A PHP Error was encountered

Severity: Warning

Message: getimagesize(http://www.politikaplus.com//upload/images/arhiva/grabaric-001.jpg): failed to open stream: HTTP request failed! HTTP/1.1 404 Not Found

Filename: controllers/home.php

Line Number: 131

Aleksandar Popovski: Peer Gynt ili Ludi let na leđima divljeg jelena | Politika+
Kultura

GAVELLA, PREMIJERA: Aleksandar Popovski: Peer Gynt ili Ludi let na leđima divljeg jelena

Piše: Elizabeta Hrstić

Slavni norveški dramatičar Henrik Ibsen svoju dramu Peer Gynt napisao je pradavne 1867 godine. Iako je vjerovao u njenu poetičnost i kvalitetu, smatrao ju je teško uprizorivom na klasičan kazališni način. Svog Peer Gynta vidio je isključivo kao dramski spjev namjenjen čitanjima, a s obzirom na uporište u norveškim pričama, legendama, povijesti i specifičnom mentalitetu, sumnjao je u njen širi uspjeh. U obje tvrdnje se prevario.

 

To njegovo djelo se i danas čini aktualno i svježe, jer postavlja vječna pitanja o čovjekovom putu, istinama i (samo)zavaravanjima. Osim na norvešku tradiciju i filozofiju Kierkegardskog tipa, drama se oslanja i na univerzalne religijske konstante. Nakon 2007. i postavljanja nagrađivanog te i od kritike i publike cijenjenog Shakespeareovog „Sna ivanjske noći“ Aleksandra Popovskog (EUtanazija i san ivanjske noći >>), Gavella opet odabire prokušan recept i dovodi ponovo ovog iznimno zanimljivog makedonskog redatelja. Peer Gynt kao izbor ne začuđuje, jer Popovski se poput ribe u vodi snalazi upravo u ovim poučnim snovitim bajkama velikih klasika.




Originalan, maštovit, specifičnog senzibiliteta, a istodobno i iznimno satiričan i duhovit, Popovski će zasigurno ponoviti uspjeh svoje režijske prethodnice u Gavelli. Barem kod kritike, a za publiku je još rano prognozirati. Na ovim prostorima je iznimno malo kazališnih redatelja koji umiju razmišljati na filmski način, poput Popovskog. Naravno, njegova inficiranost filmskom i općenito modernom pop-rock-punk kulturom, ne umanjuje njegove klasično zanatske kazališne talenta, baš naprotiv.

 

Tko je dakle Peer Gynt i kako je i zašto Popovskom uspjelo spojiti bajku i san sa modernom društvenom satirom? Peer Gynt je pustolovna bajka koja je ujedno i velika metafora ljudskog života. Zanimljivo je da je dobrim dijelom inspirirana i Ibsenovom autobiografijom (odnos s majkom, problematičan i upitan odnos s ocem...). A svi mi, prolazeći naša osobna:mora, šume, brda i pustinje, zapitkujemo se o smislu naših puteva i tražimo naše pravo „ja“. I počesto balansiramo, klackamo se između onog „biti sam svoj“ i „sam sebi dosta“.

 

Predstava je dobrim dijelom groteska i zasigurno će se veći dio mainstream publike teško saživjeti s takvim rukopisom uprizorenja. No, ne možemo ne upitati se: Što je danas uopće pretjeranost, krajnost, groteska? Nije li u tom smislu znatno povišen prag, s obzirom na današnje moderne društvene zakonitosti i današnje kameleonske „careve“? I je li danas još teže zadržati etičke principe i ostati čovjek bez „trolanja“? Nije li i današnjem pojedincu na putu do uspjeha suđeno ono isto što i Peer Gyntu? Jer gotovo svakodnevno sklapanje kompromisa koji ostavljaju gorak okus u ustima, prijetvorna podilaženja i postupci zbog „višeg cilja“ i nisu bitno drugačiji od Gyntove odluke da dopusti bolnu ugradnju trolovskog repa ili da poprimi njihovo geslo na putu ka uspjehu.




Nisu li i mnogi današnji „bogovi“ za koje se vjeruje da su dosegli sam vrh na društvenoj ljestvici, na neki način smiješni u svojoj glupavoj egocentričnoj vjeri u besmrtnost njihovog sretnog trenutka? A ustvari, samo ih tanka nit dijeli od tog „uzvišenog“ bahatog lica do majmunske maske koju će rulja možda već sutra ismijavati. Fantastično i realistično se stalno isprepliću, a čitav život lako postane iluzija – od svijesti o lako dostižnoj samoveličini do spoznaje da na kraju nismo više od „u žlici pretopljenog starog željeza“. Peer Gyntov kraj zorno prikazuje iskusnog pustolovnog čovjeka koji pred kraj svog puta postaje sve bliži onom malom i zbunjenom, prestrašenom novorođenčetu, i jedan je jednako nepripremljen na obred prije smrti, baš kao i drugi na svoj početak, svoje krštenje.

 

Peer Gynt je i pjesnik i sanjar i u dubini duše veliko dijete, ali kroz život prolazeći razne faze, navlači i različite maske: putnika i pustolova, okrutnog zavodnika, poročnog mužjaka, bogatog poslovnog čovjeka, beskrupuloznog osvajača, a na drugoj strani i: proroka, pustinjaka te samozvanog cara i na kraju prestrašenog luđaka. Jašući tako, na svom divljem jelenu, on traži sebe samog i svoj pravi put, no uz rado prihvaćenu ili krivo shvaćenu sugestiju-krilaticu „zaobiđi“, micao je od sebe sve ono što je tražilo odricanje, obvezu, emotivno davanje, bježeći pritom i od predubokog pogleda u samog sebe.

 

No, taj introspektivni pogled na kraju neće uspjeti zaobići. Iako je davno upozoren da sebe sama pronaći može tek „ubijajući sam sebe“ ili u svjesnosti da je jednom nogom u grobu, tek nakon ludila i nadomak strašnom sudu, shvaća da pronaći sebe ustvari znači jedino – ogledati se u drugome. Peer Gynt završava s umirujućom mišlju/poukom da se svoj može biti u vjeri, nadi i ljubavi drugoga prema njemu. I tako, umjesto vječnog introspektivnog poniranja „zaključavanjem u bačvu samoga sebe hermetički zatvorenoj čepom samog sebe“, na kraju shvatimo da smo se ogledati mogli jedino u tuđem ogledalu. I taj odraz, stvarniji je od našeg „najkrvavijeg i najmesnatijeg“ jastva.







Novu Gavellinu predstavu umjesto na premijerni dan pogledala sam u petak, dan poslije. S jedne strane, to bi značilo i drugačiju publiku, manje poslovično oduševljenu, a više iskrenu. Međutim, ova trosatna predstava polučila je relativno mlak aplauz, a dio publike je nakon dva sata i pauze, jednostavno odustao od daljnjeg, očito prezahtjevnog gledanja. Osobno mi je bilo jako žao zbog takvog stanja stvari, jer sam poželjela pljeskom podvući činjenicu da me se jako malo predstava odgledanih zadnjih godina tako snažno dojmilo (ako izuzmem neke predstave prikazane na Festivalu svjetskog kazališta te Eurokaza).

 

No, unatoč tome, ne mogu reći da je tome jedini krivac publika, naviknuta možda na „popeglanije“ ili instant predstave, ili one koje izravnije komuniciraju sa današnjim trenutkom, udaraju emotivno direktnije, bez (suvišnog?) simbolično-filozofskog filtra. Na drugoj strani je tu i poplava zagarantirano uspješnih opuštajućih komedija. Popovski je, iako je Ibsenov tekst i poprilično skratio (postupkom scenskog čitanja, naracije), koristivši i stih, ali i prozni prijevod, ipak trebao uprizorenje načiniti još kompaktnijim. Dogodilo se par padova i dinamičkih oscilacija, koje su bile još izraženije ako su uslijedile nakon doista iznenađujuće snažnih, režijskih i izvedbenih vrhunaca.

 

Peti, faustovski čin, koji je uslijedio nakon pauze, donio je potrebno režijsko smirenje i sažetost, a i glumačko savršenstvo. Popovski oduševljava svojom dosjetljivošću, duhovitošću, suptilnošću i bujnom maštom. Itekako je uočljivo međusobno prožimanje odnosno odlična suradnja s glumcima. Osim što je i sam odabir glumaca izvanredno pogođen, u Peer Gyntu se vidjelo da dišu kao jedan, sinhronizirano i entuzijastički zaigrano.








 

Uloga Peer Gynta povjerena je u posljednje vrijeme vrlo hvaljenom Ozrenu Grabariću. Njemu je ovo prva velika uloga, i doista je teška, a i fizički iznimno naporna. Fascinira koncentriranost i energija koju je on unio u svog Peera Gynta, iako se u svojim originalnim i duhovitim malim ulogama već se dokazao, njegove „fizičke“ glumačke sposobnosti su nenadmašne. Sjedeći vrlo blizu, u drugom redu, lako sam se mogla uvjeriti i u zavidnu širinu palete njegovih emotivnih stanja, čiji svaki i najmanji trag bilježi njegova izvrsna mimika lica. Na njegovom izrazu se osjeti svaki titraj, i nakon onog izgovorenog, ali čak i kao reakcija na onaj neizrečeni podtekst koji se kadkad i naruga onom sekundu prije izrečenom. Grabarić je i u songovima vrlo dojmljiv, a posebice u jednoj moćnoj „recitalnoj“ sceni koju bismo mogli opisati kao rock-punk koncert-propovijed. Nadrealno, efektno, pomaknuto, izaziva pomalo osjećaj jeze, ali i opet, ne bez duhovitog odmaka. Grabarićev način glume, mimika pogotovo, u više navrata mi se učinio blizak Šerbedžijinom rasponu (svidjelo se to njemu ili ne), i definitivno, od ovog glumca još puno toga možemo očekivati.

 

Jedina „posuđena“ (iz HNK) glumica bila je Alma Prica. I njena rola (glumi Gyntovu majku Aase) iznenađujuće je efektno odglumljena i režirana, makar svi znamo da iza nje stoji nebrojeno mnogo dobrih i odličnih uloga, svejedno, ovdje ostavlja bez daha. Savršeno odabrana, s izvrsnom gestikulacijom i zanimljivo utjelovljenom mješavinom sanjive ženske plahosti i žestine, odlučne energičnosti, i „gegaste“ duhovitosti.





 

Iako je doista čitav ansambl za svaku pohvalu, izdvojit ću i fenomenalnog i u replikama nadahnutog i vrlo uvjerljivog Mladena Vasarija, kao starca iz Dovrea. Mlada Dijana Vidušin dobila je ulogu Gyntove drage Solveig, a arhetipska uloga lijepe, nevine, neporočne djeve, strpljive Penelope, nije ju ipak „odvela i zarobila“ u mlak, banalan ili patetičan način uprizorenja, nego baš naprotiv, uspjela je napraviti svjež pomak i pokazati odličnu dopadljivu mješavinu nježnosti i duhovitosti (odlično odigrana i režirana scena „plesa“ između Solveig i Peera, mamila je smiješke na licima publike).

 

Popovski uspijeva majstorski iz glumaca izvući i neke skrivene talente. Osim već spomenutih, i Hrvoje Klobučar kojeg smo već dobro upoznali kao glumca snažnog scenskog naboja, vrlo sklonog grotesknom (pokadkad koketira i s preglumljivanjem), ovdje je pokazao i neke nove sposobnosti, kao talent za neku vrstu „zauzdanije“ duhovitosti, i osim za  krajnje razuzdani pijan“ geg, također i onaj iznenađujuće minimalistički. Nenad Cvetko zanimljiv je u svoje čak četiri uloge, a Nataša Janjić i Ivana Roščić mnogo dojmljivije nego u većini svojih dosadašnjih uloga.

 

Scenografiju potpisuje Numen, a sastoji se od tisuću bijelih plahti na pozornici (osim u zadnjem činu koji je faustovski mračnije i scenografski osmišljen) u neprekidnom maštovitom kretanju, te su uz odgovarajuće osvjetljenje dojmljivo i iznenađujuće uspjele dočarati doslovce sve dijelove priče, bez potrebe za bilo kakvom scenografskom ekscentričnošću. Numen već dulje vrijeme oduševljava svojim maksimumima iz jednostavnih rješenja.

 

Glazbu je tek djelomice (u 5. činu i potpuno) činio dobro poznati Griegov „Peer Gynt“ a ostatak potpisuje makedonska grupa Foltin. Svoj posao su napravili izvrsno, uzbudljivo, duhovito, u apsolutnom dosluhu s redateljskim zamislima, bez ijednog pada. Songove inspirirane stihovima iz Peer Gynta jednostavno treba čuti i doživjeti.


 

Kostimografija vrlo često na dosadno funkcionalan način prati predstave, no ovdje je Marina Ćopo izuzetno mngo doprinijela predstavi. Odjeća je nadahnuta norveškom tradicijom, ali s pravom mjerom ukusa, a posebno oduševljava Alma Prica s dugačkom pletenicom, sva u debeloj vunenoj haljini koja naglašava i energiju i ranjivost, a šareni etno nazuvci podvlače djetinju sanjivost tog lika, i čini se kao da je ispala iz neke norveške dječje bajke.

 

Ozren Grabarić, u jednom intervjuu je rekao da ga ova uloga tjera na preispitivanje samog sebe, a pretpostavljam da će i u publici (barem dijelu) potaknuti slično. I da će sva ova ekspresija na pozornici, šarenilo zbivanja i likova, na kraju gledatelja usmjeriti na jedan mali intimni put – ka traženju samog sebe. Bilo da se on kreće polagano, zastajkujući i promišljeno, bilo da je sklon ludom letu na leđima divljeg jelena.