Kultura

FESTIVAL SVJETSKOG KAZALIŠTA: U Moskvu! U Moskvu! Histerični Čehov za finale Festivala svjetskog kazališta

Piše: Elizabeta Hrstić

Redateljski više nego moderna i ambiciozna, klasično brechtovski prenaglašena, ali i namjerno preotuđena od onih kojima bi trebala biti namijenjena. U publici je zato izazvala oprečne reakcije: jedni su bili zbunjeni i nervozno pogledavali na sat, videći u predstavi i svojevrsni trening vlastitih živaca, drugi s oduševljenjem na licu jer gledaju nešto novo i drugačije (a očito su i pripremljeni na to). Treći su poput profesionalnih gledatelja odgledali sa zanimanjem tih tri ipol sata, a zatim odvagnuli dobro i loše.

Mnogi su nakon pauze (koja je usljedila nakon više od dva sata trajanja predstave) odmaglili iz gledališta, što je šteta, jer predstava se baš nakon pauze zahuktala.

Sjajni berlinski teatar Volksbuhne, naš je gotovo stari znanac, zahvaljujući organizaciji FSK koja nam je pružila priliku da upoznamo njegov rad i stil koji se opire svim konvencijama (lani sa vrlo zanimljivom pjevanom predstavom "Voćna mušica" a pretprošle godine sa zapanjujuće dobrom predstavom - Čehovljevim "Ivanovom").


Premda predstava nedvojbeno zaslužuje kritički odmak zbog ne baš prijateljskog odnosa kako prema glumcima tako i prema gledateljima, sjajno je naći se u prilici i kritizirati svjesne dramaturške postupke Franka Castorfa i rad veličanstvene teatarske trupe kao što je Volksbühne. Na slici trojac koji se najviše uspio probiti kroz čvrste zadatosti uloge.

Ovog puta, s Čehovljevom svevremenskom prozom (radi se o miksu slavne drame "Tri sestre" i novele "Seljaci") ukoštac se uhvatio poznati njemački redatelj Frank Castorf. Nije iznenađenje činjenica da on ne robuje Čehovljevoj poetici, a nije mu bliska niti njegova suptilna ironija. Čehov u svojim djelima nudi hrabru društveno-političku satiru, i to ne samo plemstva nego i proleterijata. Ipak, njegov prepoznatljiv rukopis čine i osebujni likovi, čiji profili su do najmanjih detalja razrađeni. Zato mi se, kao strasnoj gledateljici, ali i čitateljici, teško oteti dojmu da je prava šteta što je nesumnjivo originalni Castorf tako tvrdoglavo vjeran svom principu izrazite dominacije i prenaglašavanja društveno-političke satire. U njegovoj viziji glumci su unaprijed programirani pijuni koji prenaglašeno izvršavaju upravo ono što se od njih očekuje, baš kako je to često i u stvarnom životu.

U njegovoj obradi Čehova, inače koloristični i maštoviti likovi naprosto kao da blijede trseći se krajnje ekspresivno biti u službi snažne svevremenske poruke. Iako, poruka i zaključci doista jesu moćni, a predstava itekako vrijedna gledanja. I svi odreda izvrsni glumci fasciniraju količinom energije, ginu za teatar. Očito je da Castorf inzistira na izuzetnoj fizičkoj spremnosti glumca koji beskrajno izgovarajući prave bujice teksta, pritom i viče, a počesto i skače i izvodi egzibicije. A ono što doživljavamo kao njegove emocije tek na video-zidu povremeno dolazi do izražaja.

U predstavi sjajnog teatra Volksbühne glumci su groteskne lutke u rukama Velikog Lutkara Franka Castorfa, bez velike mogućnosti vlastite interpretacije, a njihove emocije odražavaju se prije svega u virtualnom svijetu, na video zidu.

U ovoj predstavi dva Čehovljeva djela imaju zajednički nazivnik i pratimo ih paralelno. Početak je 20. stoljeća u Rusiji, u tijeku su politička previranja, na pomolu političke promjene, zrak miriše na slutnju oktobarske revolucije, na uzlet onih potlačenih -proletarijata. Plemstvo polagano ali sigurno propada, no još uvijek se zubima drže za svoju imovinu.

Trima sestrama (Olgi, Irini i Maši) umro je otac general, a one žive na njegovom seoskom imanju, dosađuju se, druže se s vojnicima, sanjajući neke druge prinčeve i bajkovite ljubavi, ignoriraju sadašnjost i sanjaju svoju rodnu Moskvu, koja je metafora bilo kojeg i bilo čijeg sna, u bilo koje vrijeme. Izmaštana Moskva ili Američki san, na isto se svodi.

Sestre i ostali pripadnici povlaštenih, u desnom su kutu pozornice, na povišenom, na nekakvoj ladanjskoj terasi. Proletarijat je naravno, slijeva, u drvenoj kolibi. Ni pripadnici dna društvene ljestvice nisu pošteđeni oštre satire, a i Čehov je često pisao o negativcima te klase - to su oni kojima propast i teške životne prilike uvijek pružaju i neku vrstu alibija za otimanje kontroli i isplivavanje poroka.

Za dobar dio publike bio je to trening živaca - mnogi nisu dočekali kraj troipolsatne predstave.

Tako su i ovdje seljaci prikazani krajnje karikaturalno, a na video-zidu smo povremeno pratili njihove emocije. Izabran bi bio često tek jedan dulji kadar (jedno lice i njegove emotivne mijene) dok bi se na pozornici gotovo nevidljivo palelno odvijala drama s ostalim akterima. Uz to, na tom istom zidu je bio i prijevod teksta (izgovaranog čas na njemačkom čas na ruskom), pa se pogled publike i više nego što treba lijepio upravo za ekran. Na momente se stvarao pravi filmski ugođaj. Emocija koju ne opažamo na licima živih, dok se među njima odvija drama, nego ju pratimo na njihovoj video projekciji, ustvari je također pomalo umjetna.

I to jest otvorena, jasna redateljeva paralela sa današnjim dobom, i današnjim čovjekom. I u predstavi je, i to u seljačkoj kolibi, stalno prisutan kamerman koji je poput hvatača osjećaja.

Istina, danas smo već dostigli i prestigli sve slobode, koje su krvlju plaćali naši preci. No, ni dalje ustvari nismo slobodni, izloženi "Velikom oku". I dalje su ljudi u zamci svojih frustracija, tragedija, neostvarenih čežnji, i dalje su jedni privilegirani a drugi ponižavani. No i jedni i drugi, i svi oni između, baš kao i plemstvo i seljaci u predstavi, imaju iste snove, neke svoje iluzionistične "Moskve". Jedni se bore dokonošću i apatijom, drugi sa više strasti i energije, a u pozadini je često nemoć, praznina, samoća.

Na kraju, a u predstavi nakon pauze, kad ona ipak dobiva krila, i počinje konačno plijeniti punu pažnju dijela strpljivog gledateljstva, i akteri stižu u svoju sanjanu Moskvu. No groteska tek tad postaje sirova, izdajnička. Jer tamo negdje, iza sedam brda, ne skriva se nikakvo čudo. I likovi opet žive gotovo iste, mučne živote. Jer dok su oblikovali te svoje živote, i oni su oblikovali i uobličili njih. Sve svoje nosimo sa sobom, kako veli ona poznata latinska poslovica. Utješno i korisno je ipak, u taj svoj ruksak od kojeg se ne odvajamo, i s kojim kroz život putujemo, natrpati i nekoliko malih snova o vlastitim "Moskvama".

Bolje nego da je prazan.