Kolumne

KOMENTAR: Istina o 1948. godini: Staljin i Informbiro su odbacili Tita, a ne on njih...

Piše: Zlatko Pinter

1.   dio

Od razlaza jugoslavenskog političkog vrha s SSSR-om 1948. godine i Titovog "istorijskog 'NE' Staljinu", odavno je stvoren mit kojem se i danas revno klanjaju njegovi ideološki sljedbenici, dokazujući time "pravovjernost", "odlučnost" i "hrabrost" svoga vođe i idola i ispravnost politike koju je Jugoslavija tada vodila. No, što je uistinu stajalo u pozadini svega (zbog čega je došlo do krize u tim odnosima, koji su stvarni razlozi nesporazuma, u kakvim se okolnostima sve odvijalo i na kraju, je li bilo u pitanju istinsko distanciranje od staljinizma ili tek puka borba Tita i njegove vrhuške za opstanak), vrlo se rijetko analizira.

U posljednja tri desetljeća, s djelomičnim otvaranjem arhiva Kominterne u Moskvi (što je započelo u vrijeme Mihaila Gorbačova 1989/90. godine), ali i onih koje je pod svojom kontrolom nekad držala vladajuća jugoslavenska partija (KPJ/SKJ), potvrđuje se da su ta događanja imala sasvim drugačiju dimenziju od one što ju desetljećima prezentiraju komunistička historiografija i današnji poklonici i ideološki sljedbenici ovog sustava.

Pogledajmo, dakle, onu drugu, dugo skrivanu stranu medalje o Titovom "istorijskom 'NE'".

Korijeni jugoslavensko-sovjetskih nesporazuma u prvim godinama poraća leže prije svega u odnosu prema građanskom ratu u Grčkoj (vođenom od 1946. do 1949. godine).

Iako je još u vrijeme Drugog svjetskog rata, između Churchilla i Staljina dogovoreno kako će Grčka ući u interesnu zonu Velike Britanije, sovjetski vođa se nije lako mirio s time, pa je pri kraju i neposredno nakon svjetskog sukoba pokrenut niz tajnih aktivnosti na destabilizaciji prilika u ovoj zemlji s ciljem potpore tamošnjim komunističkim gerilcima preko kojih je SSSR nastojao ostvariti odlučujući utjecaj u ovom dijelu Europe i Grčku u konačnici priključiti komunističkom bloku. Tako je u ovoj zemlji došlo do velikih unutarnjih nemira koji su se uskoro pretvorili u građanski rat. Unatoč provedenim višestranačkim izborima i pobjedi rojalističkih snaga, te referendumu kojim se grčki narod opredijelio za monarhističko društveno uređenje, tamošnji komunisti nisu priznali izbore i izraženu volju građana i poveli su gerilsku borbu za osvajanje vlasti. U tomu su ih na sve raspoložive načine pomagale susjedne komunističke zemlje – prije svih Jugoslavija, Albanija i Bugarska.

Jugoslavija je bila duboko umiješana u građanski rat u Grčkoj (sve do raskida sa SSSR-om 1948.). U ratu su sudjelovali jugoslavenski dragovoljci i časnici za vezu,  grčkim gerilcima je Jugoslavija na svome teritoriju ustupila vojne logističke baze, a Jugoslavenska armija je po potrebi komunističkim pobunjenicima u susjednoj zemlji pružala i topničku potporu, tako da su oni na sjeveru zemlje u jednom razdoblju proglasili i svoju republiku.

Nakon što su vezano za sukob oko Grčke na stranu Velike Britanije (čije su trupe bile tamo) stale SAD, Staljin je shvatio da tamošnji komunisti nemaju nikakve šanse za pobjedu, pa je u potpunosti odustao od svoga nauma, a isto to tražio je i od Albanije, Bugarske i Jugoslavije preko koje su išli glavni kanali za opskrbu grčkih gerilaca.

Kujući planove o "Balkanskoj federaciji" (u koju su s Jugoslavijom trebale ući Bugarska i Albanija – a kasnije prema njihovim zamislima i Grčka), jugoslavenski partijski vrh oglušio se o sve zahtjeve moćnog saveznika (SSSR-a) i nastavio s aktivnim uplitanjem u sukob u Grčkoj, pa SSSR prijeti sankcijama. Situacija postaje sve napetija i na kraju dolazi do Rezolucije Informbiroa (lipnja 1948. godine), kojom je Informbiro1 praktično isključio Broza i njegovu KPJ iz ovog saveza komunističkih zemalja. Do sredine svibnja 1948. godine, Staljin je Titu napisao tri pisma u kojima je pokušao urazumiti ga, te je potom Moskva zakazala i posebnu sjednicu IB-a s vrhom KPJ koja se trebala održati 20. svibnja u Bukureštu (a gdje je trebalo biti raspravljeno "jugoslavensko pitanje"), ali je CK KPJ odbio na njoj sudjelovati.

U analizi postupaka nespornog svjetskog komunističkog autoriteta (Staljina) prema jugoslavenskom vođi, treba imati u vidu i činjenicu da je ambiciozni Broz djelovao na više fronti: osim što je bio do guše upleten u oružani sukob u Grčkoj, nastojao je utjecati i na komunističke partije u Italiji i Francuskoj (s ciljem destabilizacije prilika u ovim zemljama), što je također remetilo odnose na relaciji Istok – Zapad i dovodilo do stalnih nesporazuma. Jugoslavenski komunistički vođa sebi je namijenio ulogu "malog Staljina" na Balkanu i u jugoistočnoj Europi, pa se miješao i u unutarnje stvari Albanije i Bugarske i izazivao stalne incidente na štetu Zapada, za što je optuživan Staljin koji s time nije imao nikakve veze.

Reakcija sovjetskog vođe bila je sasvim razumljiva, pogotovu uzmu li se u obzir ogromne žrtve što su ih Sovjeti podnijeli u oslobađanju Jugoslavije, na čemu su najvećim dijelom i temeljili svoje pravo strateškog utjecaja. On je morao popustiti na pitanju Grčke jer vodeća sila na drugoj strani (SAD) imala je od 1945. godine nuklearnu bombu koja je u to vrijeme smatrana jedinim jamstvom prevlasti u vojno-strateškom, pa time i političkom smislu (SSSR je prema ovom kriteriju "velika sila" postao tek 1950. godine kad je ovladao nuklearnom tehnologijom i proizveo prvu A – bombu). Nadalje, vodeća komunistička zemlja toliko je bila iscrpljena ratom, da u eventualnom oružanom sukobu sa Zapadom ne bi imala nikakve šanse. U takvoj situaciji Staljin je morao kalkulirati i taktizirati – popustiti ali sačuvati dostojanstvo.

Krizu odnosa na relaciji Jugoslavija – SSSR, sovjetski je lider riješio na jedini mogući način: izopćenjem neposlušnog Broza i njegove Partije iz kruga komunističkih zemalja. Učinio je to već spomenutom Rezolucijom Informbiroa. Kako ne bi bilo nikakve zabune mora se reći sljedeće: Ovom Rezolucijom Staljin je okrenuo leđa Jugoslaviji (koja je stvarala previše štete komunističkom pokretu i interesima SSSR-a), tako da se ni u kojem slučaju ne može govoriti o bilo kakvom "odlučnom NE" tadašnjeg jugoslavenskog komunističkog vodstva i samoga Broza, mada se njemu i suradnicima ne može odreći kako su u tadašnjim okolnostima povukli prilično rizičan, gotovo hazarderski potez – koji je doduše bio bitno olakšan time što su SAD odmah podržale "neutralnost" Jugoslavije. Komunistička Jugoslavija je, dakle, reakcijom Informbiroa i Staljina praktično bila uklonjena iz kruga saveznika vodeće komunističke zemlje, ali je njezino vodstvo sve okrenulo u svoju korist i od toga stvorilo mit.

Spomenutu Rezoluciju od 28. lipnja 1948. godine donio je Informbiro kao savjetodavno tijelo komunističkih partija SSSR-a, Poljske, Čehoslovačke, Bugarske, Mađarske, Jugoslavije, Rumunjske, Francuske i Italije, dakle, tijelo čija je članica bila i Jugoslavija. KPJ je u njoj oštro osuđena od strane svih osam spomenutih partija, što znači da su Tito i njegova vrhuška formalno bili u sukobu s cijelim Istočnim blokom, a ne samo SSSR-om i Staljinom.

Dokument je službeno naslovljen "O stanju KP Jugoslavije" i njegov sadržaj bio je poznat samo uskom krugu ljudi (Titu i suradnicima). U njemu se partijskim rječnikom oštro osuđuje KPJ zbog "odstupanja od politike marksizma i lenjinizma", za što se kao glavni krivci navode Tito, Kardelj, Đilas i Ranković. U dokumentu je također konstatirano kako "KPJ sprovodi neprijateljsku politiku prema Sovjetskom Savezu i SKP (b)", što su s političkog stanovišta bile vrlo ozbiljne i teške optužbe.2

Svjestan svih slabosti SSSR-a i potpune strateške nadmoći Zapada, Broz u cilju zadržavanja vlasti zauzima novi kurs i Staljina proglašava glavnim neprijateljem Jugoslavije. No, ovdje se mora naglasiti da je ovakav stav prema Staljinu služio samo za unutarpolitičku "uporabu", jer sovjetskom se vođi i SSSR-u gromko klicalo na partijskim plenumima – a što je činio i sam Tito osobno – sve do druge polovice 1949. godine, u vrijeme kad su već otvoreni Goli otok i Sveti Grgur (logori za informbiroovce i druge "narodne neprijatelje" i u kojima je tada bilo preko 1.500 logoraša).3

Tako dojučerašnji idol i nesporni lider svjetskog komunističkog pokreta, Staljin – u kojeg su se do tada zdušno zaklinjali jugoslavenski komunisti i čiji je kult u Jugoslaviji bio ravan Titovom – doslovno preko noći postaje "najveća opasnost" za jugoslavensku državu i mnogi kao "staljinisti" završavaju u logorima i zatvorima, dok mu se u isto vrijeme kliče. "Sovjetska opasnost" iskorištena je isključivo za homogenizaciju i još čvršće okupljanje oko KPJ, ali i za jačanje postojećeg autoritarnog sustava koji pod krinkom "odbrane tekovina revolucije" (u situaciji prikazanoj kao "biti ili ne biti" za narod i državu) nastavlja s masovnim terorom i surovo se obračunava s neistomišljenicima – ovoga puta i onima iz vlastitih redova koji se nisu na vrijeme snašli i odrekli Staljina.

U suštini, "veliko, istorijsko NE" Staljinu nije bilo ništa drugo nego ogorčena borba za opstanak na vlasti vrhuške KPJ koja se ni po cijenu novoga rata nije htjela odreći svojih pozicija. Objektivno gledajući, Tito i njegovi suradnici i nisu imali previše manevarskog prostora – ili su morali popustiti Staljinu i napustiti svoje položaje (u tom slučaju bi u Jugoslaviji zacijelo uslijedile čistke u kojima bi oni prvi izgubili glave), ili pružiti otpor.

Za Tita i njegovu vrhušku je otpor Staljinu bio pitanje života ili smrti a ne stvar izbora. I svakako su znali da ni u kojem slučaju nisu dorasli SSSR-u i njegovim saveznicima. Ono što im je davalo nadu bila je zategnutost odnosa na relaciji Istok – Zapad i igrali su na tu kartu.

Broz je jako dobro znao da u slučaju agresije SSSR-a Zapad neće i ne može ostati neutralan, ne samo zbog Grčke (u kojoj su Britanci bili upleteni u građanski rat i u čemu su imali potporu SAD-a što je Truman najavio 1947. godine), nego i zbog situacije na širem, globalnom europskom planu, pa i radi svega onoga što se događalo vezano za procese koji su se pod utjecajem Informbiroa odvijali u Italiji i Francuskoj. Geostrateški položaj Jugoslavije bio je njegov glavni adut u toj kockarskoj igri s daleko nadmoćnijim protivnikom. Dakako, određenje SAD-a koje su na samom početku sukoba podržale "neutralnost" FNRJ, također je odigralo veliku ulogu i išlo je u prilog Titu i KPJ.

No, i pored svega toga, od ljeta 1948. do jeseni 1949. godine Jugoslavija je ostala sama u sukobu s SSSR-om. Zapad joj nije vjerovao budući da je do tada bila najodanija sljedbenica Staljina, a Tito najveći staljinist među svim liderima europskih komunističkih pokreta, pa su Amerikanci i Britanci oklijevali s otvorenom potporom. U Jugoslaviji su neposredno po objavi Rezolucije Informbiroa izvršene opsežne mobilizacijske i ostale pripreme za obranu, ali se u isto vrijeme tajnim diplomatskim kanalima nastojalo uspostaviti veze s SAD-om i Velikom Britanijom kao vodećim zapadnim silama i osigurati njihovu naklonost.

U drugoj polovici 1949. godine na Zapadu sazrijeva uvjerenje kako bi se Tita i Jugoslaviju moglo iskoristiti kao propagandno sredstvo za destabilizaciju komunističkog bloka i u tom smislu započinju njihovi intenzivni kontakti s jugoslavenskim režimom.

Koliko su aktivnosti Broza i njegovih suradnika uperene protiv dojučerašnjeg moćnog saveznika (Staljina) bile izraz samostalne politike a u kojoj mjeri vješto fingirane smicalice uz pomoć kojih se upravo spomenuti geostrateški položaj zemlje koristio kao glavna prednost u stalnom balansiranju između Istoka i Zapada, pokazuje i proces "otvaranja" Jugoslavije prema zapadnoeuropskim zemljama u isto vrijeme dok traje sukob sa Staljinom.

Broz šalje otvorene signale Zapadu, pa u svojim brojnim kontaktima (koji su intenzivniji što je pritisak SSSR-a jači) sa stranim novinarima iz ovih država u svakoj prigodi naglašava kako je FNRJ zainteresirana postati dijelom europske zajednice kojoj "oduvijek pripada". Zapadne zemlje su Jugoslaviju već vidjele u svome taboru – kao članicu NATO-saveza, pa su joj uskoro (najprije diskretno, tajnim kanalima, potom i otvoreno) počele upućivati izdašnu potporu, ne samo političku i diplomatsku, nego i konkretnu, vojno-tehničku i financijsku.

Veliki hrvatski književnik Miroslav Krleža (inače dugogodišnji bliski prijatelj Josipa Broza), jednom je prigodom socijalističku Jugoslaviju slikovito usporedio s kuglicom koja svoju krhku i varljivu "ravnotežu" održava tako što poigrava na vrhovima dva vodena mlaza – od kojih je jedan Istočni, a drugi Zapadni blok, očito aludirajući na to kako je komunističko vodstvo kroz cijelo poratno razdoblje "sjedilo na dva stolca" i po potrebi se priklanjalo jednoj ili drugoj strani kako bi opstalo, neovisno o rizicima kojima je država u toj igri bila izložena. U ovoj "ravnoteži straha" između Istoka i Zapada, Jugoslavija je zadržala model staljinizma, ali se jako trudila zapadnom svijetu pokazati svoje "demokratsko" i "uljuđeno" lice.

Već u kolovozu 1950. godine, SAD su Titu odobrile iznos od 77,5 milijuna dolara – što je za ono vrijeme bila golema suma – a do polovice pedesetih, Jugoslavija je od SAD-a dobila već ukupno 500 milijuna dolara nepovratne pomoći. Sve to sasvim sigurno se nije moglo realizirati preko noći i bez prethodnih dogovora, pa je jasno kako su i prije morali postojati intenzivni tajni diplomatski kontakti između dvije strane.

Jedan od najpovjerljivijih Titovih ljudi, najveći intelektualac među tadašnjim komunistima u vrhu države, general Koča Popović, u lipnju 1951. godine upućen je u Washington, kako bi se konkretizirali dogovori oko "vojno-tehničke suradnje".4 Iste godine, SAD je (navodno) razmatrao čak i opciju uporabe atomske bombe u slučaju napada SSSR-a na Jugoslaviju, što bi svijet dovelo na rub katastrofe. Jugoslavenski "samostalni put socijalističkog razvoja" na kraju je od zapadnih sila prihvaćen kao najbolje rješenje u danim okolnostima.

Jugoslaviju se ipak uspjelo izvući izvan sfere utjecaja SSSR-a, s perspektivom da ubuduće u tom smislu utječe i na druge zemlje Varšavskog pakta, pa je ona postala u neku ruku "miljenik" Zapada, što su Tito i Partija izdašno koristili.

Prakticirajući unutar zemlje staljinističke metode obračuna s "klasnim neprijateljima", neistomišljenicima i otpadnicima iz vlastitih redova i vladajući čvrstom rukom, Tito i njegova vrhuška su u isto vrijeme nizom kozmetičkih promjena dokazivali svoj "otklon" od radikalnog komunizma i njegovali imidž "uljuđene" i "slobodne" zemlje koja drži do demokratskih vrijednosti i ljudskih prava i sloboda.

Dok u logorima i kazamatima deseci tisuća logoraša i zatvorenika bivaju mučeni neljudskim metodama, a UDB-a šalje svoje ubojice diljem zapadne hemisfere kako bi se režim obračunao sa svojim oponentima ("neprijateljskom emigracijom"), Jugoslavija postaje predvodnik "Pokreta nesvrstanih" i na sva se usta zalaže za "miroljubivu aktivnu koegzistenciju", prima na svoja sveučilišta studente iz Afrike i Azije, a nasmiješeni Tito sa svojom svitom i suprugom krstari luksuznim brodom ("Galebom") "noseći poruku mira cijelom svijetu", slika se s "razdraganom" dječicom (svih nacija i boja kože), posjećuje metropole i sastaje se s liderima "Trećeg svijeta" (u kojem nalazi prostora za razvoj svoga kulta ličnosti).

Jedna od djelatnosti u kojima jugoslavenski vlastodršci doista nisu imali takmaca u Europi – pa i šire – bila je propaganda. Agitprop i partijska infrastruktura u tom su pogledu funkcionirali besprijekorno. Samo se tako i moglo desetljećima skrivati pravo lice režima koji je u svojim njedrima odgajao crvenu buržoaziju sijući oko sebe strah i provodeći teror uz bezočnu indoktrinaciju čiji je temeljni cilj bio podanike uvjeriti kako žive u mnogo boljem i sretnijem svijetu od onoga kojim su okruženi u svojoj sumornoj svakodnevici ispunjenoj bijedom, neimaštinom i ne-slobodom.

Vrijeme Rezolucije Informbiroa obilježili su i oštri međusobni obračuni u jugoslavenskom komunističkom taboru i oni su se nastavili sve do početka 60-ih godina.

Odmah po objavljivanju Rezolucije, pod udar dolaze deseci tisuća "informbiroovaca", odnosno onih koji nisu trenutačno i bez rezerve stali uz KPJ ili su prokazani kao "tvrdokorni staljinisti". Prema njima dojučerašnji partijski drugovi nemaju milosti ni ikakvoga suosjećanja. Izopćenici preko noći postaju "reakcionari", "neprijatelji naroda", "banda", "neprijateljski elementi", "peta kolona" i u odnosu na njih primjenjuju se najsuroviji postupci. Tako su Titovi "anti-staljinisti" iz svojih bivših suboraca staljinističkim metodama "istjerivali staljinizam" i samo je bespogovorna i slijepa odanost jugoslavenskom Vođi, ropska poniznost i poslušnost mogla biti kakvo-takvo jamstvo preživljavanja na slobodi.

Kako bi se "otpadnike" vratilo na "pravi put", smišljen je poseban model "preodgoja" – nakon čega su osuđenici trebali posve prihvatiti "ispravan partijski stav" i konačno postati "korisni članovi društva". "Preodgoj" je podrazumijevao višemjesečna ili višegodišnja (duljina kazne ovisila je od težine "prekršaja") sadistička mučenja i iživljavanja, uz ropski rad i raznovrsna ponižavanja, pri čemu se ljude tretiralo gore nego životinje.

Teške osude na dugogodišnje robije, mučenje i prisilni rad skrivani su iza cinične formulacije "administrativne mere društveno-korisnog rada", a izvršavane u posebno izdvojenim i izoliranim kaznionicama koje su više sličile koncentracijskim logorima nego zatvorima. Bilo je to zatvaranje bez sudskog postupka i utvrđivanja krivnje, na temelju slobodne procjene lokalnih partijskih aktivista ili OZN-e i administrativne odluke.

Prema tvrdnjama onih koji se niti nakon 1948. godine nisu htjeli odreći Staljina (poput  komunista Vladimira Dapčevića), od oko ukupno 400 tisuća članova KPJ (koliko ih je, navodno bilo nakon rata u Jugoslaviji), njih 240 tisuća, ili 60% došlo je pod udar režima samo zato što se nisu na vrijeme "diferencirali" u korist Tita i Partije. Samo kroz Goli otok prošao je 16.101 kažnjenik, njih je 413 ubijeno ili podleglo od mučenja i gladi, dok je većina preživjelih do kraja života osjećala traume koje su im ostajale trajno urezane u svijest.

Na Golom otoku, Svetom Grguru, u Staroj Gradiški, Sremskoj Mitrovici, Lepoglavi, Požegi i u brojnim drugim mučilištima, "nepoćudni" ispaštaju zbog svojih političkih uvjerenja; nisu to morala biti čak ni uvjerenja – u to je vrijeme bilo dovoljno da u lokalni partijski komitet (ili do ušiju nekog od njegovih činovnika) dopre anonimna dojava, da je "taj i taj" izjavio nešto neprilično za Tita i Partiju, ispričao neprimjeren vic ili da čita "neprijateljsku štampu", sluša radio postaju koju se ne smije slušati, da se pohvalno izražava o Staljinu i SSSR- u i tomu slično, ili da je "ostao na pozicijama staljinizma", pa da dotični bude odmah uhićen.

U razdoblju od 1948. do 1960. godine, kroz logore za "preodgoj" prošlo je više od 17.000 Titovih suboraca (partizana i komunista), među kojima je bio i veliki broj starih i zaslužnih partizanskih boraca, među ostalim (kako kaže jedan povjesničar) i: "devet sudionika Oktobarske revolucije, 25 boraca građanskog rata u Španjolskoj, tzv. Španaca, mnogi osnivači KPJ, generali, ministri, narodni heroji... Tito se bojao da bi svi oni mogli biti jezgra nove KPJ, posebno stari komunisti, pa su izolirani u poseban logor na Golom otoku. Teško je to danas predočiti. Da se heroje sa Sutjeske ili sudionike Oktobarske revolucije tjera da tuku jedni druge."5

 

Bilješke:

 

1.      Informbiro je u političkom smislu bio produžetak Kominterne. Ovo koordinacijsko tijelo za Komunističke partije u SSSR-u, Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Jugoslaviji, Poljskoj, Francuskoj i Italiji utemeljeno je 1947. godine i putem njega je SSSR nastojao ostvarivati daljnji utjecaj na ove zemlje u poslijeratnom razdoblju. Znakovito je da su u Informbiro bile uključene Komunističke partije Italije i Francuske – iako one nisu spadale u krug Staljinovih istočno-europskih satelita, što je zapadnim zemljama bio "trn u oku" i jasan znak da Staljinove aspiracije sežu daleko izvan istoka Starog kontinenta. Nesporazumi su kulminirali poratnom podjelom Europe i hladnoratovskom politikom. Tito je zbog samovolje, od strane Staljina i njegovih tadašnjih pristaša u SSSR-u proglašen čak i "fašistom". Kriza odnosa traje do 1956. godine, kad Staljinov nasljednik, Nikita Hruščov ukida Informbiro i dolazi u posjet Titu u Beograd. Tih dana iz komunističkih logora "za preodgoj" (Goli otok i Sveti Grgur) puštene su na slobodu velike skupine zatočenika.

2.     Vidi: "Napad Informbiroa i odgovor CK KPJ, Rezolucija Informacionog biroa komunističkih partija o stanju u Komunističkoj partiji Jugoslavije, 28. juna 1948." (http://www.znaci.net/00001/138_76.pdf; stranica posjećena 20. 6. 2022.)

3.       Tako se na V. kongresu KPJ (održan od 21. do 28. srpnja 1948. godine dakle, mjesec dana poslije Rezolucije Informbiroa), uz istodobnu unutarnju mobilizaciju klicalo Staljinu i SSSR-u jednako kao i prije. Evo što o tomu kaže jedan relevantan izvor: "U izlaganju delegata prevladavala je misao o autentičnosti jugoslavenskog puta u socijalizam, ali i o tome da je on dio svjetskog komunističkog pokreta s Komunističkom partijom SSSR-a na čelu. Također, delegati su odlučno i jednoglasno odbili Rezoluciju Informbiroa kao 'netočnu, nepravilnu i nepravednu'. Uz odbijanja optužbi, gotovo svaki delegat u raspravi zaklinjao se na vjernost SSSR-u i Staljinu. Sam Tito završio je svoj referat s 'nepokolebljivom vjernošću nauci Marxa-Engelsa-Lenjina-Staljina'. Uz ovacije Titu i KPJ, delegati su skandirali parolama 'živio vođa naprednog čovječanstva drug Staljin', nakon čega je dugo skandirano 'Staljin-Tito'. Nije bilo dokaza kako je to skandiranje Staljinu bilo režirano. Ono je bilo izraz stvarne vjere i ideologijske svijesti. To potvrđuje i činjenica kako će se odanost Staljinu isticati još godinu dana nakon V. kongresa." (Vidi: Vedrana Lojen, "Sukob s Informbiroom 1948. godine", Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet, Diplomski studij Hrvatskoga jezika i književnosti i Povijesti, Diplomski rad, Osijek, 2013.; https://zir.nsk.hr/islandora/object/ffos:1249/preview; str. 44.; stranica posjećena 20. 6. 2022.)

4.      Dokumenti CIA-e (koji su objelodanjeni poslije pada Berlinskog zida), otkrivaju pozadinu ove suradnje. Iz njih je vidljivo da je već u vrijeme ovoga posjeta Koče Popovića SAD-u tamo vladalo uvjerenje kako će uz Španjolsku, Tursku i Grčku uskoro i Jugoslavija postati članicom NATO-a. Koča, Tito, niti bilo tko drugi od odgovornih iz državnog vrha takvu mogućnost nisu odbacivali, nego su, naprotiv, diplomatske i vanjsko-političke aktivnosti vodili tako da je ovo pitanje ostajalo trajno otvorenim uz izražavanje naklonosti Zapadu.

5.      Vidi: Damir Šarac, "Povjesničar Martin Previšić nakon 70 godina analizirao donošenje rezolucije Informbiroa: Tito je u strahu od Staljina u logorima zatočio i mučio 17.000 suboraca", Slobodna Dalmacija, Split, 22. 2. 2018. (https://slobodnadalmacija.hr/novosti/hrvatska/clanak/id/532551/povjesnicar-martin-previsic-nakon-70-godina-analizirao-donosenje-rezolucije-informbiroa-tito-je-u-strahu-od-staljina-u-logorima-zatocio-i-mucio-17000-suboraca; stranica posjećena 20. 6. 2022.)

 

-         nastavlja se

 

Zlatko Pinter

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

TITO, STANJIN, INFOBIRO