Hrvatska

Kad će se Peđa Grbin ispričati za nedjela svoje Partije: Masovne zločine, 45-godišnji teror, kriminal i pljačku?

Piše: Zlatko Pinter

Oporba je na nogama od kad je obznanjena odluka Vrhovnog suda po kojoj je Ivi Sanaderu smanjena kazna s 8 na 7 godina zatvora, a HDZ kažnjen s 3,5 milijuna kuna novčane globe. Netrpeljivost prema vladajućoj stranci i njezinu predsjedniku jedino je što može ujediniti sve njih - od raspadajućeg SDP-a preko 'Možemo' do MOST-a i 'Suverenista'. U dosadašnjim sudskim postupcima suđeno je i presuđeno trojici dužnosnika HDZ-a kao pojedincima koji su se bavili nedopuštenim i protuzakonitim radnjama, ali, unatoč tomu, oni ultimativno traže kolektivnu odgovornost cijele stranke: ispriku, ostavku Vlade i nove izbore, jer Hrvatsku ne može voditi "zločinačka organizacija".

Dakako, epitet "zločinačka organizacija" veže se isključivo za HDZ - ni za jednu drugu stranku, organizaciju niti instituciju. Čak ni četnici, "JNA" i njihovi pomagači koji su razarali Hrvatsku 90-ih godina, počinili masovne zločine i za koje je i sudski dokazano kako su organizirali "zločinački pothvat", ne oslovljavaju se tako. Samo HDZ.

Fenomen je to koji se može razumjeti samo ako se barem kratko analizira stanje na javnoj i medijskoj sceni u Hrvatskoj u posljednjih 20-ak godina, točnije od razdoblja kad su na čelna mjesta u državi zasjeli komunistički aparatčik Ivica Račan sa svojom šesteročlanom koalicijom i famozni konvertit i HDZ-ov disident Stipe Mesić.

U procesu detuđmanizacije koja je uslijedila nakon tog 3. siječnja 2000. godine, nemilice se, lopatama bacalo blato na sve što je bilo naslijeđe do tada vodeće, vladajuće stranke i, dakako, na predsjednika dr.Franju Tuđmana koji je za velikosrpske fanatike, jugofile i sve druge nesklone Hrvatskoj bio oličenje svekolikog zla. I tu matricu jednostranog i pristranog "informiranja" i "odgajanja" javnog mnijenja polako ali sigurno od žutog tiska u velikoj mjeri preuzimaju mainstream mediji, uključujući i HRT kao vodeći medij u Hrvatskoj, gdje od razdoblja komunizma konce vuku uglavnom kadrovi tadašnjeg režima - koji su se na neko vrijeme u doba rata primirili, a potom ponovno aktivirali.

U samo nekoliko godina od stranke koja je stvorila Hrvatsku - do "najveće opasnosti za Hrvatsku"

Tako se suprotno od HDZ-a i "desnice" na lijevo-liberalno-anarhističkoj strani političkog spektra okuplja jedna medijski prilično moćna i utjecajna grupacija koja je korak po korak "rasklimavala" vladajuću stranku i u društvo planski i smišljeno unosila nemir, te služila kao podloga za formiranje niza "nevladinih udruga" kojima je cilj bio isti: destruirati establishment pod krinkom "borbe za slobodu, demokraciju i ljudska prava". Iz njihove vizure sve što je poduzimao "Tuđmanov režim" bilo je pogrešno - a sve ono što mu je stajalo nasuprot, ispravno, pozitivno, progresivno, demokratsko.

Destruktivno djelovanje ove udružene medijsko-političko-aktivističke pete kolone povezane s političkim i kriminalnim podzemljem nalazi svoga izraza u brojnim dezinformacijama koje se iz dana u dan plasiraju u javni i medijski prostor: dr. Franju Tuđmana se, primjerice, stavlja u isti kontekst sa Slobodanom Miloševićem - pa čak i Adolfom Hitlerom, proglašava ga se "diktatorom", "antisemitom", "šovinistom", "huškačem", "ksenofobom", "srbomrscem", "lopovom", "ustašom" i okrivljuje za "dogovoreni rat", "prodaju Vukovara", "pljačku Hrvatske", "podjelu Bosne", stranku kojoj je na čelu apostrofira se kao "rigidnu ustašku desnicu" i sljedbenicu "Pavelićevog ustaškog pokreta", konstruiraju se lažne vijesti i reportaže u kojima se izmišljaju "hrvatski zločini nad Srbima", izmišljaju se razno-razne skupine nepostojećih "crnokošuljaša i ustaša", šire priče o "ugrožavanju Srba u slobodnom dijelu Hrvatske" - jednom riječju, cijeli se obrambeni rat, a time i država nastoji kriminalizirati. Što vrijeme dalje odmiče optužbe na račun HDZ-a sve su teže i učestalije, pa ova stranka u samo nekoliko godina od proglašenja samostalnosti Hrvatske i nakon što smo pobijedili u ratu, postaje dežurni krivac za sve - a svi drugi njezine "žrtve".

Ovako se peta kolona iz žutog tiska "borila za Hrvatsku" - specijalni rat pod krinkom satire u vrijeme okupacije trećine hrvatskog teritorija

                                                 

(Izvor za fotografiju: https://static.lupiga.com/repository/vijesti/slike/20130607144634FT_432_Page_01.jpg)

Ta potpuno jednostrana, iskrivljena percepcija u kojoj ona politička snaga koja je de facto utemeljila modernu Hrvatsku za kratko vrijeme u dobrom dijelu javnosti slovi kao "glavna opasnost" za državu i njezine građane, fenomen je koji zaslužuje sustavnu i detaljnu elaboraciju i jedno dublje sociološko istraživanje, jer ne može se sve svesti samo na našu tradicionalnu (hrvatsku) naivnost i lakovjernost. Iza cijele te priče stajao je pomno razrađen i moćan mehanizam uz pomoć kojeg su se osmišljavale, organizirale, kreirale, provodile i nadzirale operacije specijalnog rata koje su imale samo jedan cilj: slabljenje Hrvatske i njezinu destrukciju. I jako se dobro zna kako je "mozak" tih operacija bio u Beogradu - u sjedištu SDB-a i KOS-a, što su godinama poslije potvrdili i neki agenti ovih tajnih službi.

Naravno, tu se nikako ne može i ne smije amnestirati niti visoke dužnosnike HDZ-a koji su se vođeni vlastitim egoizmom i pohlepom bavili protuzakonitim poslovima, što je ovoj petoj koloni uvelike olakšavalo posao i bitno utjecalo na stavove običnih ljudi, ali uvijek se mora imati na umu kako su te negativnosti kad su u pitanju dr. Franjo Tuđman i HDZ, radikalno prenaglašavane i dizane na n-tu potenciju - sustavno, planski, smišljeno i krajnje agresivno, tipičnim metodama staljinističko-gebelsovske propagande.

Da je medijsko podzemlje - u sprezi s obavještajnim, političkim i kriminalnim miljeom - uspjelo u svojoj nakani i putem žutog tiska jedan dio Hrvata zbunilo, dezinformiralo i uvjerilo među ostalim u to kako su Tuđman i HDZ lopovi, zločinci, pljačkaši i najveći krivci za sve loše što se događalo u zemlji, pokazalo se ubrzo nakon smrti prvog hrvatskog predsjednika, kad do tada vladajuća stranka koja je od 1990. godine uvjerljivo pobjeđivala na izborima osvaja samo 46 mandata u Saboru.

Račan i "reformirani" komunisti (sa svoja 43 mandata) u koaliciji s Budišom i njegovim HSLS-om (25 mandata), Tomčićem i HSS-om (17 mandata), te marginalnim strančicama HNS-om, IDS-om i LS-om, ujedinjeni uspostavljaju vlast, dok autsajderStipe Mesić (od 1994. godine žestoki oponent HDZ-u i Tuđmanu) u samo dva tjedna od gubitnika u utrci za predsjednika (sa samo 1,5% potpore u javnosti) dolazi u poziciju glavnog favorita i na kraju pobjeđuje i to zahvaljujući upravo medijima i Račanovoj glasačkoj mašineriji.

Od tada nadalje, vladajuća šestorka i dio sklone joj javnosti puše u iste trube kojima se služe neokomunistički propagandisti i medijski reketari i plaćenici koji sami sebe proglašavaju mjerom demokracije i slobode. Optužbe se nižu jedna za drugom - i sve, dakako, po starom običaju na račun HDZ-a i Tuđmana kojem se ni u grobu ne da mira, a kampanja postaje sve agresivnija, prljavija i perfidnija.

Oni manje promućurni i lakovjerni nasjedaju ovim starim, oprobanim propagandnim klišejima i vjeruju medijima nesvjesni kako su objekt manipulacije i projekta smišljenog ispiranja mozga. Takvih je, nažalost, bio ne mali broj (kao što ih ima i danas) i taj je dio javnosti po svemu sudeći odigrao ulogu onog jezičca koji je klatno nakon izbora 2000. godine pomaknuo ulijevo, odnosno u korist Račana i njegovih komunista kojima su - da paradoks bude veći - "državotvorne" stranke HSS i HSLS (sudimo li po prefiksu "hrvatski" u nazivu) omogućile vladavinu.

Na kraju je Dražen Budiša (koji je odigrao presudnu ulogu u stvaranju šesteročlane koalicije i u neku ruku bio trojanski konj) jednostavno "šutnut" od Račana poput stare krpe, a uz to i osramoćen i ponižen gubitkom izbora za predsjednika države (budući da su komunisti i njihovi simpatizeri listom glasovali za autsajdera i HDZ-ovog disidenta Stipu Mesića umjesto za njega, glavnog koalicijskog partnera SDP-a). Njegov kasniji osvrt (nakon napuštanja koalicije) na prljavštine kojih je u šestorci i kod samoga Račana bilo na pretek nije poslužio ničemu i sve se to izgubilo u medijskoj kakofoniji koju je vodila i kreirala lijevo-liberalno-anarhistička klika antituđmanovske orijentacije.

 

Od tlačitelja i totalitarista naši su komunisti preko noći postali "demokrati" i "borci za ljudske slobode"

Naravno, sve naprijed rečeno, samo je djelić naše političke povijesti o kojoj bi se već sad mogla napisati jedna podeblja trilogija ako bi se htjeli obuhvatiti barem temeljni procesi i događaji od stjecanja samostalnosti (1990. godine) do danas.

Ono što ne rijetko zaboravljamo ili zanemarujemo, međutim, vezano je za ekspresnu i munjevitu "transformaciju" naših komunista s početka 90-ih godina, koji su u vrlo kratkom vremenu od KPH/SKH došli do SKH - SDP i na kraju završili kao SDP (što je značilo najprije "Stranka demokratskih promjena" - potom "Socijal-demokratska partija"). I dok su presvlačili kožu poput zmije, naši su komunistički kameleoni s novim imenom formalno napravili (tobožnji) odmak od Partije i njezina negativnog naslijeđa, pretvarajući se doslovno preko noći u "zaštitnike" slobode i demokracije i "prvoborce" na polju ljudskih prava i prava manjina. Sve ono što su do jučer destruirali, gazili i onemogućavali u svom totalitarnom sustavu, najednom je bila "ideja vodilja" Ivice Račana i njegove Partije i to je jedna od najvećih prijevara i podvala na koje je jedan dobar dio građana u Hrvatskoj nasjeo.

Naravno, nikakvog suštinskog odmaka u vrijednosnom smislu od komunizma tu nije bilo; sve je bilo "poza", "gaf", "fol", kazalište, friziranje. I tako je ostalo do dana današnjeg. Ista meta isto odstojanje. Da je Račan ostao živ, on bi i danas upravljao Partijom, ali biologija je učinila svoje, pa SDP (jedina stranka u Hrvatskoj koja ne bez razloga i ne slučajno u svome nazivu ima prefiks "partija"), na svom čelu (u post-račanovskom razdoblju) ima već trećeg predsjednika (najprije Milanović, potom Bernardić, pa Grbin).

No, nitko od njih do dana današnjeg, ni jednom jedinom riječju nije hrvatskoj javnosti objasnio kakav je stav današnjeg SDP-a prema izvan svake sumnje zločinačkom naslijeđu KPJ/SKJ, odnosno, KPH/SKH. Dapače, iz njihova ponašanja posve je razvidno i jasno kako se oni u ideološkom, svjetonazorskom i mentalnom smislu tog naslijeđa nisu odrekli, što je više nego vidljivo čak i na simboličkoj razini koja se ogleda u slavljenju kulta Josipa Broza Tita, petokrake i razdoblja komunizma kao bezuvjetno pozitivnih "tekovina" i podvođenjem svega onoga što se u tom nakaradnom sustavu događalo pod "antifašizam".


Dakako, nisu HDZ i Ivo Sanader nulta točka i izvor svih zala koja prate Hrvatsku u zadnjih stotinu i više godina, niti od njih počinje bilo što, kao što ništa neće ni završiti s erom Andreja Plenkovića i današnje vlasti. Gotovo je smiješno i otužno u isti mah gledati kako naoko ozbiljni i zreli ljudi gude jednu te istu ariju već čitavo desetljeće i tog nesretnog Sanadera "razvlače" poput hijena. Ispada kako je on jedini "ratni profiter" i "lopov" u Hrvatskoj, što je ne samo tragikomično, nego groteskno. Njemu je suđeno i "hadezeovo pravosuđe" ga je osudilo, platio je svoje grijehe - ali što ćemo sa svima drugima?

 

Kad će se naši "antifašisti" ispričati za djelovanje istinske zločinačke organizacije - svoje Partije?

Komu su i kad pravni, ideološki i mentalni sljednici KPJ/SKJ odnosno KPH/SKH položili račune, objasnili što se događalo od 1945. do 1990. godine i ispričali se? Tko je ikad hrvatskom narodu i svim drugim ljudima koji žive u Hrvatskoj a posebno žrtvama i njihovim srodnicima, jednom jedinom gestom ili riječju izrazio barem nelagodu i žaljenje zbog svega što im je taj režim priuštio? Tko? Oni ne samo da se ne kaju, nego ni ne priznaju grijehe svojih prethodnika - dapače, taj sustav i danas brane i glorificiraju!

Svjedoci smo toga da se olako i šutke prelazi preko krivnje za masovne zločine i ubojstva barem 600.000 (ili čak i više) ljudi, žena, djece i staraca od Triglava do Đevđelije, iako je jasno kao dan i odavno dokazano kako su ta nedjela počinili partizani pod vodstvom svoje "avangarde" KPJ/SKJ, odnosno KPH/SKH uglavnom po okončanju rata 1945. godine. Je li to normalno? Ne zaslužuju li ovi masovni zločini u najmanju ruku moralnu osudu i nije li distanciranje od njih civilizacijska obveza svih nas, neovisno kojem svjetonazoru ili političkoj opciji pripadali?

Zar nisu komunisti svoju vladavinu započeli 1945. godine pljačkom, zločinima i progonima "klasnih" i ideoloških neprijatelja, stvarnih ili mogućih političkih oponenata, pa čak i Židova i konfiskacijom (otimačinom) imovine i dobara, uz uništavanje građanskog i intelektualnog sloja?  Uz sve to, državu su zadužili za nekoliko naraštaja unaprijed podizanjem enormnih inozemnih kredita, tako da je ona za cca 30-ak godina doživjela potpuni kolaps i ekonomski slom. Na kraju, zar ti isti komunisti i njihova "JNA" nisu sklopili pakt s monarhistima, četnicima i srpskim teroristima i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća krenuli u zatiranje svega nije srpsko, metodama genocida i etničkog čišćenja? Zar nisu kokarda i petokraka u savezu razarale Vukovar, Škabrnju, Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Gospić, Karlovac, Mostar, Sarajevo i brojna druga mjesta i uzrokovale val masovnih zločina neviđen u Europi od Drugog svjetskog rata? Zar ćemo zaboraviti kako je komunističko-četnička jugo-neman u svojoj agoniji u Hrvatskoj i BiH pobila preko 20.000 Hrvata (a na području bivše SFRJ više od 120.000 ljudi), opljačkala i srušila sve što je mogla, izvršila najgnjusnije masakre, silovanja, paljevine - i sve to pod vodstvom "JNA" kojom su upravljali Titovi kadrovi, komunisti? Na kraju, zar nije jugoslavenska Partija bila dijelom jedne globalne zločinačke organizacije koja je tijekom XX. stoljeća u svijetu pobila (prema najskromnijim procjenama) preko 100 milijuna ljudi?

                                                 

Huda jama, okrutni zločin nad zločinima - tisuće živih muškaraca, žena, djece, staraca zazidani su u rudarska okna i prepušteni agoniji u kojoj su danima umirali

(Izvor za fotografiju: https://www.hkv.hr/images/stories/slike10/110910/huda_jama.jpg)

Ako ćemo o pljački i kriminalu, nije li Titova crvena buržoazija kroz cijelo vrijeme postojanja socijalističke Jugoslavije nemilice gulila vlastiti narod, besramno se bogatila na njegov račun i sebi i svojim obiteljima zgrtala bogatstvo? Koliko je od podignutih inozemnih kredita završilo na njihovim računima? Nisu li Stjepan Đureković, njegov sin Damir i tko zna koliko još emigranata i oponenata režima ubijeni upravo kako bi se skrili tragovi kriminala i pljačke što su ih zaštićeni sustavom i moćnim očevima organizirali sinovi najutjecajnijih dužnosnika.

Po čemu su to tajkuni i mešetari iz komunističkog miljea za Hrvatsku bili bezazleniji ili manje štetni od jednogIve Sanadera? Po čemu? Ima li među njima odgovornih za današnje stanje s INA-om i brodogradilištima, koliko su oni povezani s privatizacijom hotela i velikih poduzeća? Dobro se zna kako su komunistički direktori i drugi partijski moćnici u Hrvatskoj već od 1989/90. godine započeli privatizirati unosne tvornice i bankarski sektor na temelju "Zakona o bankama, stranim investicijama i računovodstvu" što ga je 1989. godine donio SIV. Nisu li se upravo oni kao povlaštenici tadašnjeg sustava prvi počeli baviti financijskim makinacijama u investicijskim fondovima, mešetarenjem s dionicama i gospodarskim kriminalom? Uostalom, po čemu oni koji ubijaju kako bi prikrili svoj kriminal i pljačku predstavljaju manju opasnost za državu i društvo i ne zaslužuje li to nakon svega barem moralnu osudu i distanciranje od takvih nedjela?

Ako ništa drugo, Sanader to nije činio. Nije ubijao kako bi skrio tragove svojih kriminalnih radnji. Suđeno mu je, osuđen je, svoju je cijenu platio i tu je kraj priče. HDZ je nakon izbijanja te afere kažnjen gubitkom izbora. Samo bi budala danas pristala na bilo kakvu ispriku u ime HDZ-a i prihvatila kolektivnu krivnju tamo gdje je nema niti može biti - ali, na sreću, Plenković (kakav god bio) nije ni naivac ni budala.

To zadovoljstvo ne treba priuštiti onima koji ne samo da ne priznaju neusporedivo veća nedjela svojih ideoloških otaca, nego se izruguju hrvatskim žrtvama i pljuju na njihove kosti, omalovažavaju Križni put i Bleiburg i pripisuju nam kolektivnu krivnju za nepostojeće masovne zločine pothranjujući i održavajući na životu lažni jasenovački mit, onima koji šute o Hudoj jami, Jazovki, o stotinama masovnih grobišta diljem Slovenije, Hrvatske i BiH i stotinama tisuća nevinih što su ih pobili njihovi partizani pod vodstvom KPJ, onima koji i danas slave najveće zlotvore s kojima se civilizacija srela u svojoj povijesti i u obrani tih nedjela ponašaju se gore nego komunisti na Kubi ili u Kini.

Ispričavati se ideološkim i mentalnim sljedbenicima onih koji su Hrvatskoj i našem narodu pored svega drugoga u naslijeđe ostavili parolu "snađi se druže" i s kojima je započela takva era lopovluka i pljačke kakve nije bilo ni u Prvoj Jugoslaviji? Sljedbenicima onih koji su ubijali zbog izgovorene i napisane riječi? Političkim nasljednicima onih koji nisu dopuštali slobodno misliti a kamo li govoriti? Njima čiji su ideološki prethodnici u samo 30 godina vođeni svojim primitivnim pljačkaškim porivima i pohlepom doveli državu do bankrota i na kraju je razorili i pretvorili u krvavu klaonicu ostavljajući za sobom tisuće grobišta! Onima koji i danas grčevito brane zločinački komunistički sustav i kriju njegova nedjela, a nas koji smo se borili za Hrvatsku protiv njihove komunističko-četničke armade optužuju kao "desničare", "ekstremiste" i "ustaše" kad god progovorimo istinu?

 Njima se ispričavati!?

 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

skh, sdp, pljačka, komunisti, ivo sanader