A PHP Error was encountered

Severity: Warning

Message: getimagesize(http://www.politikaplus.com//upload/images/arhiva/A-B/best-of-2011-100.jpg): failed to open stream: HTTP request failed! HTTP/1.1 404 Not Found

Filename: controllers/home.php

Line Number: 131

35 najintrigantnijih glazbenih albuma: Najbolje što nam je donijela 2011. | Politika+
Kultura

NAJBOLJE U 2011.: 35 najintrigantnijih glazbenih albuma: Najbolje što nam je donijela 2011.

Jedna posve osobna ljestvica onoga što će biti zanimljivo i dogodine, pa i za deset godina.

Piše: Ivan Hrstić

Kraj ili početak godine je obično vrijeme kad se gleda unatrag i objavljuju se razne top-liste, pa tako i najboljih glazbenih albuma, koje su često previše opterećene onime što nam diskografske kuće žele prodati i u što ulažu najviše marketinških sredstava. Ovaj popis pokušaj je da se sačini jedna posve osobna ljestvica bez obzira na glazbene žanrove, onoga što je doista tijekom prošle godine bilo glazbeno najintrigantnije i što će biti zanimljivo i dogodine, pa i za deset godina, a ne samo ono što je imalo najbolju prođu. Redne brojeve ne doživljavajte previše ozbiljno, oni su samo puka orijentacija da se lakše snađete u tekstu, ovo nisu sportske discipline niti egzaktna znanost, a trenutni poredak pojedinog albuma penje se i spušta ovisno već i o dnevnom raspoloženju.

 

1. MATTHEW SHIPP

Art of the Improviser

 

Umjetnost Improvizatora. Zvuči pretenciozno, no izdanje koje je trebalo obilježiti 50 godina Matthewa Shippa nije ništa manje od monumentalnog. Snaga i namjera s kojom Shipp ovdje nastupa dostojna su najvećih među velikanima modernog jazza. Prvi CD sadrži snimku trija, sa bubnjarom Whitom Dickeyem i basistom Mikeom Bisioom, dok drugi sadrži samo njega i njegov klavir te odjeke njujorškog Le poisson rouge. Dva lica možda su trebala pokazati dvije različite strane Matthewa Shippa, a možda i nisu, jer zapravo oba prikazuju jednako vulkanski karakter ovog pijanista, koji nije ništa manje eksplozivan sam nego uz pomoć ove moćne ritam sekcije. Razlika je jedino u tome što u prvom možemo uživati u čaroliji improvizacije tri glazbenika, koji svaki dobivaju priliku pokazati vrhunske domete, bez upadanja u tipičnu jazzersku zamku cirkuskog pokazivanja onoga što znaju, iako bez mnogo pretjerivanja možemo reći da se na ova dva CD-a oslobađa više energije nego na prosječnom nastupu Rollingstonesa. Ne, ovdje je sve u svrhu egzekucije kompozicija (samo dva jazz standarda) koje se jednako oslanjaju na vrhunce modernog jazza koliko na dosege moderne klasične glazbe, bez i najmanje želje da se svide na prvu ruku, ali s velikom željom da ne prođu nezamijećene, bučne, rezonantne, oštrih rubova, ipak se bešavno nadovezuju jedna na drugu, a Shippov klavir je personifikacija neke tajanstvene elementarne prirodne sile s kojom treba računati. To možda još i više dolazi do izražaja u solo nastupu,u kojem po, prirodi stvari note odsvirane na klaviru ipak dobivaju više meditativnog prostora u kojem dišu i odjekuju, no i dalje fascinira zgusnutost i snaga, ali i neustrašivost u potrazi za elementarnim te savršena kontrola svirke čak i pri najeruptivnijim dionicama. Bezvremenski tour de force istinskog genija jazza.





 

2. DAVID SYLVIAN

Died In The Wool


Davidu Sylvianu s njegovim posljednjim albumom možda sam malo progledao kroz prste, jer on se ovdje vraća svojem prethodnom albumu, Manafon, koji je također bio među mojim osobnim vrhuncima iz 2009.
No, ovo nije tek prepakirani stari materijal - uostalom nikad se nije ni radilo o kolekciji hitova koji bi bilo financijski isplativo doddatno iscijediti - već varijacije na temu, s dodatkom novih skladbi i razvojem nekih koje nisu ušle na Manafon. Poticaj za Died InThe Wool bila je suradnja s japanskim kompozitorom Daijem Fujikurom, a svoj obol su dali i producenti Jan Bang i Erik Honoré i čitav niz sjajnih instrumentalista (Christian Fennesz, John Tilbury, Evan Parker, Otomo Yoshihide, Arve Henriksen, Steve Jansen, John Butcher, Franz Hautzinger, Keith Rowe, Christian Wallumrød...). Naslanjanje na naslijeđe moderne klasične glazbe ovdje je još izraženije, što nije ni čudno uz Fujikuru, učenika Pierrea Bouleza. U fluidni glazbeni kostur naselili su se diskretni zvukovi elektrificirane gitare, kao i sasvim organski, akustični zvukovi gudačkog kvarteta, klavira i puhača, iznad kojih u svakom trenutku jasno istaknut pluta Sylvianov fantastično sugestivni baršunasti glas kao na nekom tajanstvenom svečanom obredu, gotovo potpuno neovisno od melodijske linije (kad je uopće ima) te nota i zvukovnih efekata instrumenata, često ravni, ali i dalje nevjerojatno muzikalni recitativo. Glazba tu i tamo tek filmski snažnije koincidira s glasom, potcrtavajući neke ključne stihove, koji su uvijek u prvom planu, kako oni koje je napisao sam Sylvian, tako i nanovo oživljena poezija Emily Dickinson. Samo po sebi je jasno da se radi o glazbi koja izmiče bilo kakvim radiofonijskim zakonitostima i šanse da je čujete u automobilu dok ste zapeli u gužvi na odlasku ili povratku posla ravne su nuli.
Manafon i Died In The Wool možda su usporedivi jedino s dva na prvu ruku još neprijemčivija remek djela Scotta Walkera (Tilt iz 1995. i Drift iz 2006.), pa svakako nisu preporučljivi za one koji se tek upoznaju sa Davidom Sylvianom, a nisu imali ni doticaja s modernom klasičnom glazbom, ali za sve ostale je (još jedan) uzbudljivi dokaz raspona i kontinuiranog nepredvidivog razvoja nekadašnje pop zvijezde.




3. CURRENT 93

Honeysuckle Aeons

 

Za Davida Tibeta od samog početka nije bilo dvojbe - svoju glazbu uvijek mora gurati do krajnjih granica,  bez ikakve suosjećajnosti prema željama slušatelja, kako u svojim crowleyanskim okultnim počecima, tako i u svojoj današnjoj nešto staloženijoj kršćanskoj 'fazi'. Što se tiče glazbene industrije, Current 93 tijekom 3 desetljeća rada s 20-ak studijskih albuma (nabrajanje svih ostalih uradaka je bezpredmetno) čvrsto je zaključan u ladici eksperimentalnog i alternativnog, što je u dobroj mjeri zasluženo, no radi se o jednom od najpotcjenjenijih opusa u povijesti 'popularne' glazbe. Teoretski, za Honeysuckle Aeons mogli bismo reći da je jedno od Tibetovih najpitkijih uradaka, no, to vrijedi samo za poznavatelje njegovog djela. Ako niste od onih koji će pobjeći glavom bez obzira već na prve taktove klavira ili prve proganjajuće stihove iz usta Davida Tibeta, Honeysuckle je na prvi pogled zbirka gotovo eteričnih noćnih atmosferičnih pjesama koje bi mogle idealno poslužiti za uspavljivanje, no, lako biste se mogli prevariti, jer nisu nimalo lišene tipičnog introspektivnog naboja i mračnih apokaliptičnih vizija Davida Tibeta prema kojemu i Nick Cave ponekad djeluje kao nepopravljivi romantičar, a ni Tibetov glas nije ono što obično povezujemo s uspavankom. Honeysuckle Aeons i inače bismo mogli u dobroj mjeri usporediti s Caveovim remek-djelom Your Funeral, My Trial, zbog tog dojma putujuće noćne karnevalske družine koja putuje pustopoljinama, rubovima naselja, preko njiva i grobalja, potcrtanog mješavinom nježnog i sanjivog debussyjevskog klavira istovremeno komplementarnog i suplementarnog prijetećem gotičkom zvuku orgulja i teremina, ranog električnog instrumenta popularnog u starim SF-filmovima, te orijentalnim bojama ouda - a nadasve stihovima Davida Tibeta koji lebde iznad svega kao duše izgubljene u limbu. Remek-djelo. I savršena ploča za prvi korak u svijet Current 93.





4. KEITH JARRETT

Rio


Kad god Keith Jarrett nešto objavi, to je siguran kandidat za album godine. Genij jazza koji je ne kompromisima, već isključivo svojom popularnošću zagazio duboko u vode popularne glazbe posebno veliku pažnju šire javnosti, pa i one koja inačeuopće ne sluša jazz, privlači svojim samostalnim nastupima koji su njegova konstanta još od prvog solo albuma Facing You iz 1971. te legendarnog  The Koln Concert iz 1975. koji je označio seriju neponovljivih potpuno improviziranih nastupa, a u psoljednje vrijeme dokazao se i kao senzacionalan izvođač klasične glazbe. Otkuda li on izvlači svo to predivno zvukovlje? Doslovno, Jarrett staje pred klavir i svira ono što mu tog trenutka nadolazi. Prema njegovim vlastitim riječima, najbolji je onda kad nema baš nikakvu prethodnu viziju onoga što će upravo odsvirati. Dakako, i to su vjerojatno odjeci njegovih ideja i tema kojima se prije toga bavio, no vrlo često Jarret djeluje poput nekog glazbenog Nikole Tesle koji zabode žarulju u zemlju i ona jednostavno svijetli. Jarrettov klavir katalizator je tako nekih nevidljivih (ne)zemaljskih sila i koliko god da smo se već na neki način na to navikli, svaki put nas ponovno iznenadi. A ako je suditi prema snimci iz Rio de Janeira, južnoamerička turneja bila je umnogome posebna. Jarrett je poznat po svojoj mušičavosti na nastupima, na kojima zahtijeva apsolutnu pažnju slušatelja kako bi se izolirao i iz sebe izvukao ono najbolje, no čini se da ga ovdje nije smetao temperament publike, koja mu puše za vratom. Glazba koja izlazi iz njegovog klavira nije toliko kontemplativna koliko zna biti ili barem to nije toliko u prvom planu i čini se da je Jarrett umnogome osjetio i katalizirao južnoameričku strast i iskreno oduševljenje publike pretopio u svoje improvizirane skladbe koje su većinom življe, mladenačke, zgusnutije, kraće i općenito bliže onome što inače svira sa svojim kvartetom nego u solo nastupima. Gdje je onaj čovjek koji se prije nekoliko godina žalio da ne može više nastupati i stvarati jer pati od tajanstvenog sindroma kroničnog umora?.  Koliko je sam bio zadovoljan konačnim rezultatom pokazuje podatak da smo tek koji mjesec nakon živog nastupa dobili priliku uživati u CD-izdanju, što je u Jarrettovu slučaju velika iznimka. Navodno je odmah nakon koncerta nazvao ECM-ovog maga Manfreda Eichera i obavijestio ga da je ovaj nastup najbolji u nizu godina te da će u svojem katalogu odmah morati naći mjesta i za ovu ploču. Da je nešto drugačije u pitanju da se zaključiti već i po omotnici CD-a, koja je iako i dalje tipično ECM-ovski minimalistička, presvučena u posve netipičnu užarenu žutu i narančastu boju. Eichner se sigurno nije bunio. Ave nabriljantnijem živućem glazbenom improvizatoru, vjerojatno najvećem u povijesti nakon neponovljivog Johanna Sebastiana Bacha, a to što je ovaj put na vrhu liste Matthew Shipp, a ne Keith Jarret, posljedica je samo toga da smo te činjenice svjesni već podulji niz godina. 

 


     

 

5. THURSTON MOORE
Demolished Thoughts


Da je netko prije dvadesetak godina rekao da ću solo album nekadašnjeg propovjednika punkerski psihodeličnog zida buke i osnivača grupe Sonic Youth uspoređivati s albumom Bryter Layter tihog folk heroja Nicka Drakea s početka 70-tih., samo bih se nasmijao. U prvom redu za takav dojam je odgovorna orkestracija koja u pojedinim trenucima doslovno citira Nicka Drakea (najočitije u zaraznoj Orchard Street), no u slučaju trećeg albuma Thurstona Moorea riječ je o po prvi put posvema akustičnom uratku koji svoju inspiraciju velikim dijelom vuče iz tradicija britanskog folka i americane. Možda umišljam, ali Moore me u sad već u pedesetim godinama i svojim fizičkim likom frapantno podsjeća na Drakea, koji se tim godinama, nažalost, nije ni približio. No, dosta o sličnostima, razlika je više nego dovoljno. Demolished Thoughts jest drakeovska elegija u devet stavaka, no ne nedostaje joj čvrstine i suspregnute eksplozivnosti prethodnih Mooreovih albuma, a pogotovo iz arsenala Sonic Youtha. Usložnjavanjem akustičnih dionica droniranih gitara, violine (Samara Lubelski sličnu ulogu imala je i na prethodnom Mooreovom Albumu, Trees Outside The Academy iz 2007.), harfe te basa i bubnjeva u konstantnom unisonom crescendu, Moore uspijeva ostvariti jednako uvjerljiv i moćan dojam kao kad pršti baterija električnih gitara i kako album odmiče, Moore je sve dalje od jazzy-folk ostavštine Nicka Drakea, a sve bliži psihodeliji svojeg nekonvencionalnog viđenja americane i samih Sonic Youtha. Svoj pečat zvuku svakako je dao i producent Beck Hansen, čiji je album Sea Change iz 2002., zasnovan na akustičnoj gitari i gudačkoj orkestraciji sasvim vjerojatno bio jedan od razloga zašto mu je Moore povjerio tu zadaću. Pjesme za ovaj album nastajale su u prethodne dvije godine, tijekom kojih se nakon 27 godina raspao Mooreov brak s Kim Gordon, što su njih dvoje službeno objavili prije svega tri mjeseca (što vjerojatno znači i raspad Sonic Youtha), pa je jasno što je ostavilo presudan trag na njegove kao i obično zaključane minimalističke stihove. Album neporecive ljepote jednog od najinventivnijih rock gitarista i najutjecajnijih autora u povijesti moderne glazbe.

 

 


6. RADIOHEAD
King Of The Limbs


Da je Radiohead početkom devedesetih svirao glazbu kao na King of Limbs, danas vjerojatno za njih nitko ne bi čuo, no ovaj album, uspkos suprotstavljenim reakcijama fanova i kritike, jedan je od njihovih glazbenih vrhunaca.  Globalni uspjeh grupe jedan je od većih misterija, jer je njihov opus bio predodređen za alternativne ladice, no, valjda je britanska glazbena industrija, pored često šupljeglavog britpopa (prisjetite se samo idiotskih naslovnica Blur protiv Oasisa i slično) početkom devedesetih bila željna i autentičnijeg komercijalnog odgovora na val grungea s druge strane Atlantika (ili bolje rečeno, s Pacifika). Singl Creep savršeno se uklopio u trend rockera s čirom na želucu, iako je ono što su stvarali Thom Yorke i društvo bilo sve samo ne trendovsko. Grupa se nije lako nosila s dugo očekivanim uspjehom, a osobenjački karakter Yorkea emotivno se teško uklapao u gabarite globalne rock atrakcije, u ulogu u koju ih je industrija gotovo na silu ugurala. Iako se stalno čini da je Radiohead na rubu raspada, te da su mnogo više zainetresirani za svoje solo projekte u kojima se ne moraju zamarati usklađivanjem raznorodnih interesa, njihov osmi studijski album pokazuje da imaju što za reći, odnosno da se i dalje mogu sastavit okolnosti u kojima će Yorke to što ima reći napraviti uz pomoć članova grupe. Radi se o kolektivnom radu, u kojem je svaki član grupe bio poput filmskog montažera koji izrezuje i dodaje svoje komadiće filma, no The King of Limbs u kontekstu Radioheada mmnogo je lakše shvatljiv kad se u njihovu diskografiju umetnu posljednji Yorkeovi radovi, u kojem je eksperimentiranje sa elektroničkom glazbom, sampleovima i loopovima dovedeno do vrhunca, što su mnogi opisali samoubojstvom, ako ne u autorskom, onda sigurno u komercijalnom smislu. No, rezultat je fascinantan. Elektronički kostur suite u osam dijelova koje se bešavno pretapaju jedna u drugu poslužio je kao podloga za eklektičnu atmosferičnu mješavinu zvukova upijenih sa ponekad diametralno suprotnih glazbenih izvora koji u sazvučju sa Yorkeovim stihovima dozivaju elegične slike civilizacije koja hoda po ivici, megalopolisa koji ne znaju da su na umoru, naseljenih usamljenim dušama u potrazi za djevičanskim šumana, izvorima i bićima, nesvjesnim da se njihov raj može u trenu pretvoriti u limb. The King Of Limb doziva njemačku elektroničku glazbu iz 1970-tih od Tangerine Dreama nadalje, psihodeliju ranog Pink Floyda, eklektičnost Talking Headsa, na čiji  album Naked iz 1988. tematikom i ukupnim dojmom možda ponajviše podsjeća. Briljantno, zavodljivo, bezvremeno.





7. BILL CALLAHAN
Apocalypse


Već s prvim akustičnim taktovima Drovera, pojačanim električnom gitarom prštavom poput one u Neil Youngovom soundtracku za Jarmuschevog Dead Mana, trenutno ste prebačeni u mitsko, u taj svijet nakon izgona iz raja, u stalnoj potrazi za obećanom zemljom, osvajanjem Novog Svijeta, u arhetipske sudbine koje podsjećaju na opise života starozavjetnih proroka, pod okom osvetoljubivog starozavjetnog Boga. Do bola iskrena Baby's Breath osjećajni je vrhunac albuma, otpjevana, bolje rečeno ispričana tim impresivnim baritonom istovremeno emotivnim i distanciranim, kao da je se radi o još jednoj murder baladi, a ne pjesmi o nenadoknadivom intimnom gubitku. "Sad znam da moraš žnjeti što si posijao... ili pjevati," zaključuje Bill Calahan i odmah zatim stavlja nas u kožu električnog kauboja koji jaše ulicama neonskog velegrada, u pjesmi America!, sa zavijajućim električnim gitarama i ritam sekcijom kao skinutima s albuma L.A. Woman, legendarnih The Doorsa, samo što Callahan nikad neće zaurlati poput Jima Morrisona. Te dvije pjesme određuju gabarite do sada vjerojatno najboljeg, najkonzistenijeg i najuvjerljivijeg Callahanovog albuma, Apocalypse, službeno tek trećeg po redu, no počevši od 1990. prije toga ih je objavio čak 12 pod pseudonimom Smog. Ostatak albuma svojim izričajem smjestio se u sigurnijim vodama rhytm and bluesa, zazivajući glazbenu ostavštinu Freda Neila, čijem veličanstvenom vokalu se Callahan svojim na prvi pogled skromnim i suzdržanim vokalnim tehnikama uspijeva približiti. Ako je kultna Neilova Everybody's Talking najležernija moguća pjesma o smrti, One Fine Morning, zaključna pjesma s ovog albuma, njezin je predivni pandan. Callahan kao zaneseno pjeva o vremenu kad će se zemlja ohladiti i zacrniti: "Jednog lijepog jutra izjahat ću, samo ja i moja kosturna ekipa, izjahat ćemo u tišinu. Da, sve mi dolazi sad, moja apokalipsa, zavjesa se digla i izgorjela na jutarnjem suncu, a planine se poklonile...". Jedna od pjesama koju bih volio čuti na vlastitom pogrebu!


 

8. JOE HENRY
Reverie


Hi-Fi u slučaju albuma Reverie poprima neko posve drugo značenje - kad jedan ovakav čarobnjak zvuka pri snimanju svojeg albuma namjerno otvori prozore suterenskog studija kako bi u pozadini svojih pjesama snimio ambijentalne zvukove - od automobila u prolazu do laveža pasa, onda je jasno da su prioriteti ovdje preokrenuti te da je od kristalno čistog zvuka važnija neposrednost i prirodnost izvedbe. Nešto kao kad Blind Joe Williams prebire po gitari na trijemu svojeg doma, a na u zadnjim taktovima pjesme mu se u dvorištu potpuno neočekivano parkira automobil. Na albumu Reverie nema uobičajene fadeout/fadein rutine, nema tišine među pjesmama - poslušajte samo Deathbed Version u kojoj pas, slučajno ili ne, zalaje kao da je član banda. Nakon što je producirao tko zna koliko popeglanih ploča, Joe Henry prednost daje sirovom, prštavom i neurednom zvuku akustičnog kvarteta, koji se stalno kreće na rubu raspada, što je doista osvježavajuća suprotnost pomodnom trendu savršeno usklađenih harmonija i višeglasja. Dakako, prije svega trebate imati dobre pjesme, a u Henryjevom slučaju ni 12. po redu samostalni album takvom robom ne oskudijeva. Ni ove ne uspijevaju (a valjda baš niti ne pokušavaju previše) u potpunosti pobjeći od za njega uobičajenih obrazaca koje obično identificiramo kao waitsovske, no, Joe Henry ne ide tragom Toma Waitsa ništa više nego što ovaj ide tragom Captaina Beefhearta. Dodatna poveznica ovaj put im je prštava akustična gitara sjanog Marca Ribota, već standardnog Waitsovog suradnika, no, najviše ih povezuju sjajni songovi koji kod obojice uvjerljivo pričaju autentične, intimne i sjajno zaokružene priče nabijene emocijama.




9. TOM WAITS
Bad As Me


Moram priznati da sam neko vrijeme oklijevao s preslušavanjem sedamnaestog po redu albuma Thomasa Alana Waitsa, no pokazalo se da je svaki strah bio neumjesan: radi se o nakon sedam godina njegovom prvom studijskom albumu, ali i najboljem njegovom uradku još od glazbenih vrhunaca iz osamdesetih kad su se pojavili takvi glazbeni dragulji kao što su Swordfishtrombones (1983.), Rain Dogs  (1985.) i Frank's Wild Years (1987.). U međuvremenu je Tom Waits bio jednako kreativan i fascinantan autorski vulkan, no, nije nijednom uspio ostvariti tako zaokruženu cjelinu bez ulaženja u ekstreme koji su znali biti svrha sami sebi. To ne znači da ovdje ponovno nema svega s polica Toma Waitsa: Bad As Me zvuči kao da je odlučio sastaviti the best of neobjavljenih radova iz svih svojih faza i zatim ih ponovno izvesti za svoj novi album, davši im ujednačeniji aranžman. Među 13 pjesama u nepunih 45 minuta nema slabog mjesta, pa je čak i prigodničarska New Year's Eve, maštoviti prepjev tradicionalne božićne Auld lang syne prikladno našla svoje mjesto na kraju albuma. Chicago furiozno otvara album poput zahuktale parne lokomotive kojoj trebaju još tri-četiri glazbena broja da potpuno uspori prije no što dođemo do prve nezaobilazne balade u ritmu valcera. Druga polovica albuma ne uspijeva ostvariti tako dobru prirodnu povezanost, no, Waits je u savršenoj vokalnoj formi, iako svoje čudovišne glazbene mogućnosti obično do kraja razotkriva tek na odabranim nastupima uživo, band ima mnogo prilika da pokaže svoje mogućnosti, a među već uobičajenim vrhunskim suradnicima poput Marca Ribota i Larryja Taylora na četiri pjesme gostuje i gitarist Rollingstonesa Keith Richards (Waits ga proziva u Satisfied). Među baladama se svakako izdvaja prekrasna čeznutljiva distorzirana Kiss Me, a među pjesmama koje stvarno pomiču granice strši Hell Broke Luce, sirovi komad punk-jazza o američkom veteranu koji se pokidan vraća iz rata, dostojan albuma Swordfishtrombones. Bad As(s) Me kao cjelina ne uspijeva dostići razinu već spomenutih Waitsovih remek-djela, no za tako visoko postavljenu ljestvicu zahtjeva nismo krivi samo mi, već prije svega on sam. Možda je tako nešto previše tražiti, čak i od Toma Waitsa - usporedba s drugima, a ne sa samim sobom, vjerojatno je ipak prikladnija: u 2011. ovaj album jedan je od glazbenih vrhunaca, kao što bi bio i u bilo kojoj drugoj godini XXI stoljeća.




10. VAN DER GRAAF GENERATOR
A Grounding In Numbers

Većina sastava koje stavljaju u ladicu tzv. progresivnog rocka iz 1970-tih nekoliko desetljeća kasnije okupljaju se kako bi na staroj slavi još ponešto zaradili pod stare dane ili barem ponovno osjetili djelić uzbuđenja iz svojih najboljih glazbenih vremena. No, kad iza vas stoji kreativna sila koja se odaziva na ime Peter Hammill, jedna od najvjerodostojnijih i  najinventivnijih u povijesti moderne glazbe, prebiranje po starim kajdankama ne može dugo trajati. Van der Graaf Generator prvi put se zakotrljao još 1967. i od tada je bio jedan od Hammilovih odušaka, rijetko kad u duljem razdoblju u prvom planu, i već 1972. band se raspao. Iako je imao vjernu publiku, glazba koju su svirali sasvim sigurno nije bila za mase. 1975. došlo je do prvog pokušaja okupljanja koje nije bilo dugog vijeka, a do sljedećeg je trebalo čekati gotovo 30 godina. Hugh Banton, David Jackson i Guy Evans uz rad na vlastitim projektima u međuvremenu su često surađivali na Hammillovim brojnim solo albumima (ukupno 30 studijskih djela u 4 desetljeća), a o od 2005. pridružili su mu se u trećoj reinkarnaciji VDGG-a. Album A Grounding In Numbers treći im je od ponovnog okupljanja i ukupno 12. po redu. Od prijašnjih se nažalost, razlikuje po tome što je kvartet spao na trio. Odlaskom Davida Jacksona band je očekivano izgubio jednu upečatljivu muzičku dimenziju, no, trojka se sasvim lijepo snalazi i bez njega. Možda je i nedostatak Jacksonovog saksofona utjecao na to da na ovom albumu nema tipičnih progresivno rastućih 'prog-rock' suita - prosjek trajanja 13 pjesama je ispod 4 minute - no takva tendencija mogla se uočiti i prije. Hardcore fanovi kronično zapeli u prošlosti možda će biti i razočarani, no, nedostatak je proizveo i neke uzbudljive efekte. U svakom slučaju, bilo bi potpuno nevjerojatno da band koji je prvi put zasvirao prije 44 godine danas može zasvirati ovako rokerski žestoko, svježe, bezvremeno, nadahnuto i poletno, samo kad ne bismo pri tom poznavali jedinstveni glazbeni opus Petera Hammilla, čije mogućnosti kao da ne poznaju granice. Za one koji su bliži nešto recentnijoj ali opet usporedivoj rokiji, razumljivijim jezikom rečeno: VDGG može pojesti RHCP za doručak.




11. LESZEK MOZDZER
Komeda


Poljska jazz scena sastavni je dio živahne i kreativnom energijom nabijene skandinavske scene i stalno rađa izvanserijske glazbenike. Klasično obrazovani pijanist Leszek Mozdzer vrlo rano je skrenuo u vode jazza, a ovaj album posveta je drugom poljskom pijanistu, prerano preminulom geniju, Krzyzstofu Komedi, koji je u Poljskoj slavljen poput Chopina. Je li ovo jazz ili klasika, posve je nevažno: sve skladbe na ploči su Komedine, napisane za različite prilike, među njima i Sleep Safe And Warm, napisana za Rosemarynu bebu Romana Polanskog, no, Mozdzer ih uspijeva učiniti svojim i dati im jedinstven, gotovo transcedentni ton. Nezaobilazno za sve ovisnike o zvuku klavira.




12. LEE KONITZ, BRAD MEHLDAU, PAUL MOTIAN & CHARLIE HADEN
Live At Birdland


Trojica već legendarnih jazz glazbenika (Lee Konitz, rođen 1927., Paul Motian, rođen 1931, umro 22. studenog 2011., Charlie Haden, 1937.)  i za njih mlađahni pijanist Brad Mehldau (1970.) još na putu prema istom statusu, prije dvije godine ponovno u legendarnom njujorškom jazz klubu dvije večeri za redom sviraju standarde bez unaprijed zadane set liste, u improviziranom dijalogu koji se čini tako prirodan kao da svaki dan sviraju zajedno. Ležerno, suptilno i opušteno, no, daleko od nekakve čajanke: nema ovdje ništa uspavljujuće, konverzacija četiri instrumenta je živahna i intuitivna. Live nastup koji savršeno funkcionira kao pravi album.




13. PAUL SIMON
So Beautiful Or So What


Kad album čovjeka koji je upravo u 2011. zagazio u osmo desetljeće života zvuči ovako moderno, svježe i nadahnuto, onda je jasno zašto u drugi plan padaju autori koji na početku 21. stoljeća žele zvučati kao Simon i Garfunkel ili Lennon i McCartney prije 4 ili više desetljeća, ulažući sasvim suvišan napor u izgradnju savršenog višeglasja uz pomoć sveprisutnog autotunea. Paul Simon davno je te tričarije ostavio iza sebe, a uz pomoć fantastičnih glazbenika i sazvučja s raznih rubova Indijskog oceana otvara nam nove svjetove. Briljantno.




14. WILCO
The Whole Love


Osmi album grupe Wilco otvara sedmominutna prštava i eksplozivna Art of Almost, koja vam budi žmarce na leđima, ali odmah rađa i strah - unaprijed je jasno je da se album na toj energetskoj razini ne može zadržati do kraja. Jeff Tweedy i društvo doista ubrzo skreće u drugom smjeru, nudeći nam pregršt predivnih balada na koje se tu i tamo opasno približe granici s popeglanim popom, no mnogo češće u retrovizoru vide i direktno citiraju Briana Wilsona i Alexa Chiltona, što će možda razočarati dio poklonika koji od njih očekuju preuzimanje uloge globalne rock atrakcije, no lijepe melodije uvijek imaju protutežu u prštavoj nervoznoj gitari i nekonvencionalnom vokalu. Ovaj bend može sve što hoće, a trenutno mu se hoće upravo ovo, take it or leave it. Uživo pak, sve poprima savršene proporcije. Uvodna pjesma koja odmah ulazi među rock klasike samo je naznaka što nas uskoro čeka na njihovom zagrebačkom koncertu. Počnite već sad štedjeti lovu...




15. WILLIAM ELLIOTT WHITMORE
Field Songs


Definitivno album kojeg bih poslušao u jednom dahu nakon Joea Henryja i Billa Callahana. Savršena trojka. Osobenjak koji je cijeli život proveo na farmi u Iowi negdje između rijeka Mississippija i Des Moines, i u 33 još uvijek tamo živi obrađujući zemlju, a pjesme koje pjeva između ostaloga oda su životu povezanim s praiskonskim, borbi protiv elementarnih sila, svakodnevnom radu koji je poput svečanog rituala, koliko god boli donosio. Njegova glazba svedena je na osnovno i lišena svih nepotrebnih ukrasa
, nadahnuta velikanima crnačkog bluesa iz prve polovice XX stoljeća.: moćan rezonantan glas i isto takav zvuk banjoa ili gitare kao da su snimljeni u predvečerje uz logorsku vatru negdje pored rijeke, uz čujan cvrkut šturaka, zujanje komaraca i daleku muku stada. Predivno.




16. LAURA MARLING
Creature I Don't Know

Treći album 21-godišnje Laure Marling i najnepovjerljivijima je dokaz da se radi o imenu na koje treba računati i u nadolazećim desetljećima, čak i ako se ne radi o novoj Joni Mitchell. Iako nam dolazi na valu revivala britanskog folka, još kao tinejdžerka postala je jedna od njegovih pokretačkih snaga, Laura bježi od popularnih folk obrazaca, svoju inspiraciju traži u tajanstvenom, bezvremenskom i arhetipskom, ona nije (samo) djeva ranjena srca i anđeoski čistog glasa 's umom tako mračnim i kožom tako bijelom', kako pjeva u jednoj od pjesama, mnogo udobnije se osjeća u neurednijim, prijetećim i tamnijim predjelima duše na stazama Leonarda Cohena (prelijepa balada Night After Night, instantni klasik, koji će biti jednako očaravajući za 50 godina, kao što bi bio da je snimljen prije 50 godina) i Boba Dylana (The Beast, Rest in The Bed). Ovaj album možda nije remek djelo, ali nije ni tako daleko, a što je najbolje, od Laure Marling još uvijek mu se možemo nadati.




17. JOSH T. PEARSON
Last of the Country Gentlemen

Last Of The County Gentlemen solo je prvijenac Josha T. Pearsona, već gotovo zaboravljenog kao frontmena kratkotrajne senzacije zvane Lift To Experience, svećenika električne distorzije koja je prije 10 godina objavila samo jedan album. Ovo je pak uglavnom one man show, ako se riječ show može primijeniti na tihu intimističku kolekciju pjesama o bolnom raskidu uz minimalističnu akustičnu gitaru i ponegdje uz diskretne gudače. Pearson je na neko vrijeme nestao, zatim se iz Teksasa preselio u Pariz gdje u posljednje vrijeme redovno nastupa uživo po klubovima, no čini se da ga isti duhovi i dalje proganjaju. Dok ga slušam pred očima imam onaj izgubljeni pogled Marlona Brandoa iz Zadnjeg tanga u Parizu, a to što je Josh T. Pearson zapravo zastrašujuća spodoba duge kose i brade, nalik nekom ludom uličnom proroku sudnjeg dana, te što je ovaj album snimljen tijekom dvije noći u Berlinu, nakon dugog nagovaranja prijatelja da je kranje vrijeme da skupi sve svoje krhotine i da se uputi u studio, nimalo ne mijenja na stvari. Kao što je teško pobjeći Brandou jednom kad ulovite taj pogled, teško je ne saslušati do kraja ovaj album kad začujete hipnotizirajući glas i gitaru Josha T. Pearsona.




18. TUNE-YARDS
Whokill


Kad poslušate Whokill, lako je zamisliti debelu crnkinju odraslu na hip-hopu, rapu, bluesu, soulu, jazzu i svim ostalim mogućim manifestacijama afroameričkog glazbenog talenta, no, Merrill Garbus je punačka bjelkinja crnački moćnog glasa, čudnovata biljka iz Nove Engleske, očito također izrasla na svim spomenutim hranjivim (s)tvarima. Najnevjerojtnije izdanje 2011. moglo bi se nazvati debitantskim, jer je prvi album iz 2009. bio samizdat na audiokazetama, snimljen uz pomoć prijenosnog ručnog snimača. Tehnologija snimanja Whokilla umnogome ostaje ista - mnoštvo sampleova i loopova i teoretski nespojivih zvukova i glazbenih žanrova sastavljenih u jednu nervoznu, ali zavodljivu funky cjelinu obogaćenu infuzijom izvornih afričkih ritmova, koja vas ostavlja u šoku dok vam noge same plešu. Jedva čekam sljedeći album da vidim je li takvo čudo uopće moguće ponoviti.




19. JOE LOVANO
Bird Songs


Bird Songs je, pogodili ste, još jedna glazbena posveta legendarnom jazz saksofonistu Charlieju Pakeru, no daleko od uobičajenog A tribute to...  Us Five, novi kvintet Joea Lovanoa s dvostrukom baterijom bubnjeva s kojim nastupa u posljednjih nekoliko godina (James Weidman na klaviru, Esperanza Spalding na bassu, Otis Brown III i Francisco Mela na bubnjevima) sviraju 'pjesme' koje je Charlie Parker napisao ili po njima postao prepoznatljiv, no cilj im nije reinterpretacija ili rekonstrukcija, već dekonstrukcija poznatih melodija, bez ikakvih retro predumišljaja. Pravi jazz glazbenici, kao što je Lovano ne izvode tuđa djela, oni ih prisvajaju, baš kao što je nekad radio legendarni The Bird.




20. MARCIN WASILEWSKI TRIO
Faithful

Marcin Wasilewski Trio još je jedan sastav sa živahne poljske jazz scene. Trio smo mogli smo upoznati kao dio kvarteta fantastičnog trubača Tomasza Stanka, a kao i on, odavna su prerasli poljske granice, što dokazuje i njihova treća snimka za kultnu njemačku etiketu ECM. Svježe, nadahnuto i inventivno, kako sa pet posve originalnih skladbi, tako i ostalima posuđenima od Paula Bleya, Ornettea Colemana, Hansa Eislera... Wasilewski i društvo znaju podsjetiti na E.S.T., sastav prerano preminulog švedskog pijanista Esbjörna Svensson, što ne može biti bolja preporuka nego što jest.

 



21. FRANCOIS COUTURIER
Tarkovsky Quartet

Tarkovsky Quartet završni je dio trilogije inspirirane velikim ruskim filmskim redateljem Andrejem Tarkovskim. Francuski pijanist Francois Couturier nije prvi kojeg su ti nezaboravni filmovi potaknuli na stvaranje glazbe, no očito je onaj kojeg je ona najviše kreativno ponijela. Poput suite u 12 stavaka, s naslovima iz filmova koje je snimio ili želio snimiti Tarkovski, s imenima ljudi i mjesta koji su mu bili važni u životu, Tarkovski Quartet nije neka kvazifilmska glazba već pokušaj ulaska u unutrašnji svijet velikog ruskog umjetnika.

22. BEIRUT
The Rip Tide

 
Slično kao Justin Vernon koji je For Emma, Forever Ago napisao u samonametnutoj izolaciji, Zach Condon je pjesme s The Rip Tide napisao u šestomjesečnom odmetništvu od urbanog života negdje u šumskim predjelima države New York. Nije to jedino što ih povezuje - no, The Rip Tide je ipak mogo svjetije i prozračnije iskustvo na koje ćete sasvim sigurno mnogo lakše nabasati slušajući radio vozeći se na posao. I sasvim sigurno će vam osvjetliti trenutke kad zapnete u gužvi na cesti.

23. TINARIWEN
Tassili


Magovi iz Sahare vraćaju se s još jednim albumom pustinjskog bluesa i ni ovaj put ne razočaravaju, a uspijevaju i iznenaditi nekim novim zvukovljem
. Tuareški rock-bluzeri u jeku obnovljenih sukoba u Maliju snimali su duboko u pustinji južnog Alžira, kako su sami rekli, vraćajući se svojim korijenima kad su kao gerilci svirali uz logorske vatre. Paradoks u ovom slučaju je u tome što to znači povratak električnim gitarama i odbacivanje tradicionalnih akustičnih instrumenata.

24. BJÖRK
Biophilia


Iako se islandska diva okreće elektronici i multimedijalnim eksperimentima (navodno djelomično snimljen na iPadu, a pjesme su istovremeno napravljene i kao interaktivne aplikacije za Apple), okosnica albuma Biophilia ipak je njezin glas histeričnog anđela, koji u gotovo a capella maniri odjekuje beskrajnim ledenim prostorom.
 

25. LAMB
5

Eklektični elektronički duo na svojem petom studijskom albumu maštovitog naslova 5 dolaze u svojem ponajboljem izdanju kad govorimo o onom dijelu opusa koji se koliko-toliko približava radiofonijskim obrascima u kojima su hladne elektroničke podloge kontrastirane toplim akustičnom potkom i nadasve emocionalnom interpretacijom Lou Rhodes.

26. DAN TEPFER
Goldberg Variations/Variations

Kad se jazz improvizator dohvati velikog klasičnog improvizatora, mora dosta imati u nogama, pardon prstima. Mladi pijanist Dan Tepfer ovdje je Bachove bezvremene varijacije hrabro, mogli bismo reći i drsko suprotstavio svojim vlastitim imprvizacijama na temu. Rezultat je neočekivano uvjerljiv i pokazuje da muze služe talentirane i odvažne. Svakako poslušati!

27. CRAIG TABORN
Avenging Angel

Craigu Tabornu ovaj put je iskoračio iz okvira jazz sastava u kojima je svirao posljednjih nekoliko godina, odvaživši se na album u kojem se može osloniti samo na sebe sama. Rezultat je djelo koje izmiče žanrovskim odrednicama, hrabro istraživanje sebe sama i odnosa s klavirom i prema glazbi općenito.

28. KAMI THOMPSON
Love Lies


Tatica i mamica već su dali dobre glazbene gene, mo tatica je za ovaj album dao još nešto - svoju prepoznatljivu i neponovljivu svirku, iako ovdje on nigdje neštrći pretjerano iznad svoje mezimice. Kamila Thompson kćer je Richarda i Linde Thompson, sestra Teddyja Thompsona, no, nema potrebe da joj zbog toga progledamo kroz prste. Love Lies ponajbolji je debitantski album 2011., sjajna kolekcija pop-folk pjesama koja uz svu pitkost i zaraznost melodija uz gorko-nostalgični vokal Kami Thompson i nepopeglanu svirku banda u kojem s pojavljuju Richard Thompson, Matt Johnson, Sean Lennon...  ni u jednom trenutku ne može zazvučati zašećereno.


29. RYAN ADAMS
Ashes & Fire


Ono što je prilično  dobro pošlo za rukom debitantici Kami Thompson nije u potpunosti uspjelo sad već veteranu Ryanu Adamsu. On može biti punker, može biti crooner, može biti sve što poželi i u međuprostoru  između te dvije krajnosti, a kad se već odlučio da se ovaj album sastoji isključivo od od niza prelijepih balada (šlagera?) od kojih baš nijedna nije za koš, ni ovaj put ga ne možete tek tako zaobići. No na koncu je lako zaključiti da su možda i prelijepe za svoje vlastito dobro. Gledajući svaki song zasebno, Ryan Adams se i ovdje još jednom dokazuje kao dostojan nasljednik Genea Clarka i Grama Parsonsa: savršeno napisano, savršeno otpjevano, savršeno orkestrirano, savršeno odsvirano i u savršenom radiofonijskom obrascu. Definitivno previše puta riječ savršeno, album će se na prvu ruku najviše svidjeti onima orijentiranima na middle-of-the-road glazbu, no što ga više slušate, više raste u vama. U svakom slučaju, obavezno poslušati.


30. GILLIAN WELCH
The Harrow And The Harvest

Čedo Kalifornije i dalje nastavlja istraživati svoje korijene u Appalachianu i sve se udobnije tamo osjeća. Peti studijski album nakon osmogodišnje pauze unatoč početnoj nasvilleovskoj nepovjerljivosti pokazuje da su joj folk i country doista u glazbenim genima. Kolekcija odličnih pjesama otpjevanih na njezin tipični sjetni i topli način, ovdje još dublje nego inače utopljena u tradicionalno i bez suvišnog producentskog peglanja. Djelomice žanrovski obojeno, ali itekako vrijedno slušanja.

31. PJ HARVEY
Let England Shake


PJ Harvey ovim albumom doista je zatresla Englesku, našavši se na samom vrhu niza godišnjih ljestvica najboljih albuma. Iako biste na prvo slušanje mogli pomisliti da slušate neki folk album iz doba kad se oplakivalo propadanje britanskog imperija, Polly Jean potaknuta je sasvim recentnim događajima, globalnom financijskom krizom koja je polučila val demonstracija i promjena u mnoštvu zemalja, pa tako i u Velikoj Britaniji, za koje sama kaže da ih je predvidjela osam mjeseci prije nego što je do njih došlo. No njezin uradak teško je smjestiti u točno određeno vrijeme i prostor, ona sagledava stoljeća krvoprolića u kojima su sinovi domovine iz tko zna kakvih povijesnih interesa ginuli na plažama i brdima širom svijeta. Djelo po kojem će je budućnost najviše pamtiti.

32. JUNE TABOR
Ashore

Diva britanskog folka u svojem 19. albumu donosi nam 13 pjesama povezanih s morem, s tim velikim beskrajem koji simbolizira nostalgiju, čežnju, avanturu, rat, smrt - od tradicionalnih irskih, engleskih i francuskih pjesama pa do Elvisa Costella (Shipbuilding). Predivno otpjevano, uz pratnju sastava koji više vuče iz jazza nego iz britanskog folka (harmonika, violina, bas te nadasve klavir velškog jazzera Huwa Warrena).

33. BON IVER
Bon Iver


Justin Vernon definitivno je ponovno izišao iz svoje kolibe u Wisconsinu zatrpane snijegom, postavši svjetska atrakcija, no pjesme na albumu Bon Iver direktan su nastavak albuma For Emma, Forever Ago i njegova proljetna verzija. Iako je Bon Iver sad doista ime banda, a ne one man showa augmentiranog overdubovima, direktno ih povezuje njegov jedinstveni vokal, koji mu je istovremeno najveća vrlina i najveća slabost. Njegov ječni vokodirani falsetto i karakteristične vokalne harmonije na rubu su manirizma i lako napune uši, no čarolija koja je Emmu učinila jednim od glazbenih vrhunaca 2007. još uvijek je tu.

34. MY MORNING JACKET
Circuital

Negdje na pola puta između Bon Ivera i Wilcovog The Whole Love možemo smjestiti Jima Jamesa i društvo s albumom Circuital. Uvodna pjesma Victory Dance uz Wilcovu Art Of Almost i Waitsovu Chicago tri su ponajmoćnija openera u ovom izboru - sasvim sigurno jedan od bandova čiji bih nastup volio poslušati uživo.

35. FEIST
Metals
 
Leslie Feist zna napisati pjesmu koja može biti hit, ali istovremeno introspektivna i intrigantna. Iako se pri tom uglavnom drži sigurne strane, ona ima 'ono nešto' zbog čega je ne možete tek tako otpisati kao dio poplave zgodnih pjevačica koje dobro pišu pišu, pjevaju i sviraju. Na svojem četvrtom studijskom albumu Feist dokazuje da njezine singer/songwriterske mogućnosti nisu samo prolazni proplamsaj, te da se na nju i dalje mora ozbiljno računati.

 


 


 

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

matthew shipp, current 93, thurston moore, wilco, keith jarrett, david sylvian