Elizabeta Hrstić

PREPORUKA: Zagrepčanka u Lisinskom - Ususret 50 godina kultnog djela Branislava Glumca

Voljela sam vjerovati da je kraj možda ipak otvoren. Jer kako je mogao samo tako nestati taj vatromet, emotivni uragan? Na kraju knjige ipak - nema točke!

FOTO: Promo / Elizabeta Hrstić
Piše: Elizabeta Hrstić

Čim sam postala brucošica, tek pristigla u Zagreb, zagrebački vršnjaci su mi, značajem inicijacijskog obreda, tutnuli u ruke Glumčevu "zagrepčanku", kao obavezno, atraktivno i provokativno štivo. I tada, više od desetljeća nakon prvog izdanja (1974.), baš kao i desetljećima poslije, a i dan danas, ta knjižica ima status kultnog djela, iako je uredno zaobilaze lektirni popisi.

Da je bila i ostala simbol jednog nestalog vremena, oda gradu Zagrebu, univerzalna priča o zabranjenoj mladenačkoj ljubavi, dokaz je i njenih čak čeetrnaest izdanja.


Publika je tu knjižicu obožavala, studenti su je nosili po ruksacima, među sendvičima i skriptama, no kritika je bila polarizirana. Zamjerke su upućivane koketiranju s trivijalnim žanrom, eksplicitnim opisima tjelesnosti, sirovoj iskrenosti te neobuzdanom nekorigiranom toku svijesti. No dio kritike je hvalio urbanu autentičnost, životnost, šarm i svježinu neposrednosti, provokativnost i nepopeglanost bujice emocija. Ipak, stil proze u trapericama dobio je i svoju jasno omeđenu ladicu u klasificiranju modernih književnih pravaca.


"zagrepčanku" (s malim z!) se uvijek čitalo i komentiralo, sva izdanja su bila zapažena i rasprodana. Jednostavno, vječno aktualne su teme društvene raslojenosti, sukoba generacija, mladenačkih reakcija od bunta do rezigniranosti, mrtvila i potiskivanja trauma, naravno, posebno tema prve velike (i još zabranjene) ljubavi.

Dramaturg je s pravom odlučio zadržati autentičan izričaj, žargon iz kultnog romana, jer "zagrepčanka" je i jedna velika posveta gradu u jednom odsječku vremena.


Roman je svježe adaptiran u produkcijiErato teatra i MB stage-a, a premijera i zasigurno još nekoliko izvedbi uglavljeni u malu dvorani Lisinski. Redatelj je mladi i perspektivni Dražen Krešić, dramaturg vrlo talentirani Patrik Gregurec, a glavne junake (i ne samo njih!) nadahnuto su oživjeli mladi glumci Nikolina Prkačin i Domagoj Janković. U alteraciji će se pojaviti drugo dvoje glumaca – Tea Harčević i Bernard Tomić, što će, ne sumnjam, biti dodatna poslastica: dvije verzije iste predstave, dva različita doživljaja.

Uprizorenje je produkcijski dosta skromno, možda je tim veći i morao biti angažman redatelja, dramaturga i glumaca, količinom mašte i inventivnih rješenja. S obzirom da koncertna dvorana Lisinski uopće nije prirodan ambijent za dočaravanje komornih drama, tim veću snagu u sugestivnost su morali uložiti glumci. Na pozornici su stol i stolice, par igračaka (dosjetljiva metafora za Marijanine prijatelje koji su bezizražajni, sitni, lako pomični, padaju i dižu se...), brojne uloge ne vidimo, samo čujemo sa zvučnika, kao da smo u radio drami. Ti glasovi su poput kakofonije, žamora koji remeti važan tok svijesti glavne junakinje. E, zato su Nikolina i Domagoj odradili lavovski posao.

Radnja je zasigurno, većini u prepunoj dvorani, dobro poznata: Zagreb sedamdesetih, Marijana je 20-godišnja studentica medicine, pripadnica zlatne mladeži, živi na Tuškancu, iz ugledne je liječničke obitelji, iz društvenog sloja kojem je jedino bitna blistava slika u javnosti te stalan uspon na društvenoj ljestvici, bez obzira na cijenu i moral. Ne da je 'izvana gladac iznutra jadac', iznutra je često potpuna trulež. Možda je to eksces, ali i prirodan tijek stvari, Marijani će se dogoditi ljubav sa starijim mladićem Vanjom, koji je potpuni kontrast njoj i njezinom svijetu. Vanja je iz radničke Dubrave, on naporno radi kao slagar, skromno živi s bolesnom majkom, no i on je još nenačet traumom, mlad je i prpošan, ponosan, frajer i ženskar, dobar frend, živi svoj život punim plućima, nada se. Marijanu isti čas privuče njegova otvorenost i neposrednost, samouvjerenost bez glumatanja, svjež iskren i vrlo zavodljiv dašak drskosti. Pravi kontrast njenim dosadnim prijateljima ogrezlim u pozu i dekadenciju, alkohol i drogu, rođenima sa zlatnom žlicom u ustima, lišenima inventivnosti, borbenosti.

Vanja ju privuče nekom jednostavnom energijom, zdravom muškosti. Prilazi joj spontano sa "ej mala, mogli bismo jednu trgnuti za prvi snijeg", a ta obična rečenica u njoj izazove tektonske poremećaje. Ipak, ona starta s već naučenom igrom odmicanja i primicanja: "Ti ne okolišaš, drzak si... pa ta tvoja Dubrava je na kraju svijeta!" No već je usisana u ideal ljubavi, možda banalno, ali Amorova strjelica uvijek odbija sve realne analize. Tu sad uslijede oni ulomci (i rečenice tipa: "Te tamne oči u koje bi se moglo sunovratiti...") koji su zasmetali neke kritičare, no nije li početak ljubavi uvijek patetičan i banalan za nezaljubljene?

Vanja postaje simbol Marijaninog spasa, udahnjuje joj život. Ona zaboravlja na svoje traume, a i promiskuitetni frajer iz Dubrave postaje posve opčinjen. Marijanin promiskuitet je posve drugačije prirode (zanimljiva tema za analize spolnih predrasuda i dvostrukih mjerila, posebno u ono doba), nimalo veseo ni frajerski, korijen mu je u obiteljskom miljeu koji je sve samo ne prostor za zdravo stasanje djevojčice te zatim i mlade djevojke.

Osim hladno okrutnog odnosa među roditeljima, ona kao maloljetnica doživi i silovanje uz prešutno odobravanje svojeg oca koji se pretvarao da ne vidi što mu čini prijatelj, tako važan za njegov uspon na društvenoj ljestvici. Budeći se iz užasa, iz stanja samokažnjavanja razuzdanim življenjem, namjernim obezvređivanjem vlastitog seksusa, negiranjem emocija i guljenjem kraste stalno iznova, Marijana se počinje držati za Vanju i to čudo ljubavi, kao za sidro preživljavanja, opstanka. Smješta ga u poseban balon koji lebdi iznad svega, zaštićen od sveg gliba njene dotadašnje burne male osobne povijesti. Sretna konačno, jer njena čežnja je ostvarena, ne sunovraća se u histeriju i autoagresiju, kao čežnja njene majke za ljubavlju.

Mlada glumica Nikolina Prkačin, izuzetno uvjerljivo, sugestivno i energično, utjelovila je lik Marijane. Maestralna posebno u sceni prvog susreta s Vanjom – vlada pozornicom, istodobno dočarava sarkazam i autosarkazam, te na drugoj strani čistu euforiju i djetinju radost sred iznenadnog susreta. Istodobno je mladenački čista i nevina, opasna igračica u čijim nogama je mnogo zavodljivih utakmica. Uzmiče koketno i ranjivo se predaje, istodobno. Sigurna i nesigurna, u isti čas, spretno dočarava to nimalo lako uprizorenje gotovo rascijepljenog psihološkog profila.

Domagoj Janković u početku donosi pomalo zbunjenog, nerječitog ali 'cool' Vanju koji lijepo razvija svoju dobro poznatu šarmantnu igru zavođenja. Lice mu ipak preplavljuje sretan osmijeh, oči sjaje unatoč izostanku bujice riječi, jer već je i on pomaknut iz zadane osi.

Ne znam hoće li se isto ponoviti i s alternativnim parom glumaca, no između Nikolinine Marijane i Domagojevog Vanje, rodila se kemija koja je parala zrak ove neodgovarajuće dvorane, kao da je riječ o junacima neke strasne opere. Janković ima puno od garda Božidara Oreškovića koji je uzBranku Cvitković kao Marijanu (sjedila je u publici, ganuta i divna) još davne 1976. udahnuo prvi život ovome književnom junaku iz zagrebačke Dubrave. Posjeduje Oreškovićevu klasično mušku karizmatičnost impregniranu toplinom. Scenski pokret inventivan, životan, posebno moćna dikcija, glas (odnosno više različitih glasova) koji ispunjava prostor i korigira scenografske manjkavosti.

Atraktivna i s mnogo prostora za daljnje improvizacije je i redateljska ideja dodjele višestrukih uloga dvama glumcima. Prkačin je posebno intrigantna u ulozi Vanjinog najboljeg frenda. To još više naglašava izazov dinamičnih izmjena uloga, za što je nužan veliki talent, spretnost i širok emotivni glumački raspon, kako konci šavova ne bi stršali, kako bi gledatelj glatko uskakao iz profila u profil.

Dramaturg je s pravom odlučio zadržati autentičan izričaj, žargon iz kultnog romana, jer "zagrepčanka" je i jedna velika posveta gradu u jednom odsječku vremena. Novim gledateljima će to biti zabavno, mnogima i smiješno, svakako simpatično, a nama koji smo sedamdesetih i osamdesetih već živjeli, izmamit će i pregršt lijepih uspomena i sjete, na jedno bezbrižno doba (barem to mladost tako vidi) bez mobitela i računala, kad su susreti bili maksimalno životni, kad su riječi i igre riječima imale veliku snagu, kad su zagrebački kvartovi blistali s aurama od sunca, nade, ljubavi i slatkog bunta, i ljubomorno ponosnih stanovnika.

Autor romana Branislav Glumac, stvari nije zamislio crno-bijelima, kao što se to mnogima na prvi pogled činilo – da je Marijana iznikla iz gliba optočenog lažnom pozlatom ili da je Vanja junak vrlog radničkog svijeta. Nipošto! U knjizi, a i u ovome uprizorenju jasno se vide i nijanse, dvoznačnost i relativnost svega.

Pa tako, nije Marijana bila ta koja je stvarni krivac za propast ljubavi. Iako su očekivano, počeli ispadati njeni 'kosturi iz ormara' ili su stvari kretale po bolnoj trasi inercije (postupci njenih roditelja i prijatelja), Marijana je bila na kraju ta koja je grčevito nastojala sačuvati taj komadić čistog neba, ideal ljubavi, to malo čudo u čiju trajnost je možda u životu prekasno, počela čvrsto vjerovati. S druge strane, samo naoko paradoksalno, no niti Vanjin svijet 'neobrađene zdrave zemlje' (Marijanine riječi) nije lišen predrasuda. I pošteni radnički ponos može biti tvrdoglavo ukopan u neku drugačiju vrstu regule – u tradicionalna očekivanja (važnost braka i jasna distinkcija dužnosti i očekivanja od muškarca i žene, važnost šire zajednice, djeca kao imperativ braka...) te je zato upravo Vanja bio taj koji nije mogao zanemariti formu i premostiti neke etičke prepreke.

Domagoj Janković je izvrstan u tim zadnjim scenama, kao bijesni i ranjeni mužjak, no ništa manje i Nikolina Prkačin u scenama pokajnice na pijedestalu ljubavi kao jedinog spasa. Pad s takve visine, vraća našu junakinju na početne postavke, možda i u još dublje samoranjavanje, u promiskuitet kao školski primjer autoagresivnog samoranjavanja, s krinkom prekaljene bezbrižnosti.

Voljela sam i nakon prvog čitanja s nevinih devetnaest, ali i puno kasnije, u već zreloj ženskoj dobi, vjerovati da je kraj možda ipak otvoren. Da proviruje neka majušna nada u to da je njena autodestruktivnost tek prolazni odušak, kao mladenački bunt upućen sredini, i da možda ljubav čuči negdje ispod svih slojeva predrasuda. Jer kako je mogao samo tako nestati taj vatromet, emotivni uragan? Na kraju knjige ipak - nema točke!

Glumac je napisao još mnoštvo knjiga, od koje su mnoge u kritičarskim osvrtima hvaljenije od "zagrepčanke", no već je sasvim izvjesno da će i dalje i zauvijek ostati upamćen po ovoj i da je ona njegov identitet. Pa nije ni loše za pisca biti upamćen po literarnoj posveti nezaustavljivoj energiji mladosti, po osebujnim mladim likovima i jednom sjajnom liku koji je sami Grad, po nadahnutoj bujici rečenica bez interpunkcije i velikih slova.

Uostalom i usprkos svima koji su taj postupak kritizirali, bez interpunkcije je i sami život, u svojoj nepredvidivosti i kršenju 'pravopisnih' pravila. Dobro je da nema točaka, da su zarezi proizvoljni, da su preokreti mogući i da život teče teče teče