila u granicama Srbije. Sličan scenarij se ponavlja s Crnom Gorom i "Republikom Srpskom", obračun s Kosovom tek slijedi, a za kraj je ostavljena Makedonija koja pritisnuta između Grčke, Bugarske, Albanije i Srbije nema previše šanse ostati svoja i slobodna. Pitanje je kako će se u budućnosti razvijati i odnos Srbije prema Hrvatskoj, jer svojatanje dijela njezina teritorija zagovaranjem ponovnog osvajanja fantomske "krajine" se nastavlja u kontinuitetu.

 

SOA ne bez razloga ponovno upozorava na opasnost od srpskog ekstremizma

Militarizacija Srbije i opčinjenost tamošnjih vojnih i političkih krugova vojnom silom i naoružavanjem vojske, jedna je od realnih opasnosti za sve narode i zemlje u jugoistočnoj Europi, pa i za Hrvatsku, pogotovu uzmu li se u obzir iskustva iz ne tako davne prošlosti i poruke koje nam otuda stižu. Na opasnost od velikosrpskog ekstremizma upozorava i naša SOA (Sigurnosno-obavještajna agencija) u svome izvješću za 2020./2021. godinu, navodeći na jednom mjestu:

" I dalje su prisutne pojave velikosrpskog ekstremizma u pojedinim državama susjedstva, a velikosrpska ideologija očituje se u poricanju teritorijalnog integriteta RH i susjednih država, pozivanju na obnovu tzv. Republike Srpske Krajine te netrpeljivosti prema drugim narodima ili negiranju njihova identiteta. Ovakve velikosrpske i ekstremističke poruke ponekad javno upućuju političke i medijske osobe iz susjednih država koristeći društvene mreže ili javne nastupe."

(Vidi: https://www.soa.hr/files/file/Javno-izvjesce-2020.pdf; str. 12.; stranica posjećena 30. 9. 2021.; istaknuo: Z. P.)

Dakle, ta opasnost ipak nije fatamorgana koju vide samo hrvatski "desničari" ili oni neskloni Srbiji i Srbima, nego nalazi svoga konkretnog odraza u realnom vremenu i prostoru. Zato nije mudro ignorirati činjenice i ne uzimati ih u obzir. U svome izvješću SOA se dotiče i ugroza koje prijete od islamskog ekstremizma i ruskog utjecaja, tako da opuštanja ne bi smjelo biti. Oprez je majka mudrosti. 

Vučić i suradnici opčinjeni su oružjem i ubrzano rade na militarizaciji Srbije - i to nije slučajno

Unatoč svemu, danas je mnogim analitičarima u Hrvatskoj gotovo smiješno to što se događa u Srbiji vezano za njezin odnos prema susjedima, pa i prema Kosovu i "Republici Srpskoj". Oni uglavnom sve promatraju kroz prizmu dnevnopolitičkih događaja, pri čemu zanemaruju neke bitne okolnosti koje uvjetuju ova gibanja i u svojoj ukupnosti predstavljaju jedan mnogo dublji, složeniji i povezani proces.

Prije svega, mora se u obzir uzeti vanjskopolitički aspekt i činjenica kako su SAD "digle ruke" od Balkana, jer imaju "preča posla", Europska unija se pokazala kao slab čimbenik s nedefiniranom politikom i bez djelotvornih mehanizama uz pomoć kojih bi utjecala na stanje na jugoistoku Europe, a Rusija je kao i uvijek prisutna, popunjava te praznine i kao i uvijek do sada bez ikakvih ograda daje potporu Srbiji u svemu što poduzima (pa i po pitanju Crne Gore, "Republike Srpske" i Kosova). Snaga Srbije ustvari i izvire iz moći Rusije i dok su naši istočni susjedi pijuni Moskve, na ovim prostorima mira biti neće. Nitko razuman ne može poreći činjenicu kako se ruski diplomati otvoreno miješaju u unutarnje stvari BiH, Crne Gore i Kosova i bez ikakve dileme daju do znanja kako su na strani službenog Beograda - i to je ono što je glavni problem i mora zabrinjavati. Ne budu li Rusi imali dostojnog takmaca na Balkanu, stvari će se bez ikakve sumnje dalje komplicirati.

Drugi bitan čimbenik je unutarnje stanje u Srbiji. Unatoč uvjerljivim pobjedama na izborima, Vučić i društvo imaju vrlo oštru, borbenu, gotovo fanatičnu oporbu željnu vlasti i moći barem koliko i oni, a koja je iako u priličnoj mjeri dezorganizirana i heterogena, na svoju stranu uspjela pridobiti dio javnosti ogorčene ne samo zbog načina vladavine režima, nego i iz brojnih drugih razloga: zbog ekonomskog stanja, odsustva demokratskih mehanizama upravljanja državom, tutorstva vlasti nad medijima, ali i zbog sve češćih i jačih glasova koji govore u prilog tomu kako su vladari Srbije do guše u kriminalu.

Afera Vučićeve povezanosti s kriminalcem, zločincem i kanibalom Veljkom Belivukom (Veljom Nevoljom) i sve glasnije optužbe za pljačke u koje su on i suradnici navodno umiješani (a riječ je o basnoslovnim iznosima), ipak imaju svoj učinak. Oporba režimu "puše" za vratom i već sad gromoglasno prijeti suđenjima i teškim robijama, a Vučić je, naravno, prvi koji je na redu, pa sve ovo što čini na političkom planu mora se gledati i u kontekstu njegova nastojanja spašavanja vlastite kože - jer od sudskih progona je siguran samo dok je na vlasti pa se kao utopljenik drži pozicije spreman braniti je svim sredstvima, ako treba i izazivanjem novoga rata - ili ratova. Tako je, uostalom, radio i Milošević koji nije slučajno niti stjecajem okolnosti zaigrao na kartu populizma obojenog nacionalističkom retorikom i mitskim obrascima. Ono što svakako ne ulijeva povjerenje jest činjenica da Vučićeva oporba nije ništa bolja nego on, pogotovu kad je u pitanju stav prema "srpskom pitanju". Među njima veliki utjecaj imaju fašističke i velikosrpske grupacije koje bi vrlo rado dodatno radikalizirale stanje kad je posrijedi borba za budući "Srpski svet".

 

Inverzija povijesti i propaganda kao oslonac ideologije i sredstvo za ostvarenje "nacionalnih ciljeva"

U srpskoj historiografiji, publicistici, novinstvu i javnom diskursu uopće, izokretanje činjenica i lažni prikazi (kako daljnje tako i bliže) prošlosti su sasvim normalna i široko prihvaćena stvar. Mitska komponenta igra veliku ulogu u tom "srpskom pogledu na svijet" i ulogu srpske nacije u njemu i kroz posljednjih 150 godina sve se pretvorilo u jedan snažni i agresivni mehanizam uz pomoć kojeg se metodama propagande i ispiranja mozga u vlastitom etnikumu uspostavlja posve iskrivljeni pogled na prošlost, ali i na sadašnjost. Prošlost se "čisti" od svih "tamnih mrlja" i "natruha" koje bi mogle pokvariti željenu sliku "nebeskog", "božjeg" i "bezgrešnog" naroda i na temelju mitsko-romantičarskih obrazaca uspostavljaju nove dogme ili učvršćuju stare, pri čemu se sve što je vezano za nacionalnu povijest idealizira. Potom se ta lažna povijest nastoji prikazati kao znanstvena akribija i istina.

Proces sustavnog revidiranja povijesti ali i stvarnosti negiranjem temeljnih činjenica i istine u korist SRba i Srbije vrlo intenzivno se odvijao u obje Jugoslavije u kojima je prevladavao srpski utjecaj, za što su najvećim dijelom korišteni državni mehanizmi. Kroz literaturu, publicistiku, crkveno nakladništvo, kazalište, film, medije, poput crvene niti, od 1918. do 1990. godine, provlači se jedna te ista matrica: Srbi su "jedini državotvorni narod" među nacijama koje tvore Jugoslaviju , on je "osloboditeljski" i "ujediniteljski" narod koji je "nesebično prolivao svoju krv za slobodu drugih", u isto vrijeme i "junački" i "mučenički" narod kojeg neprijatelji ga mrze i nastoje uništiti baš zato što je takav (dobrohotan, miroljubiv, ponosan, samosvojan i hrabar) i zato je izložen trajnim ugrozama vitalnih interesa upravo od svojih susjeda koje je "oslobađao" uz "besprimjerne žrtve"; na kraju se priča zaokružuje pozivom na osvetu ili "naplatu duga u krvi" - jer Srbi imaju pravo "naplatiti dugove" svima onima koje su "svojom krvlju oslobodili" ali i "vratiti milo za drago" svima koji su ih "uništavali" kroz povijest i nad njima "vršili genocid". Upravo na takvim su temeljima nastali zloćudni mitovi o "ustaškom Jasenovcu", Jadovnu i brojnim drugim "stratištima Srba" (kojih je nakon Prvog i Drugog svjetskog rata bilo po milijun "viška" - usporede li se njihove tvrdnje o broju vlastitih ratnih žrtava i službeni popisi stanovništva) i uz pomoć takvih nebuloznih izmišljotina je ispisana kolektivna optužnica na račun nas Hrvata koji smo u vizuri srpskih rasista, nacionalnih fanatika i mentalnih bolesnika zatrovanih mržnjom, svi od reda, u cjelini pripadnici "genocidnog naroda" i "zločinci po rođenju".

 I dok se na jednoj strani kroje takve rasističke teorije samo zato da bi se "nepodobnim" nacijama (osim nas na meti su i Albanci, Bošnjaci - muslimani, Crnogorci, Makedonci, pa i Mađari, Nijemci, Bugari) otela zemlja i prigrabila njihova dobra, na drugoj se uspostavlja matrica "bezgrešnika", "pravednika", "mučenika" ali i "junaka" oličenih u Srbima koji po naravi stvari predstavljaju sve ono što je "plemenito" i "dobro". Oni su jedini autentični "branioci pravoslavlja" i "srpstva", pripadnici "izabranog" naroda i  kandidati za "Lazarevu nebesku vojsku" i od njih sve ovisi. Ta crno-bijela slika svijeta i nakaradan pogled na stvarnost prenosi se na naraštaje srpske djece, prevladava u crkvenim i intelektualnim krugovima ali i u velikom dijelu naroda i nalazi svoga odraza u ukupnim odnosima između Srba i okruženja koji su opterećeni (najblaže rečeno) nerazumijevanju i trajnim i teškim nesporazumima. Uostalom, kako danas u XXI. stoljeću komunicirati s onima koji su opijeni "veličinom" i "izabranošću" vlastite nacije, njezinim "poslanjem" ili "misijom", tlapnjama o "Nebeskoj Srbiji" ili "Carstvu Nebeskom", "slavnom prošlošću" u kojoj sve blista od "srpskih pobjeda" - od "rušenja tri carstva" (Bizantskog, Osmanlijskog i Austrougarskog) do "slavnih epopeja" u Balkanskim ratovima, Prvom i Drugom svjetskom ratu i uzimaju za ozbiljno kako samo zato što su Srbi imaju posebna prava kao ni jedan drugi narod na svijetu?  

Neodržive teze o "posebnim" pravima Srba među ostalim nalaze izraza i u "legitimnom pravu" Srba da prema svojim interesima, željama i ciljevima povlače državne granice onako kako im to odgovara, neovisno o pravima drugih naroda. Taj ekskluzivizam (da imaju pravo oteti tuđe i uništiti druge) pripada samo srpskom narodu i prirodna je posljedica njegove "izabranosti", što je rječito izraženo floskulom po kojoj su Srbi "trinaesto, izgubljeno i najnesrećnije pleme Izrailjovo". Srpski fašisti koji inače organski ne podnose Židove rado se identificiraju s njima samo radi toga što time žele potvrditi svoju biblijsku "izabranost".

Jednom riječju, prema ovom iščašenom pogledu na svijet, Srbima je dopušteno sve. U vizuri velikosrpskih ideologa i poklonika "svetosavlja" središte Univerzuma je srpska nacija i oko nje se sve vrti, pa nije nikakvo čudo da se i svi osvajački ratovi i zla što ih čine uvijek opravdavaju na isti način - "obranom vitalnih interesa srpske nacije", dok se odgovornost prebacuje na Boga, jer "sve što čine Srbi čine po naumu Božjem". I u tom "Božjem naumu" (a koji se sastoji od osvajanja zemalja drugih naroda metodama genocida i etničkog čišćenja) nema prostora za greške "izabranog naroda". I kad Srbin ubija to je "Bogu ugodno"!? Zar to nisu konstrukcije od kojih se svakom čovjeku zdravog razuma diže kosa na glavi?

 Zemaljska i "Nebeska" Srbija ujedinjene koračaju stazom "kosovskih vitezova", putem "besmrtne nebeske slave Lazareve vojske", osnaženi "svetosavljem" i svojom "junačkom tradicijom" i za Srbe "drugog puta nema". Upravo taj fatalistički zaključak po kojem "drugog puta nema", jest ona kobna, sudbinska poveznica između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koja srpski narod stavlja u položaj taoca vlastitih mitova, fikcija i opsjena.

Borba za "ujedinjenje srpstva" je vrhunaravni cilj vrijedan svake žrtve, mjerilo "patriotizma" i preduvjet za uvrštavanje u plejadu nacionalnih junaka. Srbija i danas slavi jednog Gavrila Principa kao prvorazrednog heroja, a njegov se zločin u Sarajevu smatra junačkim činom bez premca iako je njime započela krvava spirala Prvog svjetskog rata - najveća katastrofa u dotadašnjoj povijesti ljudskog roda koja je opustošila svijet. Nema tu kod goleme većine Srba ni u primisli ikakvih dilema, niti su sve te žrtve važne i vrijedne spomena - jedino je bitno to da se "mrska Austrougarska Carevina" raspala i da je Srbija od toga teritorijalno profitirala.

I zločinci iz Drugog svjetskog rata su na cijeni (počevši od Draže Mihailovića, popa Momčila Đujića i Nikole Kalabića do Milana Nedića, Dimitrija Ljotića, Nikolaja Velimirovića Žičkog i drugih kvislinga pri čemu istaknute četničke vojvode zauzimaju vodeće pozicije). Tradicija je nastavljena i nakon posljednjih ratova na tlu bivše SFRJ, pa se u isti stroj "Nebeske Srbije" već guraju fašisti i zločinci koji su prednjačili u zlodjelima i masovnim ubojstvima. U diptisima nekih srpskih manastira već se na ikonama mogu vidjeti skupa: četnički zločinac i koljač Draža Mihailović, znanstvenici Mihajlo Pupin i Nikola Tesla, vladika i fašist ali i srpski svetac Nikolaj Velimirović Žički, vojvoda Stepa Stepanović, Karađorđe itd., itd. U "Nebeskoj Srbiji" ima mjesta i za dokazane fašiste i koljače koji postaju sveci Srpske pravoslavne crkve (vladika Nikolaj Velimirović Žički, mitropolit Joanikije Lipovac, pop Milorad Vukojičić Maca - Koljač, Slobodan Šiljak).

To je ta "Nebeska Srbija" koja živi u bolesnoj mašti nacionalnih fanatika i služi kao vezivno tkivo i duhovni pokretač onima koji su zadojeni mitovima i opčinjeni "veličinom" vlastite nacije pripravni u svako vrijeme krenuti u nove ratne avanture: ubijati, rušiti, paliti, pljačkati, silovati, progoniti, uništavati sve što nije srpsko, u ime "Velike Srbije" ili "Srpskog sveta".

Na putu prema toj i takvoj "Nebeskoj Srbiji" su već i zločinci iz posljednjih ratova: Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Željko Ražnatović Arkan i stotine drugih, dok Srbija nastavlja svoju fatalnu vrtnju u krug još uvijek izgubljena u vrtlogu vlastite mitomanije.   

 

Uvijek ista priča: svevremenska i posvemašnja "ugroženost" Srba svih i svugdje opet je aktualna

 Posvemašnja "ugroženost Srba" svih i svugdje i njihova prijeka potreba "ujedinjenja" (a sve kako bi izbjegli "pogrome" koji im tobože opet "prijete"), alibi su i motivacija za stvaranje "Srpskog sveta" - velike opsjene i laži koja se ovom narodu po tko zna koji put u zadnjih stotinu i pedeset godina nudi kao rješenje za sve probleme. Ta samoubilačka, destruktivna koncepcija, nažalost, još uvijek plijeni masovnu pozornost srpske javnosti kako u Srbiji tako i drugdje i shvaća se od većine Srba kao "sudbinska nacionalna misija", nešto što je "biti ili ne biti" za cijelu naciju i opstojnost jednog, jedinog i jedinstvenog "izabranog", "nebeskog" naroda koji ima posebna prava u zajednici svjetskih naroda pa i na ujedinjenje u svoje "carstvo zemaljsko", čak i po cijenu toga da u nedogled ratuje i nanosi štetu i sebi i drugima.

Mnogi to ne razumiju, ne samo u Europi, nego i u Hrvatskoj. Ne shvaćaju kako na istoku imamo susjede među kojima većina još uvijek nije napravila mentalni odmak od srednjeg vijeka i nacionalnih mitova i legendi, od guslarske epohe i junačkih "epskih" pjesama. Ne znaju uzroke i povode brojnih fatalističkih srpskih lutanja u prošlosti i sadašnjosti, njihovu organsku, duhovnu povezanost s kosovskim mitom i svojom "nebeskom vojskom" iz mašte (koja je, kako kažu: "stotinu puta brojnija nego ova zemaljska"), nije im jasno zašto su Srbi izabrali baš Rastka Nemanjića, ustoličili ga za "srpskog Boga" i nazvali "Svetim Savom" niti čemu služi "svetosavlje" (kako i iz kojih je razloga nastala ova naci-fašistička vjersko-nacionalna ideologija i što joj je svrha), možda čak nisu nikad čuli za Lazarevo i Miloševo "jevanđelje", za "kosovski zavet", "kosovsku kletvu" i kult "samožrtvovanja" i "osvete".

Kad se taj specifični srpski religijsko-filozofsko-ideologijski pogled na svijet i vlastito nacionalno pitanje pomiješa s frustracijama zbog izgubljenih ratova i izostanka ostvarenja "nacionalnih ciljeva" uz neproživljenu katarzu (do koje je moralo odavno doći nakon tolikih zala počinjenih susjednim narodima) i sve složenije stanje u kojem se Srbija u svakom pogledu danas nalazi a uzimajući u obzir već spomenute vanjskopolitičke okolnosti koje Vučiću i njegovim ekstremistima idu na ruku, nema mnogo razloga za opuštanje.

Stvar u Srbiji dodatno komplicira to što demokratske oporbe koja nije inficirana velikosrpskom ideologijom praktično nema. Vučića žele srušiti likovi posve slični njemu - pogotovu kad je u pitanju odnos prema nacionalnom pitanju, a među njima ima čak i takvih koji već sad istupaju mnogo radikalnije nego on sam (poput "Zavetnika" ili "Dveri", a ne treba otpisati niti Šešeljevu Srpsku radikalnu stranku koja je već više od 30 godina rasadnik najekstremnijih ideja i pokreta).

Jednom riječju: na Istoku ničeg novog. Samo je pitanje koliko mi sve to razumijemo i jesmo li pripravni ono što se oko nas događa shvatiti ozbiljno kako bismo na vrijeme i primjereno reagirali.

Nadajmo se ipak, da se i u Srbiji, koliko god nam se to činilo sporo i nedostatno, stanje duha - naročito kod mlađih naraštaja - mijenja i da megalomani koji rješenje unutarnjih konflikata ili nesporazuma sa susjedima vide u primjeni nasilja i ratovima uz ponavljanje svega onoga što smo već imali u prošlosti, u budućnosti neće imati tako plebiscitarnu potporu naroda kakvu je imao Slobodan Milošević krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća.

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

DAČIĆ, VUČIĆ, FAŠIZAM, SPC, ČETNICI, SRBIJA, SRBI, VULIN