Elizabeta Hrstić

KNJIŽEVNA PREPORUKA: Nathan Englander: Ministarstvo posebnih slučajeva

Nestankom sina, počinje prava drama, ili psihološki triler, koji se odvija na više frontova.

Piše: Elizabeta Hrstić

Argentina, Buenos Aires, kasne sedamdesete prošlog stoljeća. Nakon generalskog puča teror se razmahao u tolikoj mjeri da je nestalo na tisuće, čak desetke tisuća ljevičarskih aktivista. Kad državno nasilje vojne hunte poprimi elemente apsurdnog ludila, u opasne ljevičare počnu se ubrajati i nedužni studenti ili novinari, građani koji su zbog nečega drugačiji, a sve tek zbog slutnje da bi mogli otkliznuti ulijevo, što treba unaprijed spriječiti.



Nestankom njihovog sina, počinje prava drama, ili psihološki triler koja se odvija na više frontova. Sve što je započeto, razgranava se: jedan dotad običan brak, s različitim načinima doživljavanja zajedničke tuge, otvara svoje ponore, i sve se komplicira. Samoća u kojoj se grčevito hvataju jedno drugog, postaje sve što im je preostalo, ali ih i razjedinjuje.

No, u ovom sjajnom romanu-prvijencu, politika nije glavna tema, ona je više milje u kojem se priča odvija. Nathan Englander (New York 1970.), američki pisac židovskog porijekla, ovdje temeljito opisuje židovsku zajednicu u tim tragičnim okolnostima, ali na toliko osebujan, osoban način da niti to ne možemo svesti pod zajednički nazivnik sa sličnim, često korištenim i bombastičnim temama pisaca zajedničkog porijekla.

Glavni akteri njegovog romana su Židovi, ali ne baš tipični, oni koji ne pripadaju nigdje, iako opet, od porijekla pobjeći ne mogu. Kadiš Poznan je hijo de puta, sin prostitutke koji je stvorio svoju obitelj i koji se, recimo to tako, (bezuspješno?) nastojao moralno uzdići nad svojim precima, Židovima bez ugleda – svodnicima, prostitutkama, varalicama. Radi se o argentinskoj židovskoj sramoti (dvadesete godine prošlog stoljeća) ili pripadnicima „benevolentnog pristupa“, koji su čak i mrtvi odvajani od uglednih Židova, na groblju podijeljenom visokim zidom.

Naš  pravi pravcati anti junak Kadiš za život zarađuje skidanjem natpisa sa nadgrobnih spomenika, za što mu plaćaju sugrađani koji su stekli imetak i ugled i čija je jedina ružna mrlja na karijeri – sramotno porijeklo.

Pisac je osudivši oštro jedno stravično povijesno razdoblje, po tko zna koji put progovorio i o patnji svojeg naroda, no nevjerojatno je pri tom kako se uz doista tragičnu priču, kroz čitav roman provlači crni humor u  kojem je Englander doista pronašao vlastiti izraz, zadivljujuću mješavinu vedrine, tuge i apsurda.

Kadiš je oženjen s Lilian, poštenom i vrijednom službenicom osiguravajućeg društva, koja sanja da njen muž konačno ostavi svoj posao i da krenu drugim putem, kojim se neće spoticati o kamenje porijekla, vlastitih pogreški, pa niti biti obilježeni židovstvom. Zato su se do kraja izolirali od svoje zajednice, koja ih ionako otpočetka nije baš prihvatila. Kadiš i Lilian imaju sina Pata, studenta, pametnog, ambicioznog, koji ima svoje malo društvo, koncerte, svoje važne knjige i snove o drugačijem životu, koji se jako razlikuju od onog što mu je namijenio pragmatični otac. Jedan od prvih rukavaca priče je odnos oca i sina, posebno kompleksan, a zatim i odnos majke i sina te supružnika. Englander ih opisuje kao prosječnu obitelj, ali začuđujuće nesmiljeno realno, bez uljepšavanja koje bi bilo tipično utješno, s obzirom za dramatični slijed kasnijih događanja u romanu.

Nakon vojnog udara, sin Pato će završiti u zatvoru, a zatim i postati jedan od mnogobrojnih nestalih. Dogodit će se ono najgore od čega su strepili. Slutnje mračnih zbivanja Englander konstantno nagovještava ranije, u proročanskim natuknicama koje ustvari postaju jasno vidljive tek pri drugom čitanju romana. Nestankom njihovog sina, počinje prava drama, ili psihološki triler koja se odvija na više frontova. Sve što je započeto, razgranava se: jedan dotad običan brak, s različitim načinima doživljavanja zajedničke tuge, otvara svoje ponore, i sve se komplicira. Samoća u kojoj se grčevito hvataju jedno drugog, postaje sve što im je preostalo, ali ih i razjedinjuje, te nadalje paralelno pratimo njihovu zajedničku, ali još i više odvojenu borbu, potragu za sinom, stanja svijesti, apsurdne situacije u koje upadaju.


Guerra Sucia - Prljavi rat: Početkom 1970-tih, Argentina je bila izložena terorističkim napadima raznih revolucionarnih skupina. No, nakon vojnog puča, argentinskim gradovima 1976-1983. vladao je državni teror. Broj nestalih procjenjuje sa na između 9.000 i 30.000. Nacionalno povjerenstvo za nestale broj procjenjuje na 13.000.

Najbolje od svega je što ovaj pisac, uz sve pobrojano, ima i jedan adut iz rukava kojim sve nadmašuje: toplinu, suptilnost, ganutljivost u najneočekiva- nijim situacijama.

A jedna od takvih je i tzv. Ministarstvo posebnih slučajeva, kojem se obraćaju krajnje očajni i bespomoćni. Englanderov je to satirički obračun s birokracijom, ali i unatoč proplamsajima  mračnog humora, atmosfera te ustanove je tako mučno i klaustrofobično opisana, da se nameće jaka usporedba s onom iz Kafkinog Procesa. Kritika se ne zadržava samo na birokraciji – Englander redom rešeta vlast, korumpirane političare, službenike, policajce, ali i svećenike. Pritom ne štedi ni takozvane zaštitnike, alfe i omege židovske zajednice, moćnike koji uspjevaju udobno sjediti na dvije stolice.

 

Pisac je osudivši oštro jedno stravično povijesno razdoblje, po tko zna koji put progovorio i o patnji svojeg naroda, koja kao da se stalno ponavlja... i u tome dakako nije posebno originalan, no, istodobno je razotkrio i svu malograđanštinu vlastitog naroda, njihov kukavičluk, predrasude, pasivnost. Nevjerojatno je pri tom kako se uz doista tragičnu priču, homor provlači kroz čitav roman. Naravno, crni humor u  kojem je Englander doista pronašao vlastiti izraz, zadivljujuću mješavinu vedrine, tuge i apsurda. Besmisleno je opisivati taj specifični izraz, čak su i citati izvan konteksta suvišni. Najbolje od svega je što ovaj pisac, uz sve pobrojano, ima i jedan adut iz rukava kojim sve nadmašuje: toplinu, suptilnost, ganutljivost u najneočekivanijim situacijama. To se najprije osjeti u momentu kad sin Pato nestane: tek tada, kao u nekom slow-motionu počinje prava priča o obitelji (dotad pomalo sterilno prikazivana gotovo u natuknicama), nakon što izgube sina, i nama se poput latica počinju rastvarati sve finese jednog naoko običnog braka, a ljubav prema djetetu (često potiskivana okrutnošču i zahtjevima svakodnevice, pravila življenja) postaje svjesnija svoje suštine i pokulja svom snagom.


Nathan Englander


Pojedina poglavlja su pravi biseri atmosfere, gdje nam se čini da psihološka stanja likova možemo opipati, i pritom prste uroniti u gustu ljepljivu masu pripovijednog tkanja, koju je teško sprati, još dugo ostaje u nama, i ne dopušta nam da lako zatvorimo knjigu i prebacimo se u neke vlastite laganije filmove u glavi.

Dramatika s odmicanjem priče konstantno raste; zbivanja postaju sve gorča, energičnija, napetija ali i emotivnija, da bi se konačno sve rasplinulo u apsurdu sudbine. Scene su snažne, udaraju u pleksus, nada i očaj se izmjenjuju konstantno, čitav roman vrvi podznačenjima, često s aluzijama na sudbinsko, proročansko, krivnju i okajanje, tipične opsesije židovskog čovjeka od davnina, aluzije tako česte i kod nekih drugih, dobrih židovskih pisaca (a mnogi su izvanredni i jedinstveni u takvim podtekstima).

Pisac se pozabavio temom nestalih („bez groba žalovanje nikad ne prestaje“ u vječnom rivalstvu s „ako ne postoji mrtvo tijelo, onda postoji nada“) koja će zasigurno biti bliska i mnogim hrvatskim čitateljima. Likovi su psihološki sjajno oslikani, vrlo detaljno, realno, nevjerojatno uvjerljivo, ali tu su i čitavi psihološki razrađeni prizori. Englander stilski ne komplicira, roman je dinamično pisan i lako se čita, kako stranice odmiču, sve teže ga je ispustiti iz ruku. No, rečenice su pomno osmišljene, svaka ima točno svoje mjesto i značenje unutar užeg i šireg konteksta. Pojedina poglavlja su pravi biseri atmosfere, gdje nam se čini da psihološka stanja likova možemo opipati, i pritom prste uroniti u gustu ljepljivu masu pripovijednog tkanja, koju je teško sprati, još dugo ostaje u nama, i ne dopušta nam da lako zatvorimo knjigu i prebacimo se u neke vlastite laganije filmove u glavi.

Finale knjige je ludo, apsurdno, ostavlja različita tumačenja, postavlja mnoštvo pitanja od kojih najjače odjekuje ono o mogućnostima za nadu, utjehu.

Finale knjige je ludo, apsurdno, ostavlja različita tumačenja, postavlja mnoštvo pitanja od kojih najjače odjekuje ono o mogućnostima za nadu, utjehu. Čudnovato je kako nakon tragičnih zbivanja, stvarnost poprima neka nova drugačija lica i kako neki međuljudski odnosi postaju na apsurdan način čak i stvarniji u sjećanjima. Je li možda tu utjeha? Možda se tek nakon drastičnih životnih preokreta usredotočujemo na bitno, kad uspijemo skinuti sve koprene banalnih očekivanja. Možda je tada nada u nekima od nas ogoljelija, jasnija i čistija... Ali neki odabiru drugačije puteve.

Nathan Englander napisao je novi roman, koji se ovaj put iščekuje još nestrpljivije od prvog (već je napisan), kojem su prethodile hvaljene zbirke priča, među kojima je posebno zapažena „For the Relief of Unbearable Urges“ (1999.) koja je osvojila niz uglednih nagrada (naslov "Za olakšanje neizdržjivih potreba" odnosi se na posebnu dozvolu koju je junak jedne od priča, dobio od svojeg rabina kako bi mogao posjetiti prostituku). S vremena na vrijeme, otvaram facebook profil svog novog frenda Englandera u potrazi za novostima. Kad sam, na njegovom zidu, s oduševljenjem pohvalila ovaj njegov roman, pristojno se i vrlo brzo zahvalio,
veseo i uzbuđen što je i hrvatski prijevod „vani“. Još samo kad bi postao hrvatski bestseler! A to je definitivno zaslužio.