Elizabeta Hrstić

KNJIŽEVNA PREPORUKA: Magdalena Blažević - U kasno ljeto, nož u staru ranu

Roman "U kasno ljeto", od smrti i užasa satkan, istovremeno buja od života i ljepote.

FOTO: Marijana Baškarad
Piše: Elizabeta Hrstić

„Svaki pisac u sebi nosi svoje teme i svoj jezik... Dok sam pisala ovaj roman, plakala sam kao nikad ranije, kao da sam pisanjem zarivala nož u staru ranu“ – rekla je Magdalena Blažević u nekom od intervjua, na temu svoga svježe objavljenog romana prvijenca „U kasno ljeto“ (Fraktura 2022.)

I doista, čitatelj joj već od prve pročitane stranice knjige, vjeruje. Odmah usisan u priču zatravljen atmosferom i likovima, hrabro zakoračuje na "palubu ukletog broda" znajući unaprijed kamo se otiskuje. Autorica atmosferu gradi izuzetno, poetično i organski snažno, a bolnoj i opipljivoj sugestivnosti svakako doprinosi to što je roman napisan glasom mrtve djevojčice. Roman je autobiografski. Čitamo (i čujemo!) glas prijateljice iz djetinjstva, koja je kao četrnaestogodišnjakinja stradala u ratu, u kasno ljeto 1993. Poznat je i datum, čak i sat kad je vojska iznenada upala u to bosansko selo, kobnog dana kad su se žene i djeca iz izbjeglištva vratile u rodno selo, tek na jedan jedini dan, kako bi obrali i spremili nešto ljetine. Svojom dječjom pecepcijom, ali autentičnom tugom, autorica je sve događaje tog dana zapisala, da ih nikada ne zaboravi. Suze koje su natapale taj dnevnik, nikada se nisu osušile, a nakon punih dvadeset i pet godina, potoci su se opet slijevali s papira, pretakali u tipkovnicu, a mi čitatelji možemo posvjedočiti da je ta bol bila svježa, jednako oštra.

Brojni antiratni romani vape za čvrstim okvirima od jasnih činjenica, puni su krivaca i žrtava, bijesa, psovki, vatre i dima, političkih križaljki, kliše kulisa od kartona. No u ovome ratnom romanu, dominira zapanjujuće snažan i vjerodostojan glas, to je poetski urlik snažniji od ijednog brutalnog i naturalističkog prikaza rata.

Roman "U kasno ljeto", od smrti i užasa satkan, istovremeno buja od života i ljepote. Brižljivo vezući upravo te blještavo lijepe slike od sjećanja koje kipi, pa se vreli ključavi fragmenti ljepote otkidaju u tamu, Magdalena Blažević na kraju tim kontrastom pojačava ekspresiju što rezultira nezaustavljivom emotivnom potresenošću čitatelja. Sva priroda tog kraja, pitoresknog i sablasnog ujedno: šuma, polje, rijeka Bosna, pruga i vlakovi, impresivan biljni svijet, domaće životinje neodvojive od ljudi; granice su i akteri magijskog pripovijednog prostora. Mentalitet sela, praznovjerja, osebujni likovi, njihova psihologizacija podvučena fatalizmom, sve to vrije, vrišti, huči i ječi ovim romanom, jače od neispisanih dijaloga.

Upravo tu se skriva specifičnost stila Magdalene Blažević: svoj antiratni roman ona ispisuje kao priču o okrutnom plesu života i smrti, oni su u stalnom suodnosu, čak i svojevrsnom neraskidivom zagrljaju. Dok glasom svoje mrtve protagonistkinje Ivane ispisuje mračne retke, mi čitatelji se ježimo, oči nam se pune suzama, no istodobno taj horor prihvaćamo i kao milosrđe, jer je preplavljeno čudesnim. U krajnjem užasu, patnji i strahu, ipak neprekidno pulsira životonakav kakav je bio nekad, prije tragičnih događaja, i onakav kakav će možda jednom opet biti – krhko čudo koje ćemo štititi kao plamenčić od vjetra.

"Od  iste stvari smo sazdani kao i san", kako reče Shakespeareov kralj Lear, a glas mrtve djevojčice je poput snažno živog sna koji je toliko blizu svijetu živih, da se čini kao da nikad i nije bio mrtav – zaglavljen u nekakvom limbu, utočištu gdje se mrtvi nezaboravljeni od živih, s njima dotiču, isprepliću glasove i pulsiraju istim davnim ritmom.

U romanu se izmjenjuju vremenske ravni, ponegdje i sudaraju, a raspon koji prati glas male protagonistkinje zahvaća njeno ranije djetinjstvo, ljeto prije smrti i mjesece nakon smrti. Struktura ne gubi na jasnoći i čvrstini čak ni kad taj glas odlazi u nedoživljenu budućnost, kad svjedoči mrtvom, napuštenom selu.

Možda tek na prvi, površan pogled, neki će stil Magdalene Blažević okarakterizirati kao pročišćen ili minimalistički. Možda i zato što je roman lišen dijaloga, možda i zbog upotrebe prezenta. Naoko paradoksalno, no upravo prezentom Blažević uspijeva katapultirati čitatelja u grotlo svojeg tamnog i fascinantnog svijeta. Jasnim, preciznim i ekspresivnim diskursom, preplavljuje nas raskošnim vatrometom koji rasprskava oštre strelice, a boje se razlijevaju po nama: crvena, plava, zelena... postaju sive i crne i opet pobijele.

Slike su moćne, čas ubojito izravne i bolno detaljne, čas su lelujave asocijacije, slutnje, metafore. Fatalistički nam širom otvara vrata tog svijeta, oblaci nadolaze polako, a slutnjama tragedije, pojačava se klimaks. Magdalena atmosferu gradi izokolanajprije bljesak munje, kao najava grmljavine,  riječi čekaju u zasjedi, a zatim se sve povežu i snažno zagrmi. Roman je napisan perfekcionistički, preciznošću koja je nužna u brušenoj vrsnoj poeziji. No ovo ustvari i jest pregršt poezije u prozi, omogućava i različita iščitavanja.

Domaća književnost je zasićena ratnom tematikom, možda će se mnogim čitateljima učiniti da je to tlo već iscrpilo sve minerale, pa kako će nas sad još jedan pisac uspjeti zahvatiti tim svojim davnim ognjem koji je zarobio jedno srce i krvotok. Nije čudno. Roman "U kasno ljeto", od smrti i užasa satkan, istovremeno buja od života i ljepote. Brižljivo vezući upravo te blještavo lijepe slike od sjećanja koje kipi, pa se vreli ključavi fragmenti ljepote otkidaju u tamu, na kraju tim kontrastom pojačava ekspresiju što rezultira emotivnom potresenošću čitatelja. Sva priroda tog kraja, pitoresknog i sablasnog ujednošuma, polje, rijeka Bosna, pruga i vlakovi, impresivan biljni svijet, domaće životinje neodvojive od ljudi, granice su i akteri magijskog pripovijednog prostora. Mentalitet sela, praznovjerja, osebujni likovi, njihova psihologizacija podvučena fatalizmom, sve to vrije, vrišti, huči i ječi ovim romanom, jače od neispisanih dijaloga.

I naslovi priča ili fragmenata romana su promišljeno i efektno odabrani. Prijelomnoj priči "Huk" u kojoj će u nezaustavljivom krešendu započeti dramatični rasap sklada, priči o ulasku vojske u selo, prethodi, kao posljednji labuđev pjev, naizgled mirna priča o kuhanju paradajza i kavom u dvorištu. No, njen naslov "U ključavom kotlu" nije slučajan: pune kante crvenog soka najavljuju potoke krvi, a natrule velike i male glave paradajza, nož u majčinoj ruci zariven u meso rajskog povrća i kotao u kojem ključa, u kojem plivaju sjemenke i kožice, postat će vjesnik pokolja. Kao kontrast tu je još zadnja slika ljepote i mirapladanj s kavom ispod jabuke, a zatim će se sve nepovratno urušiti. Roman je prepun takvih opreka: od harmonije i milozvučja do straha i mraka. U momentu najjačeg straha poteče neka stara blaga pjesma, meke mačje šape kontrastiraju noževima, kao zadnji otpor strahu javlja se slika najljepšeg pribježišta pod majčinim kaputom ili se mrak zasječe sjećanjem na polja puna "trave koja liječi čemer".

Ljepotom sklada progovara još samo taj glas mrtve djevojčice koji je poput zauzdanog vriska, svjedočanstvo urušene prošlosti, a Magdalena je za taj glas oslobodila jedan veliki udobni prostor limba i onostranog, kako bi ga sačuvala u srcu i vječnosti, da bude uvijek prisutna uspomena i opomena,

Roman je prepun mirisa i boja, pun simbola koji će autorica znalački ugravirati kako u smrt, tako i u život: svaki od snažnih simbola iz sjećanja na neke sretne djetinje dane, kao lopov se prikrada i uvlači i u priču o tragičnom kraju. I preskakanje krijesa i bakine jabuke, cvijeće, kamilica i rascvjetale ruže, toplo mlijeko i keksi, nebo, prozor, čipkane zavjese, veliko sunce i tek izlegli pilići koji će postati mala zgažena sunca. Još istog dana kad će jedna od njih umrijeti, djevojčice se umataju u mirisne zavjese koje se suše na dvorištu, sanjajući vjenčanice i svadbe, za koji sat jednu djevojčicu će mrtvu umotati u te čipkaste ruže.

Ovakvih slika u romanu je mnoštvo, iznjedriti ih može samo talentiran spisateljski um i proživljenost koja je dugo i duboko tinjala, sve dok se ta bol nije rascvala. Iz najmrklijeg mraka probijaju i zaiskre neke gotovo pastoralne slike iz sjećanja, te oštricom kontrasta poput sjekire udare ganućem. Nakon pokopa uslijedi slika nekog davnog odlaska na more
tata i kamion, sladoled i krema od kokosa, čisto plavo nebo i majčin glas.

Magdalena Blažević napisala je roman – vapaj u kojem je smrt "crna čizma" ili dječak, a rat je pošast koji je urušio sklad prirode. Ljepotom sklada progovara još samo taj glas mrtve djevojčice koji je poput zauzdanog vriska, svjedočanstvo urušene prošlosti, a Magdalena je za taj glas oslobodila jedan veliki udobni prostor limba i onostranog, kako bi ga sačuvala u srcu i vječnosti, da bude uvijek prisutna uspomena i opomena, čak i u "slabo vidljivim polaroidima" u filmu života. U snu će nevidljivo pokazati možda sve konture i boje.

Blažević je u književnim krugovima brzo i jasno prepoznata kao spisateljsko otkrićevrlo uspješna i čitana je bila  njena zbirka priča "Svetkovina", priče su i na više jezika prevedene, a s njima je dospjela i u finale nagrade Fric za 2021. godinu.

Svojim romanom prvijencem "U kasno ljeto", iznimnom darovitošću, izbrušenim stilom, ali i očuđujućom sugestivnošću i maštom, Magdalena Blažević za još poneku prečku podiže ljestvicu budućih vrijednih literarnih dosega na hrvatskim i širim prostorima.