Kolumne

Geopolitičko pitanje: Što je Hrvatskoj Crna Gora i obrnuto?

Piše: Darko Marinac

Svaka država je u suodnosu sa svojim susjedima i regijom u kojoj se nalazi, a kako bi se to postiglo potrebno je da političke elite u zemlji, razumiju svoj položaj tj. položaj zemlje koju zastupaju. Jedan je geopolitičar tekao rekao otprilike – Pokažite mi zemlju na karti i reći ću vam kakvu politiku vodi. Danas geopolitika ne ovisi samo o geografskim datostima, jer suvremena geopolitika istražuje odnose u triptihu između prostora, moći i stanovništva. Iako sam pojam geopolitika poprima negativno značenje, ne može se ozbiljno voditi zemlju na međunarodnom planu, ako se ne poznaju barem osnove geopolitičkog položaja države koja se vodi, ali i one s kojima se sukobljava ili pak nadmeće.

Kako se sadržaji međunarodnih odnosa proširuju, a i politike općenito, i geopolitika upija nove sadržaje i postaje dinamičnija disciplina.  Tako je sazrio pojam kritička geopolitike koji političkom praksom, deklarativnim i imperativnim metodama još, makar odnedavno nešto slabije, djeluje u SAD u V Britaniji. Ovdje je prisutan posmodernistički diskurs geopolitike širenja vrijednosti liberalne demokracije, kao tržišno gospodarstvo, ljudska i manjinskih prava, sloboda medija, stvaranje sustava kolektivne sigurnosti i sl.  Uz prednosti ovaj pristup ima i manjkavosti, kao Fukuyamin gotovo ideološki koncept kraja povijesti ili činjenica kako Kina, ali i veliki dio Azije gospodarski napreduje usuprot tome, uz uspon Rusije. Do takvih koncepata došlu je i zbog dinamiziranja i fragmentacije međunarodnih odnosa, uslijed velikih političkih promjena u Europi, dekoncentracije sile uslijed završetka „Hladnog rata“ i rušenje berlinskog zida.

Treba reći i to kako su ljudska prava došla na međunarodno scenu kao svojevrsni „crv“ u završnim dokumentima Europske konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji u Helsinkiju 1975, kao „američki“ odgovor na „euroazijsku“ komponentu zato što je po kontinentalnom kriteriju sudjelovao i SSSR. Do tada je, bar bi mi s ovih prostora to morali znati prevladavao princip – Miroljubive aktivne koegzistencije i nemiješanja u unutarnje stvari zemlje.

Da smjer dinamiziranja međunarodnih odnosa, može biti i obrnut, pokazuje nam situacija Drugog svjetskog rata, kada su Roosevelt i Churchill bili oduševljeni Staljinom jer su se u kontaktima i pregovorima brzo rasplinule  njihove bojazni kako je potonji dominantno ideološki determiniran. On je za savezničku pomoć u ratnom materijalu, ukinuo Komunističku internacionalu (Kominternu) kao dinamičko-proliferativni alat međunarodnog utjecaja. Makar pojednostavljeno ipak bi mogli reći,  kako je Putin u vrijeme snažnih političkih previranja i ustanka na Majdanu ili „Euromajdanu“ u Kijevu, odabrao  Krim kao, ako ne kao vrapca u ruci, ono kao prepelicu koja se sklonila u lonac, a ne pomoć proruskim saveznicima u Ukrajini. Ne želeći opravdati taj čin ovo je bio slikovit sraz nedovršenog geopolitičkog aktera (EU) i dovršenog  geopolitičkog aktera Rusije. Gledajući to s osobnog psihološkog gledišta možemo reći kako je to stvar i „emocionalne inteligencije“, tako prerabljenog pojma u pedagogiji, kao što je to sada sveprisutan i „posadašnjen“ pojam hibridnog ratovanja, kada se dijete od nekoliko godina testira slatkišima pitajući ga želi li jedan bombon sada ili dva za deset minuta.

Ista se stvar dogodila i kada je EU ustvari Francuska izigrana od strane Australije za račun V. Britanije i SAD-a, u nabavci podmornica u vrijednosti od pedesetak milijardi dolara. Tu se radi o svojevrsnom sanitarnom kordonu nasuprot Kine u sklopu anglo-američkog AUKUS „saveza“. Tako da opet dolazimo do dokaza kako je „Brexit“ geopolitički odabir Velike Britanije, a ne tamo nekakva pogrešna politička prosudba, politička prevara i sl., a u slučajevima koji budu bliže sjeveru atlantika treba očekivati i Kanadu, i to ne samo uslijed Commonwealtha, već uslijed funkcionalne obavještajne suradnje ili doktrine „pet očiju“, gdje spadaju VB, SAD, Kanada, Australija i Novi Zeland.

Oduvijek je tako, vodeća zemlja se mora znati. Da se sad malo približimo, treba se sjetiti tršćanskih kriza. Italije je osnivačica NATO-a od osnutka 1949, a „Tito“ odnosno JRM dobiva od SAD-a licencu  za drvene torpedne čamce „Higgins“, motore, torpedne cijevi i ostalo, a na Korčuli ih se napravilo preko sedamdeset. Ti onda potentni Higginsi  plovili su i uokolo Trsta vršeći pritisak. Talijanski političari znaju istaći kako SAD ima jedan afinitet prema istočnoj obali Jadrana.

Brzo kako je i započela, završila je kriza na granici Srbije i Kosova dogovorom u Briselu i to tako da se prvo  specijalna postrojba ROSU mora povući, zatim Srbi skidaju barikade, drugo za dva dana ide sustav naljepnica obostrano i treće KFOR, u čijem je sastavu značajan broj hrvatskih vojnika, ostaje na granici dva tjedna. Kosovski premijer Kurti odabrao je trenutak i sadržaj događanja i dobio je što je htio materijalno ali i simbolički jer  režim na granici ima država. Dok je srbijanski predsjednik Vučić nemajući kud događaj rastezao na pitanje sigurnosti Srba na Kosovu, preletima zrakoplova dovlačenje nekoliko bornih kola i nekog „ultimatuma“ NATO-u.

No, tek nedavna događanja u Crnoj Gori, pokazuju nam bjelodano prirodu stvari i probleme u regiji. Naime dogodilo se ustoličenje na Cetinju mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Ono je bilo prava operacija, kako bi se došlo na cetinjski manastir Svetog Petra Cetinskog u kojem su i njegove moći. Taj manastir je  u 15. Stoljeću osnovao Ivan Crnojević u vlasništvu je grada Cetinje, a Vlada Crne Gore zapovjedila je poslije ustoličenja mitropolita i prosvjeda da se primijeni odluku iz 2005. godine i prepiše vlasništvo nad Cetinjskim manastirom sa grada Cetinja u vlasništvo države. Već vrapci na grani znaju kako je ukazom  Aleksandra Karađorđevića ukinuta Crnogorska crkva i sve što ide s time. Kakvu je zapovijed dao Sveti Petar Cetinjski, znaju svi Crnogorci, a što je najgore i mnogi Srbi,  pa opet.

Makar su mnogi upozoravali da će ustoličenje baš na Cetinju povijesnom gradu crnogorske državnosti biti sigurnosno rizično, to je pokazivao poziv na prosvjede, kao i upozoravajući prosvjed. SPC ni vanjski akteri upravljači nisu htjeli odustati, jer bi manastir Ostrog bio bolji izbor jer se u njemu i sastavljala nova crnogorska vlada. Uistinu je bilo jadno gledati patrijarha i mitropolita kako iz helikoptera idu u manastir onako pognuto gole glave, s jedne strane prekriveni pancirnom dekom.

Prema medijima i provjerenim vijestima, Tanjug je objavio noć prije kako se odustalo od Cetinja i Manastira, što ih je molio i crnogorski premijer. No netko je inzistirao na tome ako je i patrijarh Porfirije bio za to,  onda to mora da je netko kao predsjednik Vučić što navode i mediji i izgleda vjerojatnim. Da je to bila operacija kako je i izgledala ukazuje na korištenje javne televizije za objavljivanje „vijest“ kako je na Cetinju pucano na policiju, poslije je i policija neuvjerljivo petljala snimkama, a to se i istražuje.  Imali smo i neuvjerljivi snimku „molotovljevog koktela“ koja je kružila internetom. To sve kako bi se opravdalo neprimjerenu brutalnost policije. Primjera Krivokapića optužuje se kako je htio preuzeti zapovijedanje policijom, a to kao i druge pojavnosti koje ukazuju na prirodu vlasti. Tražena je i ostavka prvog policajca, a policija se nagrađuje novčano kako bi bili još revniji i bili pravi „pretorijanci“ ova vlade u CG. Taj isti premijer s ministrima pojavljuje se na dočecima bez ijedne državne zastave, ali sa mnogo trobojnica, što nigdje u svijetu nije zabilježeno.

Tu je i Porfirijeva  izjava  o snajperu kada je došao u Beograd. Poslije je obrazlagao kako SPC ne poznaje granice, sa stabilizirajućim i neutralizirajućim učinkom, pa kako će se na Cetinju ustoličavati mitropoliti do kraja svijeta, što je već ima dimenzije psihološkog djelovanja. Pa je onda nedugo zatim rekao kako se on i Hrvatska vole javno što je teško staviti u razumljiv kontekst. Jednostavno ispada točno ono što je Kosovski premijer Kurti rekao kako su za Srbiju sve države nastale rasapom bivše države koje nisu u EU privremene države. Predsjednica EK putovala je po regiji, obraćala se liderima, a ne društvima, i tako ne opredjeljujući se uputila mlake ili nikakve poruke. 

Novi episkop budimljansko-nikšićki Metodije Ostojić i episkop slavonski Jovan Ćulibrk prisustvovali su nedavno jednoj svečanosti u organizaciji 63. padobranske brigade, poznatih kao niških specijalaca, ovaj posljednji je i bio njihov pripadnik. Kako već ima pripadnika SPC kao i ove specijalne postrojbe, pitanje je u kojoj su mjeri to i ovi na slikama web stranica Vojske Srbije.  Sigurnosno gledano problematičnija je uvijek uloga „rezervista“ nego vojnika. Ipak, treba reći i to kako je vladika Jovan kada je u jeku rasprave o nadbiskupu Alojziju Stepincu rekao „Srbi izvažite svaku riječ o Stepincu!“

Druga stvar koja ovdje ne treba promaći kako je spomenuta niška postrojba opet dobila status brigade, kao i u bitno većoj i brojnijoj bivšoj državi. U vrijeme ratova na prostorima bivše države  ova postrojba imala je sposobnosti biti aktivna i na dvadesetak mjesta sada je pitanje koje se i kakve aktivnosti planiraju u budućnosti. Srbija je stalno geopolitički aktivna do granice naprezanja, ona može računati na pomoć Rusije no samo oko onoga što je njoj kao sili prioritet.

Kod promatranja djelovanja SPC, mogu upasti u oči dvije zanimljivosti kako njeno vodstvo uopće ne vodi računa o svom imidžu , npr. o svojoj  sprezi s nacionalnom državom i njenim interesima, pa ovdje u Crnoj Gori kada su izlazili iz helikoptera pa te pancirne deke, ne ide u glavu kako niti ne pokušavaju sakriti ili opravdavati oružje u manastiru, kako se gotovo hvale s parapolicijskim postrojbama tj. stranim državljana s oružjem u „svetoj kući“ tu su i pripadnici stranih službi, kao samo na tehničkom osiguranju  i druge slične pojave. O zagrijavanju „borbenim“ dok ne dođe patrijarh „Kada vojska na kosovo dođe“, što reći nego kako je to skrnavljenje samostana. To promiče nekomentirano iz razloga što je SPC nacionalna crkva, pa se velikoj većini u svom narodu ne treba pravdati, a kritičnost izostaje, a nikada se od SPC, nije tražilo suočavanje s grijesima.  Zašto vanjski akteri koji bi trebali biti zainteresirani, pa CG je članica NATO-a, nisu reagirali, na ova događanja u CG ? Odgovor je većinom u tome što je politički „zapad“ ograničen dogmom o sekularnoj državi jednostavno ne mogu razumjeti jednu crkvu sa statusom ešalona.

Tri su vremenske točke u kojima je Srbija odnosno njena vodstva, vidjela ili vidi svoje šanse za direktnim ili indirektnim proširenjem. Prva je bila pred Prvi svjetski rat uslijed napuklina u višenacionalnoj Carevini, druga je rušenja berlinskog zida završetkom hladnog rata i dekoncentracija sila, i treća koja nam je najzanimljivija jer se događa upravo sada u vremenu dok traju iskušenja „Tukididove zamke“ u vremenima geopolitičkog vakuuma, kojega se spremaju ispuniti konsolidirani i narastajući akteri.

Srbija kao država nema baš ništa s Rusijom, zapadne zemlje kao Francuska i V. Britanija, pa i SAD su države koji se podupirale i proširivale njenu državnost. Srbija je gotovo uvijek i prije velikih promjena činila aktivnosti koje su proširivale njenu državnost direktno ili indirektno kao kroz veću državu. Sadašnje vrijeme u dobroj mjeri podsjeća na vrijeme pred Veliki ili Prvi svjetski rat, kada je Srbija na viziji slabosti jednog carstva politički djelovala prema prostorima zapadno od nje ili raznim koncepcijama jedinstvenog jezika svih južnih slavena. Ilija Garašanin, Jovan Cvijić te Jovan Skerlić, …. i dr.

Tu je i Memorandum SANU, koji je tako s boka došao u beogradskom dnevnom tisku u jesen 1986.,  nešto kao feljton u dva nastavka. Memorandumu se daju na jednoj razini i prevelike značajke kao dokumentu krivcu za rasap države. No, Srbija je s Memorandumom imala osnovni problem što je bio nedovoljno domišljen. Naime u njemu se dobro prikazuje gospodarsko stanje u bivšoj državi, stanje Srba najvećeg naroda u državi tretira se mobilizacijski, i još bolje se naslućuju tektonske promjene dolaskom Gorbačova i perestrojke. Tu se pokušalo podmetnuti i jednu liberalnu dogmu, kao jedan čovjek jedan glas, ali bivša država je bila savezna država. Najveća njegova mana što nije predvidio podnošljiva sredstva za ostvarenje ciljeva i što nisu bili usklađeni s vremenom. Još gore od toga je da bi međunarodna zajednica i rat „pregrmila“, da je on bio uspješan i brz, kao brzo skidanje flastera. Mi moramo biti ponosni što smo to spriječili, a zahvalnost će doći kad tad.

Sad uslijed specifične geopolitičke situacije kada multilateralizam zauzima mjesto unipolarizamu, kada se u jednom geopolitičkom zatišju iščekuju novi političkim akteri, vodstvo Srbije vidi svoje prilike ostvarivanja neostvarenih geopolitičkih težnji, posebno stoga što je u sličnim vremenima znala ostvariti svoje interese i proširiti svoju državnost posredno ali i neposredno. Ovo je vrijeme jedne dekoncentracije interesa za regiju, gdje  geopolitički interesi različitih aktera brže i jače dolaze do izražaja.  Tome pogoduju neuspješne i nesređene države u okruženju isto kao i neki lideri koji pokazuju geopolitičko sljepilo ili hine slabovidnost. Srpski svet ne možemo klasično nazivati mekom moći, jer on to i nije, već je „srpski svet“ dobro okruženje za ostvarivanje geopolitičkih i državnih interesa, kao format političkih Srba u regiji, nešto kao što su i odnosi s javnošću,. marketingu. O tome imamo i u javnom izviješću SOA-e, a to obavezuje. Ipak jedna od dobrih činjenica je kako se čini da imamo jedan iako slabašan odmak od tog novosrpskog formata, od vodstva srpske manjine u Hrvatskoj, za sada.

Nedavna je upriličena neformalna večera čelnika EU zemalja i čelnika „Zapadnog balkana“kako bi se razgovaralo o odnosu EU i SAD-a i Kine, u tom dijelu bez mobilnih telefona, a i o pristupanju i dr, što pokazuje samo vrludanje i nešto poput ideološko-geopolitičkog  pijanstva. Ideološko i geopolitički ne ide nikako zajedno, tako da bi EU mjesečarima Staljin trebao biti uzor, koji je i znao davati i vjerske slobode kada je majčica Rusija zvala. Ovdje se naravno ne radi o nikakvim hvalospjevima drugu „Brki“, već se promatra strateška transformacija, može se reći najvećeg pobjednika Drugog svjetskog rata. Na marginama neformalne večere susreli su se naš premijer i srpski predsjednik, te su razgovarali o nestalima u Domovinskom ratu i udžbenicima koji srpskim učenicima negiraju Hrvatski jezik. Istina je kako bi tamo učenicima bilo puno lakše da nije bilo tog kulturološko-državnog  usisavanja jezika, jer da tome nije bilo tako, ne bi se morali mučiti s padežima. Može se to i ozbiljno reći, i to kako je Hrvatski jezik bio prijetnja sigurnosti bivše države, a dokaz za to je uništavanje četrdeset tisuća primjeraka Hrvatskog pravopisa kada je nastupila politička jesen u Hrvatskoj. Jednom prilikom bivši crnogorski ministar kulture rekao je kako su za Crnogorski jezik po osamostaljenju, imali logističku bazu u hrvatskoj znanosti i kulturi.

Nedavna događanja u CG jasno nam daju da znanja kako je ona identitetski nedovršena država ili politički raspolućeno društvo. Sporni mitropolit pošto je ustoličen je rekao otprilike kako su toj zemlji svi Srbi, a da neki imaju kao narodnost da su Crnogorci. Hrvatska i Crna gora nalaze se u djelomično istom međunarodnom okruženju  i u sličnoj su poziciji i više nego što se to čini. Oba naroda, a sada i kao suverene države bile su i jesu izložene državnoj propagandi bivše države kao i snažnom informacijskom djelovanju uvijek istog aktera u regiji. Hrvatsku su „držali i drže pod nadzorom“ ili „kontroliraju“ stalnim vraćanjem na drugi svjetski rat isticanjem i preuveličavanjem zločina u NDH i nasilnom i propagandnom transformacijom svih državnotvornih težnji na „ustaštvo“. Crna gora je preko 100  pacificirana forsiranjem usmjerenog diferenciranog ponosa na  zajedničku državu i njenu nasljednicu (SFRJ) zbog koje je Crna Gora, iako je bila na strani Antante i saveznica Srbije izgubila svoju državnost. Osnovni cilj takvog propagandnog djelovanja  bilo je obeshrabriti i onemogućiti stvaranje kritične mase državotvornih potencijala za stvaranje samostalnih država.

Što znači poznavati pojam strateškoga i geopolitičkoga govori nam jedna priča, kada su se srpske snage povlačile za Albaniju, Nikola Pašić šalje jednu depešu kralju, kako je sve gotovo kako je vojska napustila položaje, ali kako je crnogorsko pitanje riješeno, jer se oni do zadnjega bore u bitci kod Mojkovca, ne kako bi obranili svoju državu nego kako bi osigurali odstupnicu srpskoj vojsci.

Od samog referenduma za samostalnosti  2006. godine,  Crna Gora je u izvanrednom stanju. Tu je bio  pokušaj   prevrata na dan parlamentarnih izbora 2016 godine, kako bi se spriječio ulazak CG u NATO savez, a gdje se prema presudi imalo namjeru upasti u skupštinu i zarobiti ili likvidirati predsjednika, gdje su uz domaće, regionalne aktere optuženi i državljani Rusije. No, presuda je ukinuta, za svih 13 optuženih za pokušaj terorizma na dan parlamentarnih izbora uz promjenu sudskog vijeća za novi proces.

Cijelo vrijeme u CG traju salve lažnih vijesti. Za adekvatnu i snažnu obranu, tj. imunost od  lažnih vijesti i informacijskog djelovanja, treba  proaktivno komuniciranje, konceptom strateškog komuniciranja. Za projektiranje strateškog komuniciranja u informacijskom javnom prostoru neke zemlje treba imati sačinjenu nacionalnu informacijsku strategiju, koja   treba objediniti sve komunikacijske sposobnosti u državi, po sadržaju ali i organizaciju sposobnosti za strateško komuniciranje, te medijsku regulaciju. Sposobnosti za strateško komuniciranje mogu biti u obliku informacijske komunikacijske agencije; ojačanog ureda vlade za javnu komunikaciju i organiziranjem namjenskih koordinacijom komunikacijsko-informacijskih sposobnosti u ministarstvima. Osim toga namjenski mogu se organizirati i mobilni komunikacijski timovi, koji bi bili idealan format suradnje i brzog i namjenskog djelovanja.

U  izbornoj godini   u Crnoj Gori djelovao je NATO protu hibridni tim,  kao dio  StratCom COE (NATO Strategic Communications Centre of Excellence),  a to je koncept još u povojima, okrenut u svom djelovanju prema zemljama članicama, tj. defanzivno. Zato  treba reći kako su rubnim zemljama Saveza kao što su u regiji Crna Gora i Hrvatska, potrebne komunikacijske sposobnosti prema zemljama u okruženju i vanjskim akterima, jednako kao i baltičkim zemljama i zemljama istočne Europe koje su bile izložene totalitarnom propagandnom djelovanju.  RH i CG nalaze na obodu luka nestabilnosti od Crnog mora, do Sahare, gdje se sudaraju interesi velikih i malih hegemona, a još su i uz ili na Balkanu, obje zemlje trebaju nacionalne informacijske sposobnosti. Informacijske sposobnosti RH i CG, posebno njihov istraživački i analitički dio može ih stvoriti svojevrsnim informacijskim povjerenicima za regiju, kao što su to sada Švedska, Finska, Estonija, Latvija i dr., zemlje u blizini velikog propagandnog aktera u povijesti kao što je to bio SSSR.  RH i CG  bi tako bile i najefikasnije kao saveznice, a sve u skladu sa principima sigurnosne zajednice sa specijaliziranim sposobnostima,  jer razumiju stanje u regiji i kvalitetnije iščitavaju djelovanje pojedinih geopolitičkih aktera u njoj. NATO gotovo i nema zajedničkih sposobnosti osim sposobnosti zemalja saveza.

Uistinu dugogodišnja vlast, ali i „prozapadna“ vlada u Crnoj gori izgubila ja izbore u tome se  slažu relevantni politički savjetnici i komunikolozi i zbog komunikacijske slabosti, ali i svojih saveznika. Preciznije primarno, ona nije znala komunikacijski braniti bolje rečeno dati informacijsku potporu Zakonu o slobodi vjeroispovijesti u segmentu korištenja i vlasništva nad vjerskim objektima. SPC organizira hodnje (litije) kojima je bio za cilj homogenizirati srpski segment u CG, pa su valjda kao za nagradu i sastavili Vladu. Nova Vlada za sada radi na razgrađivanju sadržaja državnosti. To je ujedno i bjelodana situacija gdje se možda sada zgusnutije i jasnije vide postupanja uvijek istih aktera u regiji.

Nova vlada u CG  ima većinu od jednog mjesta više i za to su divnog li čuda „krivi“ Hrvati u CG. Naime prije izbora osnovana je Hrvatska reformska stranka, a na izborima nositelj liste bio je Direktor zrakoplovne luke Tivat, a bivši pilot JNA,  Hrvat bosansko-hercegovačkih korijena, rođen u Bačkoj, u Vojvodini. Tako nijedna hrvatska stranka, od njih dvije,nije dobila mandat u skupštini CG, a koji nije zagarantiran nego ima snižen izborni prag. Uistinu prava politička operacija oduzimanja mandata, za državnotvornu manjinu u CG, kako su govorili i predstavnici bivše Vlade. Isto tako zanimljivo je kako može se reći u vrijeme zračnog ustoličenja Mitropolita na Cetinju sin crnogorskog premijera Krivokapića bio predmetom oštrijeg postupanja policije Srbije, pa su sva njegova djeca i unuci  došli u Crnu Goru radi sigurnosti, a Vlada je izrazila „užasnutost i zabrinutost“.  Zanimljivo zašto sada i koja je poruka poslana crnogorskom premijeru i zašto u Beogradu nisu zadovoljni. Svemu tome je pridonijela i „aktivna“ pasivnost Euro-atlantskih partnera, gdje geopolitika nije bila prioritet.

Hrvatska vlada iako je u ovom mandatu učinila vidljivim Hrvate u Boki Kotorskoj, nije imala strategije za izdašniju pomoć Crnoj Gori, što zbog izostanka vizije što je sve u igri, ali i vlastitih komunikacijskih slabosti, jer je RH i sama cilj informacijskih djelovanju prema sebi i javnom znanju u cilju proizvodnje nestabilnosti. Hrvatska i Crna Gora na javnoj razini nisu se uspjele ni dogovoriti o zajedničkom korištenju jedrenjaka školskog broda Jadran kojemu je matična luka Split. Uspjelo je jedino to da bivši ministar obrane CG svom kolegi u Zagrebu donese njegovu sliku koju je ovaj držao obješenu na zidu u svom kabinetu. Ipak ohrabruje pozitivna činjenica kako su crnogorski i hrvatski ministri vanjskih poslova Radulović i Radman položili po prvi put vijence točno 30 godina od otvaranja zloglasnog logora Morinj u Crnoj Gori, u Hrvatskoj su značajno odjeknule hrabre riječi ministra Đorđa Radulovića. Jesu li riječi hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana kako će institucije RH pomoći Crnoj Gori prekretnica  i  značajne promjene stanja u odnosima, pokazati će vrijeme.

Oni narodi ili akteri koji imaju komunikacijske klijenutosti (slabosti), osuđeni su na to da netko drugi oblikuje mišljenja o njima i njihov javni prostor biti će zagađen nebitnim događajima i aferama koje nikako ne prolaze, bilo da ih u naš javni prostor šalju naši oponenti, suparnici  i protivnici ili da se stvaraju negativne vijesti i glasine  i umnožavaju lažne vijesti uslijed izostanka strateškog komuniciranja i informacijskog vakuuma u javnom prostoru kao i kada se ne uzimaju u obzir komunikacijska očekivanja javnosti.

Tako svojoj studiji „Politički zemljopis hrvatskih zemalja“ možemo reći otac hrvatske geopolitike Ivo Pilar izvodi poučak: od naroda koji je osuđen obitavati na tom dvodijelnom području očekuje se da «dobro pozna i pronikne bivstvo zapada i bivstvo istoka, da shvaća zamašaj tih kulturnih utjecaja s jedne i s druge strane, te naprama njima zauzme ono stanovište, koje odgovara njegovoj naravi i njegovim prirodjenim sposobnostima. Ujedno bi se htjelo, da taj narod bude politički toliko zreo i tako dobro organizovan, da je u stanju paralizovati štetne posljedice izvanjskih političkih upliva, koji su već uslijed općeg zemljopisnog položaja neizbježivi«. Ovdje se nema što dodati osim toga da ovo vrijedi i za Hrvatsku i za Crnu Goru. Jedino ipak ovo treba dinamički  radikalizirati, jer je Ivo Pilar  gledao iz Austro-Ugarske gdje je i Bosnu uz Dalmaciju i Slavoniju vidio kao treću geopolitičku uporišnu točku hrvatskih zemalja u toj mjeri da treba još značajnije uvećati funkcije razumijevanja pozicije i pojačati informacijsku djelovanje, iako je on živio u pred informacijskom dobu, uslijed stalnog geopolitičkog manjka ili slabosti  RH.

Sada kada RH treba imati i funkciju svojevrsnog širitelja demokratskih i integracijskih vrijednosti u regiji što je funkcionalno moguće samo snaženjem sposobnosti strateškog komuniciranja imamo činjenicu kako  je u snažnom nastajanju „super regionalna“ televizija UNA TV radnog imena „Dodikova TV“ koja će početi emitiranje krajem godine za Hrvatsku, Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, gdje će  biti posebne redakcije. Radit će se dnevnici za sve tri države, ali će biti "utkani svi zajedno". Znači JRT, ali bez Meštrovićeva spomenika sa Kalimegdana. Ovo nam govori kako je nacionalna integracija žilavija od međunacionalne kao EU. Ne bi li bilo prirodno  funkcionalno poželjno da sa tri repetitora u Hrvatskoj, Petrova Gora, Papuk i Rota, jer jedino su tako iskorištavaju prostorne odlike RH i njenog konkavnog položaja i odnosu na regiju,  i još jednim ili dva u Crnoj Gori, bude emitiran program za sve zemlje kandidatkinje za članstvo u  EU i NATO, i to većinskim EU i drugim sredstvima. Za tako nešto Hrvatska tj. njene političke elite, za sada nema snažnije vizije, a EU je odavno odustao od komunikacije s društvima zemalja kandidatkinja.

I nakraju umjesto zaključka odgovorimo na pitanje iz naslova, na koje bi trebao odgovoriti svaki zainteresiraniji i pažljiviji čitalac ovih redaka. Crna Gora je Hrvatskoj saveznica i svojevrsna politička i komunikacijska strateška dubina, nešto kao politički mostobran prema pravoslavnom svijetu. Dok je Crnoj gori Hrvatska isto saveznica, te  putokaz s više iskustava  za smjer, ali i sigurna luka u olujama svog održavljenja, kako se ne  bi u velikom broju opet išlo prema konavlima, ali ovaj put kao izbjeglice, baš kao i mi u Hrvatskoj kao prognanici i izbjeglice prije tri desetljeća.

 

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

geopolitika, crna gora, hrvatska