Tehnologija

SVETA ZEMLJA: Putovali smo: Tragovima Novog zavjeta od Betlehema do Jeruzalema

Crkva Svetoga Groba za većinu nas ovo je bilo najveće iznenađenje. jer nije na nekakvoj uzvisini koja dominira nad cijelim Jeruzalemom već unutar same gradske vreve!

Piše: Rosa Bilonić

Nakon trosatnog leta stigli smo u zračnu luku Ben Gurion  u Tel Aviv, grad na obali Sredozemnoga mora, osnovan na rubovima drevnog lučkog grada Jaffe, gospodarsko središte, od Jeruzalema udaljeno 58 km.

 

Postoji jedna izreka koja kaže ovako „ Ako želiš provod, idi u Tel Aviv, ako želiš raditi, idi u Haifu, ako želiš moliti, idi u Jeruzalem“ stoga brzo napuštamo Tel Aviv jer su ciljevi našeg putovanja upravo brojna mjesta hodočašća i molitve.

Smješteni smo u Betlehemu u hotelu Paradise pa se upućujemo u tom pravcu, na teritorij palestinske samouprave. Pred ulazom u Betlehem dočekuje nas ogroman zid okružen bodljikavom žicom. Prolazimo vojni punkt i pripremamo putovnice u slučaju kontrole. Zid odvaja područje palestinske samouprave od ostatka Izraela.

Ulazimo u grad  Isusovog rođenja u grad kojem je biblijski prorok Miheja prorekao ovakvu budućnost „A ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će izaći onaj koji će vladati Izraelom, njegov je iskon od davnina, od vječnih vremena“ (Mih 5,1),  Betlehem je smješten na obroncima judejskog gorja oko 8 km južno od Jeruzalema i broji oko 32.000 stanovnika od toga 40% kršćana sa oko 5000 katolika.

 

Okružen visokim zidovima i pod svojevrsnom izolacijom grad nam je u mračno doba noći kada smo tek stigli izgledao pomalo sablasno i zapušteno. Jutro mijenja sliku, unatoč oronulim i od sukoba s izraelskim snagama dijelom porušenih zgrada, Betlehem ipak ostavlja dojam čistog grada.

Za razliku od ostalih dijelova koji su pod palestinskom kontrolom u ovaj grad i dalje stižu turisti, pa stanovnici imaju kakav takav izvor primanja.  Ime ovog malog mjesta spominje se već u pismima otkrivenima u El-Amarni, prijestolnici egipatskog kralja Amenofisa IV (1364-1347.god. pr.Kr.). Jedna od tih glinenih pločica, koje su svjedočanstvo korespondencije egipatskog kralja i sirijskih i palestinskih knezova, spominje mjesto Bit ilu Lahmi, naselje u blizini Jeruzalema. Ime mjesta Bit ilu Lahmi (ili Lahama) znači „grad božice Lahmi“, koja je bila kananejska božica plodnosti, iz tog naziva kasnije nastaje hebrejski naziv Bet lehem što znači „kuća kruha“, simbolično ime koje nosi sve do današnjih dana.


Crkva rođenja

 

Prvo jutro našeg putovanja idemo prema crkvi Rođenja Kristova. Kroz uska i niska vrata (mjera kojom se nekada htjelo spriječiti ulazak u crkvu s konjima) ulazimo u predvorje crkve i dalje u sam bazilikalni  prostor. Uvažavajući bogatu kršćansku predaju o mjestu Isusovog rođenja car Konstantin god. 326.ps. Kr. započinje s gradnjom bazilike. Građena je dakle u dva razdoblja u 4. st. za vrijeme cara Konstantina i u 6. st. u doba cara Justinijana.

Danas je cjelokupni kompleks u vlasništvu triju kršćanskih zajednica: grčke, armenske i katoličke.  Zanimljiva je priča kako je crkva pošteđena za vrijeme navale Perzijanaca u Palestinu 614. god. U svom naletu oni su porušili sve kršćanske crkve osim ove u Betlehemu. Predaja kaže da su s čuđenjem promatrali perzijske mudrace (kraljeve) koji su bili oslikani na zidovima crkve i iz poštovanja prema svojim precima poštedjeli su crkvu.  Nakon razgledavanja cijeloga kompleksa  bazilike, stepenicama smo se spustili do Špilje Isusova rođenja, maleni prostor s neprestanim protokom hodočasnika, gdje je na podu zlatnom zvijezdom obilježeno mjesto Isusovog rođenja.

Iz Bazilike rođenja krećemo u okolicu mjesta Bet Sahur, prema „Pastirskim poljima“. Kršćanska tradicija uz ovo mjesto veže događaj u kojem anđeli pastirima navješćuju Isusovo rođenje. Na blagom brežuljku danas se nalazi mali samostan te crkvica Pastira (sagrađena1954. godine) kupolasta građevina koja arhitektonski predstavlja mješavinu tornja i pastirskog šatora.

 


Početak Sabata


Posljepodne istoga dana odlazimo u mjestašce Ain Karem („vinogradski zdenac“) oko 8 km udaljen od starog dijela Jeruzalema.  Kršćanska predaja govori o ovom mjestu kao mjestu  rođenja Ivana Krstitelja, čovjeka na razdjelnici Staroga i Novoga zavjeta, Isusovom preteči.

Danas se u ovom mjestu, prepunom vinograda i maslina nalaze dva svetišta: Crkva Ivana Krstitelja s pećinom njegovog rođenja i Crkva pohođenja Bl. Djevice Marije. Ostatak poslijepodneva razgledamo novi dio Jeruzalema. Petak je poslijepodne i ulice su gotovo potpuno prazne, vodič nas podsjeća da u sumrak dana počinje židovski Sabat.                                                                                                                                                                                                   

Zid plača

 

Drugog jutra našeg putovanja krećemo prema onom dijelu grada koji je nekada čuvao „Svetinju nad svetinjama“ ili Kovčeg saveza u Hramu koji je bio ponos židovskog naroda, i uz kojeg je on vezivao svoju sudbinu i duhovnu egzistenciju. Prvi Hram  izgradio je izraelski kralj Salomon, sin velikog kralja Davida.

Na njegovom mjestu danas se nalazi tek Zapadni zid ( Zid plača ) koji  potječe iz vremena obnove toga hrama u doba Heroda Velikog. Hram je srušen 70. godine u doba rimskog osvajanja Jeruzalema. Nakon toga Židovi više nisu gradili novi hram. Prije Zida prolazimo provjeru na  kontrolnom punktu i odmah iz daljine radimo nekoliko fotografija, ali na naše veliko razočarenje redari nas upozoravaju da je subotom (sabat) zabranjeno fotografirati! Prilazim bliže i promatramo mnogobrojne Židove koji okupljeni u skupinama mole pred svitkom Tore. Ovom molitvom ispred Zida plača drže budnom nadu u ispunjenje obećanja koja su dana prorocima,  dolazak  Mesije.



 

S obzirom na tradiciju mjesta i mi guramo u napukline zida papiriće sa svojim željama i idemo dalje. Snimamo par fotografija s povišenog platoa  s kojega se pruža pogled na Zapadni zid i prostor kojeg  Arapi nazivaju Haram al-Šarif. Tim prostorom, na kojem je nekada stajao židovski Hram danas dominira Zlatna kupola (Kupola nad stijenom), mjesto s kojega je prema islamskoj predaji Muhamed uzišao na nebo. Pored Kupole nalazi se i džamija Al-Aksa, veliko hodočasničko mjesto muslimanskog svijeta.

Ovaj prostor posljednjih je godina zatvoren za turiste zbog straha od mogućih napada. Čijih? Nitko ne želi naglas izgovoriti.

 

Jeruzalemske četvrti

 

Grad Jeruzalem, unutar zidina, podijeljen je na židovsku, kršćansku i muslimansku četvrt. Danas se u njega može ući kroz sedam vrata Damašćanska, Nova vrata, Smetlišna vrata, Herodova vrata, Jafska vrata, vrat sv. Stjepana ili Lavlja vrata, Sionska, dok su osma Zlatna vrata zazidana. Zlatna vrata, se nalaze s istočne strane gradskih zidina, uz sam prostor gdje je nekad stajao židovski hram.

Kroz ova je vrata prema kršćanskoj tradiciji prošao Isus sa svojim učenicima na cvjetnu nedjelju. Vrata su vjerojatno oko godine 810. zazidali Arapi, a taj se njihov potez povezuje s jednom starom tradicijom, prema kojoj je upravo na njih u grad trebao ući Mesija. Čini se, međutim, da Arapi nisu zazidali vrata u znak inata prema Židovima i njihovu iščekivanju Mesije, nego iz praktičnih razloga lakše kontrole pristupa gradu i svetištu. U južnom dijelu gradskih zidina, pođete li od Sionskih vrata i uđete u usku uličicu u blizini, naići ćete na veliku crkvu Hagia Sion ili »Sveti Sion.« Riječ je o naslovu što ga je nosila velika bizantska bazilika koja je nekoć stajala na ovom mjestu. O kompleksnosti ove lokacije najbolje govori jedan zapis iz 11. stoljeća : „U crkvi su ove svete stvari: grob kralja Davida i kralja Salomona, te grob sv. Stjepana, prvomučenika.

Ovdje je Gospodin slavio Posljednju večeru i uskrsnuvši od mrtvih ukazao se učenicima s Tomom; tu su učenici bili zapaljeni Duhom Svetim i ovdje je Bl. Djevica Marija usnula i otišla sa svijeta.“ Toliko je vjerovanja i predaje na mjestu koje se danas naziva Kršćanski Sion. Nakon razgledavanja tih svih znamenitosti naša sljedeća destinacija je mjesto Isusove osude San Pietro in Galicantu („Ckva pijetlovog pijeva“). Ona je izgrađena na mjestu nekadašnje Kaifine kuće u čijem se podrumu nalazi tamnica  u kojoj je noć prije raspeća bio utamničen i Isus.

 

Crkva svetog groba

 

Križni put završava u Crkvi Svetoga Groba. Za većinu nas ovo je bilo najveće iznenađenje. Uvijek čitajući Evanđelje, stvarali smo predodžbu da je mjesto Isusovog raspeća i njegovog posljednjeg počivališta negdje postrani, na nekakvoj uzvisini koja dominira nad cijelim Jeruzalemom.

Međutim, hodajući uličicama Jeruzalema odjednom smo se našli ispred crkve smještene unutar same gradske vreve! Tek onda postaje logično da se grad  tijekom povijesti širio i obuhvatio i to mjesto koje je nekada bilo smješteno van gradskih zidina. Vlasništvo nad čitavom crkvom i dalje je zajedničko - pravoslavno, katoličko i armensko - a za neke je njezine dijelove točno određeno kome pripadaju. Već stoljećima se o samoj crkvi brinu naraštaji jedne muslimanske obitelj iz Jeruzalema.

U velikim redovima hodočasnici čekaju pristup mjestu Isusova raspeća ili Golgote i mjestu njegovog groba. Nakon nešto više od sat vremena čekanja uspijevamo ući u kapelu Isusova groba, zadržavamo se tek toliko koliko nam treba da napravimo nekoliko fotografija i već moramo vani. Na redu su sljedeći hodočasnici. Nakon izlaska silazimo u podzemne dijelove bazilike u kojima je prema predaji kraljica Jelena tijekom otkopavanja ruševina pronašla dijelove Kristovog križa.

 

Maslinska gora

 

Kako svjedoče sva četiri evanđelja, Isus je nakon posljednje večere prešao dolinu Cedron i zaputio se u Maslinsku goru, u područje Getsemani. I mi trećeg jutra prelazimo dolinu Cedron i stižemo na Maslinsku goru koja se nalazi naspram Jeruzalemu. U samom podnožju Maslinske gore smještena je Crkva muke i Pećina izdaje. Crkva muke podignuta je na mjestu Getsemani u kojemu je započela Isusova smrtna agonija.

Pred oltarom je „sveta stijena“ na kojoj se prema predaji Isus tijekom svoje muke znojio krvavim znojem. U blizini se nalazi brižno njegovan vrt s osam maslina za koje botaničari vjeruju da su stare oko 3000 godina.Vodič nam priča kako su u vrijeme otomanske vladavine dvojica braće, katolika iz Sarajeva, iskoristivši pravo da žive unutar Turskog carstva od jedne muslimanske obitelji uspjeli otkupiti ovaj vrt i pokloniti ga franjevcima. U neposrednoj blizini nalazi se i Crkva uzašašća Bl. Djevice Marije u kojoj se nalazi i njena grobnica.

Spuštamo se  stubama u dno bazilike koju drže grčki pravoslavci.  Po najstarijoj predaji, Gospa je umrla na Sionu (kršćanski Sion-predgrađe Jeruzalema), između 50. i 54. god. odakle su ju učenici odnesli u Cedronsku dolinu i sahranili u kamenu grobnicu u Getsemaniju. Kapela sa grobnom klupom danas ima dvoja malena vrata sa zapadne i južne strane a koriste se za ulaz i izlaz hodočasnika.




 




Odlazimo prema vrhu maslinske gore uz kojeg se vezuju dva važna događaja u Isusovom životu. Pećina na vrhu gore u kojoj je Isus često boravio sa svojim učenicima i prema predaji  na tom mjestu naučio apostole molitvu „Očenaš“. Uspomenu na to mjesto danas čuva crkva Pater-noster. Na njenim zidovima ispisana je molitva Pater-noster na 60 stranih jezika pa i na hrvatskom.

Zaustavljamo se i uživamo u nezaboravnom pogledu koji se s gore pruža na Jeruzalem. Teško je stvoriti predodžbu kakav je to pogled bio dok je u Jeruzalemu još stajao Hram, veličanstvena građevina, obložena zlatom koje je blistalo na obilnoj sunčevoj svijetlosti. Negdje s ovog mjesta, gledajući  zdanje Hrama Isus je zaplakao najavljujući njegovo rušenje: "Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen“. 

Na tom mjestu nalazi se kapela Dominus flevit („Gospodin je plakao“). Bio je to naš posljednji pogled na Jeruzalem, okrećemo se i krećemo prema Betlehemu. Sutra ujutro čeka nas dug put kroz Judejsku pustinju do Tiberijade, grada na obalama Genezaretskog jezera. Ali o tome neki drugi put.

 


Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

hrvatska, putovanje, betlehem, jeruzalem, put