Hrvatska

Dio III.: Prije 43 godine u Parizu je od krvnika komunističke Udbe ubijen hrvatski vitez, revolucionar i domoljub, Ante Bruno Bušić

Piše: Zlatko Pinter

 Naslijeđe

 

Idealist, sanjar, revolucionar, političar, lider hrvatske emigracije, nepopravljivi zaljubljenik u ideale slobode, naš vitez, mučenik i učitelj Ante Bruno Bušić bio je i ostao simbol revolucionarne borbe i hrvatske državotvorne misli, a njegovo djelo nadahnuće novim naraštajima domoljuba koji su slijedili isti put.

 

Hrvatska je 12 godina poslije njegove smrti započela tešku bitku za svoju samostalnost, a nešto kasnije i Hrvati iz Bosne i Hercegovine su krenuli istim putem - u obranu svojih domova, sela i gradova. Barbari s istoka krenuli su ponovno nakon 50 godina uništiti sve što je hrvatsko na ovim prostorima i tu Hrvati nisu imali nikakvoga izbora. Bilo je pitanje: opstati ili nestati, ali kao i uvijek u povijesti, hrvatski je narod osvajaču odgovorio na primjeren način, ne štedeći krvi ni žrtava.

 

Točno 13 godina poslije razbojničkog ubojstva Brune Bušića, na isti dan 16. 10. (1991. godine) u Borovu Naselju ja u obrani svoga doma i Hrvatske od velikosrpskog agresora poginuo junak Domovinskog rata Blago Zadro, hrabri Hercegovac (rodom iz Ledinca - općina Grude), jedan iz plejade naših heroja koji su za svoj narod i njegovu slobodu dali najviše što čovjek može dati.

 

Golgota Tovarnika,Vukovara, Borova Naselja, cijele Slavonije i herojski otpor diljem hrvatskih prostora, od Dubrovnika, do Jajca, Lašvanske doline, Konjica, Mostara, Kupresa, Livna, Splita, Šibenika, Gospića, Škabrnje, Karlovca, Siska, Pakraca, Lipika, svjedočili su o tomu da se Hrvat slomiti i pokoriti ne da i da ne misli pred ikim klečati.

 

Među postrojbama koje su sudjelovale u hrvatskom Domovinskom ratu, svakako posebno, počasno mjesto zauzima ona koja je nosila Brunino ime.

 

Pukovnija HVO ‘Ante Bruno Bušić’, utemeljena je 13. lipnja 1992. godine, a 1994. preustrojena u prvu profesionalnu postrojbu HVO – 1. gardijsku brigadu ‘Ante Bruno Bušić’.

 

Preko stotinu poginulih bojovnika i višestruki broj onih koji su ranjeni u borbama, nosilo je na svojim odorama znamen s Bušićevim likom. Časno i s ponosom isticali su ime domoljuba i revolucionara – jednoga od najvećih koje je ovaj narod imao u novijoj povijesti – onoga koji je svoj život za Hrvatsku položio u Parizu te jesenje večeri 16. listopada 1978. godine.

 

(Izvor za fotografiju:https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/86/Patch_of_the_1st_Guard_Brigade.svg/1200px-Patch_of_the_1st_Guard_Brigade.svg.png)

 

I nisu se borili samo za opstojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini i za  svoje prostore i domove, nego i za Hrvatsku. Njihova obrana i udari koje su nanosili srpskom agresoru, omogućili su Oluju i konačno oslobađanje trećine okupiranog teritorija Republike Hrvatske i deblokadu Bihaća, a ogroman su doprinos dali i u obrani hrvatskoga juga, te u potpunosti opravdali ime što su ga nosili.

 

Što se Brunine pisane ostavštine tiče, tu su od najvećeg značaja njegovi spisi koji obuhvaćaju desetke radova, stotine članaka i nekoliko knjiga u kojima je sabrano ono najvažnije što je napisao za svoga kratkog života, pa i ono što su o njemu pisali njegovi bliski prijatelji.

 

Njegova metodologija znanstveno-istraživačkog rada temeljila se na minucioznom proučavanju raspoložive građe i strogo dokumentarističkom pristupu, pri čemu je uvijek davao prednost činjenicama, svjestan toga da bi svaki pogrešan podatak bio itekako zlorabljen od one druge strane koja mu je radila o glavi i nastojala sakriti istinu. On im jednostavno nije ostavljao prostora za manipulaciju. Zato je i bio opasan. Imao je sve odlike vrhunski izobraženog intelektualca izraženih organizacijskih sposobnosti, a uz sve to iz njega je zračila energija koja ga je činila posebnim i jedinstvenim. Plijenio je svojom neposrednošću, otvorenošću, idealizmom, poštenjem i skromnošću, te rijetkom i izuzetnom inteligencijom. Stoga nije čudno da je za kratko vrijeme boravka u emigraciji stekao karizmu o kakvoj su mnogi drugi, mnogo stariji emigranti mogli samo sanjati. To mu je, nažalost i u okruženju u kojem je živio i radio, stvorilo ako ne neprijatelje, a ono ljude koji mu nisu bili baš skloni. Uzme li se u obzir i činjenica da se rovarenje unutar hrvatskih emigrantskih krugova, pa i u samim političkim organizacijama i iseljeničkim udruženjima (ubacivanjem provokatora, doušnika i Udbinih agenata) nastavljalo sve većim intenzitetom što je emigracija postajala homogenija, može se reći kako se rad Brune Bušića i njegovih suradnika odvijao u vrlo složenim i osjetljivim okolnostima jer se nikad nije znalo komu se sve može vjerovati i do koje mjere. Udba sredstva nije birala. Pored profesionalnih uhoda, konfidenata i ubojica, angažirali su i same članove tih hrvatskih udruga i organizacija i to po mogućnosti one koji su bili bliži krugu ljudi u kojem se kretao. Udba je bila beskrupulozna i nije birala sredstva. Tako su neki od jadnika iz redova hrvatskih emigranata bili ucjenjivani čak i životima svojih članova obitelji ne bi li pristali na suradnju. Protiv naše emigracije se vodio pravi specijalni propagandno-psihološki rat.

 

Neki smatraju da se Bruno nije dovoljno čuvao, da je previše vjerovao ljudima, ali možda je najbliže istini kako je i sam bio svjestan da teško može vječito izmicati Udbi i u nedogled izbjegavati ono najgore. Zato je vjerojatno i žurio, radeći preko svih granica fizičkih mogućnosti, u grču, fanatično, ne štedeći se i ne vodeći računa o zdravlju niti rizicima kojima se izlaže.

 

U samo 3 godine, za njegova života, objavljeno je:

1.    A report on the prison situation in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia, 1975. (Izvješće o stanju zatvora u Hrvatskoj, Hrvatska informacijska služba, Arcadia, 1975.)

2.   UDBA Archipelago: Prison Terror in Croatia, Croatian Information Service, Arcadia, 1976. (UDBA arhipelag: Zatvorski teror u Hrvatskoj, Hrvatska informacijska služba, Arcadia, 1976.)

 

3.    Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša, Liber Croaticus Verlag GmbH, Mainz, 1977. (Ivan Bušić-Roša, hajdučki harambaša, Liber Croaticus Verlag GmbH, Mainz, 1977. (prir.)

Nakon smrti:

      1. Pjesma Bruni Bušiću, Liber, Mainz, 1979.

      2. Hrvatski ustaše i komunisti, Hrvati iz Vancouvera, B.C., Kanada, (ur. Rudolf Arapović), Washington, D.C. 1979.

      3. Jedino Hrvatska: sabrani spisi, Ziral, Toronto-Zurich-Roma-Chicago, 1983., (2. proš. izd. Bruno Bušić. Jedino Hrvatska!: sabrani spisi, 1-3, prir. Anđelko Mijatović, Fram-Ziral, Mostar-Zagreb, 2005.)

       4. Svjedok pomirbe. Ante Bruno Bušić, (prir. i ur. Mladen Pavković), Udruga hrvatskih branitelja dragovoljaca domovinskog rata, Zagreb, 1995.

Brunini prijatelji i bliski suradnici, Rudolf Arapović i Anđelko Mijatović nastavili su raditi i nakon njegove smrti, pa i na tomu da od zaborava otrgnu sve ono što je Bruno stvarao, pa i važne događaje iz njegova života.

 

Tako se 2009. godine pojavilo digitalno izdanje Brunina rada, Hrvatski ustaše i komunisti (Nakladnik: Hrvati iz Vancouvera, B.C., Kanada; Uredio: Rudolf Arapović; WASHINGTON, D. C. 1979; dostupno na: https://docplayer.org/69935521-Hrvatski-ustase-i-komunisti.html). Osim što je priredio ovu knjigu, Rudolf Arapović je 2003. godine objavio knjigu Bruno Bušić, Meteorski bljesak na hrvatskom obzorju (portret); Nakladnik HB Press, Washington, D.C.

Dr. sc. Anđelko Mijatović 2010. godine objavio je knjigu Bruno Bušić. Prilog istraživanju života i djelovanja (1939.–1978.), Školska knjiga, Zagreb 2010., 270 str.; prikaz knjige u Časopisu za suvremenu povijest (Franko Mirošević): https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=100850), a uz to i veliki broj tekstova i feljtona o životu i radu karizmatičnog revolucionara koji će trajno ostati zabilježen u kolektivnoj memoriji svih Hrvata koji drže do svoga dostojanstva i slobode i cijene žrtvu onih koji su se za tu slobodu borili i izborili je.

Ono što nam ostaje kao trajna vrijednost i poruka koju nam naš mučenik Bruno ostavlja kao ideju vodilju, jest nužnost nacionalne sloge i zajedništva, prijeka potreba ujedinjenja oko nacionalnog cilja i to svih: od Hrvata u dijaspori, preko onih u Bosni i Hercegovini do pripadnika našeg naroda koji danas žive i slobodnoj, demokratskoj i samostalnoj Republici Hrvatskoj.

Samo to može jamčiti opstojnost Hrvata na ovoj vjetrometini kojoj smo stoljećima izloženi. To je istina koju je hrvatski narod itekako iskusio u svojoj dugoj i krvavoj povijesti.

Nažalost i u domovini Hrvatskoj nakon rata koji smo dobili, pojavile su se mnoge naznake defetizma i destrukcije, što je teško shvatljivo, ali se mora priznati kao realnost. I to se među ostalim očitovalo u sramotnom odnosu prema našim emigrantima, idealistima i borcima za slobodu koji su za Hrvatsku sve dali, a od nje nisu tražili ništa. Poslije oluje, kad je dobiven Domovinski rat, iz svojih su jazbina počeli ponovno promaljati svoje štakorske njuške oni koji Hrvatsku nikad nisu htjeli. Za njih je svaka borba za slobodu hrvatskog naroda bila "terorizam" i "ekstremizam", a da je tomu tako, najbolje svjedoči tragična sudbina Bruninog bliskog prijatelja i suborca, Zvonka Bušića Taika.

 

Zvonko se poslije 32 godine robije vratio u Republiku Hrvatsku (srpnja 2008.), ali je u vlastitoj je Domovini od početka bio progonjen (medijskom kampanjom koja je bila ravna pozivima na linč), izrugivan, vrijeđan i omalovažavan od onih koji se nikad nisu pomirili s postojanjem hrvatske države. Izdržao je u tom bolesnom okruženju nešto više od 5 godina i kad dalje više nije mogao oduzeo je sebi život (1. rujna 2013. godine u Rovanjskoj), ostavivši svomu narodu poruku kako više ne može živjeti u 'Platonovoj špilji'. Njegova vjerna životna suputnica Julienne,u knjigama Tvoja krv i moja (Zagreb, 2008.) i Ljubavnici i luđaci (Zagreb, 2008.), ostavila je svjedočanstvo o jednoj borbi i izgaranju za Hrvatsku, ali i o tragičnoj sudbini onih koji su dali sve, a Hrvatska im nije uzvratila - barem toliko da im omogući normalan i dostojanstven život, bez progona, etiketiranja, ponižavanja i omalovažavanja.

Danas svaki Hrvat treba postaviti samome sebi pitanje: Jesam li izašao iz Platonove špilje?

Dok god u nama postoji strah od slobode, od toga da bez kompleksa progovaramo o svemu, pa i o onim temama koje su u vrijeme komunizma bile tabu (kao što su mit o ustaškom Jasenovcu, krivotvorenje broja žrtava rata, konstrukcije vezano za povijesne događaje koje su komunisti "prilagođavali" svojim potrebama), nalazit ćemo se u 'Platonovoj špilji' i nećemo biti slobodni ljudi.

A duhovno i mentalno ropstvo najgori su oblici ropstva.

Bruno, Zvonko, Blago i brojni drugi heroji, svojim su nam životima i žrtvom koju su podnijeli za nas i Hrvatsku poručili: ne smijemo povijati glave i moramo se skupa izboriti za vlastitu slobodu - onu stvarnu slobodu koja čovjeka čini ljudskim bićem, a ne zatočenikom špilje u kojoj mu igra sjena zamjenjuje stvarnost, a "slobodu" određuje duljina lanca prikačenog uz okove.

 

 

Povratak u Domovinu

 

Ante Bruno Bušić pokopan je na pariškom groblju Père-Lachaise u nazočnosti oko 1.200 prijatelja, suboraca i poštovatelja. Oni su se okupili na posljednjem ispraćaju svoga prijatelja i brata, usprkos uhodama i žbirima koji su sve budno pratili i unatoč svim rizicima.

 

Dirljiv oproštaj s jednim od najvećih boraca za hrvatsku slobodu u novijoj povijesti prošao je u tišini i dostojanstveno. U lijes su pored tijela položeni kamen iz Hrvatske, torbica s narodnim vezom i izvezenim motivom hrvatskog grba, te cvijet majčine suzice, a na nadgrobnoj ploči je na francuskom i hrvatskom jeziku uklesan stih iz jedne od najljepših domoljubnih pjesama, pjesme Dobriše CesarićaTrubač sa Seine (posvećene velikom A. G. Matošu, ali i svima koji su podnijeli i podnose žrtvu za svoj narod i Domovinu):

 

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,

Pa ma i nemo na svom grobu svijeću,

 Ja neću, neću, neću da se smirim.

Ko svježi vjetar u sparinu pirim,

A kada umor svlada duše lijene,

Na otpor trubim ja, trubač sa Seine!

 

Njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Domovinu i pokopani u Aleji branitelja na zagrebačkom Mirogoju na 21 obljetnicu smrti (16. listopada 1999. godine) u nazočnosti nekoliko tisuća ljudi i uz vrlo emotivna prisjećanja najbližih prijatelja na kratak ali plodan i ispunjen život.

Pokop hrvatskog junaka i mučenika A. B. Bušića na zagrebačkom Mirogoju u Aleji hrvatskih branitelja 16.10.1999. godine

(Izvor za fotografiju: http://croatiarediviva.com/2016/10/15/idealist-sanjar-revolucionar-hrvatski-mucenik-ante-bruno-busic/)

 

Za iznimne zasluge u stvaranju samostalne i suverene Republike Hrvatske i u znak zahvale za podnesenu žrtvu, u svibnju 1995. godine, ukazima predsjednika dr Franje Tuđmana posmrtno je odlikovan Redom kneza Domagoja s ogrlicom i Redom Stjepana Radića.

 

Slučaj Brune Bušića potvrdio je kako zločinački jugoslavenski režim nije imao rješenje za ljude poput njega.

 

Oni u svojim skučenim staljinističkim mozgovima nisu mogli shvatiti kako se istinu ne može ubiti, jer ona kad-tad izađe na svjetlo dana. Bruno je bio vjesnik  slobode koji se svjesno žrtvovao u borbi za ideal istine i pravde i njegova žrtva nije bila uzaludna.

 

Žižak slobode što su ga s ponosom i ustrajno njegovali, ljubomorno čuvali i održavali na životu S. S. KranjčevićA.G. MatošA.B. Bušić i brojni drugi znani i neznani hrvatski idealisti i mučenici, razgorio se u vatru koja nas je dovela do ostvarenja onoga o čemu smo stoljećima sanjali.

 

Hrvatska će živjeti sve dok budemo njegovali uspomenu na njih i dokle budemo imali snage težiti onim idealima za koje su oni živjeli.

 

No, jesmo li se odužili Bruni i svim onim tisućama junaka i mučenika koji su nas svojom mukom i žrtvom obvezali da nastavimo san što su ga oni sanjali?

Oni nisu tražili lovorike, slavu, priznanja i hvalospjeve, mauzoleje, spomenike i monografije. Sve čemu su težili i za što su podnosili žrtvu može se sažeti u jednu jedinu riječ: SLOBODA.

 

"Ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju zemlju" - rekao je ne bez razloga, davne 1961. godine John F. Kennedy u svome inauguracijskom govoru, nakon što je izabran za 35-og po redu predsjednika SAD-a.

 

Ova krilatica prihvaćena je od mnogih naših veteranskih udruga hrvatskog obrambenog rata kao geslo koje ga se trebamo držati.  

 

Oni koji su se za našu slobodu žrtvovali, svojim su životima, mukom i prolivenom krvlju potvrdili taj zavjet.

 

A mi? Kako se mi ponašamo? I koliko nam je stalo do zajedničkih ciljeva, vlastite budućnosti, istine, pravde, morala, časti i dostojanstva?

 

O svojoj povijesti, stvarnosti koja nas okružuje, svojim vrlinama i slabostima, moramo govoriti istinu. Tek ako smo svjesni vlastitih mana i nedostataka znat ćemo kako ih ispraviti. I ne smijemo nikad dopustiti da nas obuzme malodušnost i da bilo što činimo na štetu svoga ljudskog i nacionalnog dostojanstva.

Čovjek bez Domovine je kao ljuska oraha na uzburkanom oceanu. Čovjek bez Boga i morala, ljuštura je bez sadržaja. Čovjek bez ideala i viših ciljeva već je umro, on samo misli da živi.

"Onaj tko je svačiji, taj nije ničiji, jer nije do njega čiji će biti" rekao je Otac Domovine.

No, da bismo ostali ono što jesmo, bili slobodni i dostojanstveni ljudi i  učinili svoju Domovinu istinski slobodnom, najprije moramo osloboditi sebe: straha, predrasuda i kompleksa koje nam drugi nameću.

Čovjek je slobodan u mjeri u kojoj je sposoban izboriti se za svoju slobodu. Isto vrijedi i za narode. Oni koji od sebe naprave robove nemaju pravo očajavati nad vlastitom sudbinom.

 

Jesmo li danas doista slobodni, samostalni i suvereni ako nismo u stanju stvoriti neovisno pravosuđe i izvesti pred lice pravde notorne ubojice i zločince; ili barem otkriti istinu  o svemu što se događalo? Zar ni poslije toliko godina nismo u stanju izboriti se za konačno i potpuno otvaranje arhiva bivše Jugoslavije?

 

Ne dugujemo li to onima koji su se žrtvovali za nas i našu budućnost? Njima i naraštajima koji dolaze…pa na koncu i sebi samima? Kakva nam je sadašnjost ako u njoj ne gradimo zdrave temelje budućnosti?

 

S čvrstom vjerom u Boga svemogućega i s pouzdanjem u hrvatski narod, sjetimo se zavjeta što ga je naš Bruno položio sam pred sobom i svojom savješću u godini svoje mučeničke smrti:

 

 

Stavljam ruku na Hrvatsku i kunem se

da neću nikada uzalud napisati njeno ime.

Ako vidite da sam se iznevjerio

Hrvatskoj i njenom narodu,

odsijecite mi ruku.

Stavljam ruku na Hrvatsku:

 ona gori.

Stavljam ruku na Hrvatsku:

ona drhti.

Hrvatska drhti od groznice i nade.

 

(Napisao Ante Bruno Bušić, 1978. - u godini svoje mučeničke smrti)

 

 

(Video): https://www.youtube.com/watch?v=SMmLHBrpOhY  - video, Trubač sa Seine, Ibrica Jusić


 


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

ante bruno bušić, HRVATSKA, HRVAT, UDBA, KOMUNISTI, TITO