Hrvatska

INTERVJU: Mate Granić: Tuđman je pisao papi da nas Vatikan prizna dva dana prije ostalih

Tadašnji potpredsjednik hrvatske vlade otkriva niz detalja koji su prethodili povijesnom priznanju.

FOTO: Mate Granić
Piše: Vanja Deželić

Hrvatska slavi jubilarnih dvadeset godina od proglašenja samostalnosti i stvaranja moderne hrvatske države. Pokojni predsjednik Franjo Tuđman nazvao je to "tisućljetnim snom", ali i sam je bio svjestan kako je to tek početak. Što smo dobili kasnije svi mogu tumačiti na svoj način, ali tadašnji potpredsjednik hrvatske vlade Mate Granić otkriva niz detalja koji su prethodili povijesnom priznanju.

Angelotti je počeo plakati. Nakon toga me upitao što može Sveta Stolica učiniti za Hrvatsku, na što sam mu odgovorio da bi nas najviše radovalo ako bi nas Vatikan priznao dva dana prije ostalih.

U razgovoru za Politika Plus Mate Granić prisjeća se svega što je prethodilo međunarodnom priznanju, ali i prepričava pokoju manje poznatu zgodu. Svakako najaznimljivija jest ona sa Svetom Stolicom. Iako nije kronološki na samome vrhu, svakako jest kada je riječ o detaljima zbog kojih se ističe.

- Dobro se sjećam tog dana... Bio je Božić 1991. godine i u posjet nam je iz Vatikana stigao predstojnik kongregacije za humanitarna pitanja Angelotti. Kardinal Franjo Kuharić ga je odveo na ratište kod Brestja i kada je predstojnik ugledao razorenu crkvu počeo je plakati. Nakon toga me upitao što može Sveta Stolica učiniti za Hrvatsku, na što sam mu odgovorio da bi nas najviše radovalo ako bi nas Vatikan priznao dva dana prije ostalih. Na to nije ništa rekao, ali se nakon par dana javio i rekao mi neka poručim predsjedniku Tuđmanu da svetom Ocu napiše pismo u kojem traži ranije priznanje. Predsjednik je to i učinio, a potom je ponovno uslijedila šutnja s njihove strane. Ostalo znate, 13. siječnja nas je Vatikan priznao - prisjeća se Granić.

"Bilo je raznih očekivanja koja su se pokazala nerealnima, a jedno od njih je svakako bilo ono o prekidu svih sukoba nakon međunarodnog priznanja. Bila su i veća očekivanja od EZ, a tu se ponovno moram osvrnuti ponajviše na mirovne snage."

Iako je priznanje Svete Stolice bilo iznimno važno, Njemačka je ipak odigrala najbitniju ulogu. Ali prije prisjećanja na te događaje, Granić je odlučio otići u nešto raniju prošlost.

- Sve je počelo s nastojanjima Slobodana Miloševića da stvori Veliku Srbiju. Kada smo Slovenija i mi referendumom o nezavisnosti pokazali kako želimo istupiti iz Jugoslavije, a potom je naše nastojanje 25. lipnja 1991. plebisticarno podržano, Milošević više nije skrivao svoje težnje. Veliku je Srbiju odlučio stvoriti milom ili silom. Hrvatska je bila pravi cilj, Slovenije se brzo odrekao, a kasnije je svoje težnje usmjerio i prema Bosni i Hercegovini. U tim trenucima nas nitko u Europi ili svijetu nije želio podržati, tek je Sveta Stolica shvaćala što se događa.

Kako je Europska zajednica tada reagirala na događaje u Hrvatskoj?

- Oni su bili uvjereni kako će sve proći samo od sebe i uporno su naglašavali koliko je bitno da ne sudjelujemo u sukobima, iako je bilo jasno kako sukobe ne potičemo niti ih možemo kontrolirati jer ne dolaze s naše strane. Lord Carrington je u to vrijeme trebao riješiti krizu na prostoru bivše Jugoslavije, ali je odgodio konferenciju na dva mjeseca i stvari su krenule u neželjenom smjeru. Kada je konferencija sazvana nikakvog plana sa strane EZ nije bilo, tek su tražili primirje od obiju strana. Zamislite, primirje, a mi smo napadnuti i nemamo nikakvog utjecaja na ratna događanja, osim da se branimo.

Sve smo ispunili, ili barem pokušali ispuniti, ali druga strana ništa nije poštivala, i u tome nije nailazila na ništa više od povremenih riječi osuda EZ. Očekivali smo više, posebno od mirovnih snaga.

Obrana je uspjela.

- Tako je. Da nismo uspjeli tih mjeseci svega ovoga danas ne bi bilo, ne bi bilo Hrvatske. Ali uspjeli smo, i na tome treba zahvaliti svima. Naime, u to je vrijeme postojalo iznimno jedinstvo hrvatskog naroda, ali i jedinstvo svih političkih opcija. Cilj nam je bio i isti i zbog toga smo svladali sve prepreke.

I tada dolazi na red Njemačka.

- Prijelomni trenutak se zbio kada je Njemačka, na čelu s kancelarom Helmutom Kolhom, procijenila da Hrvatska treba pomoć. Ona nam je i ponuđena, ali uz uvjet da surađujemo s EZ. Vidjevši naše napore da poštujemo zadani uvjet Nijemci su uspjeli u čuvenoj noći sa 16. na 17. prosinca u Luksemburgu na svoju, odnosno našu, stranu pridobiti Veliku Britaniju i Francusku, inače velike oponente našim nastojanjima da ostvarimo nezavisnost.

- Ponosan sam što sam prije dvadeset godina sudjelovao u stvaranju moderne hrvatske države.

No, uvjeti su postavljeni i u Luksemburgu?

- Jesu. Prekid vatre, sporazum o deblokadi i evakuaciji vojarni JNA te uvođenje ustavnog zakona o manjinama u kojem su nam pomagali Nijemci. Posljednji uvjet bio je prihvaćanje dolaska mirovnih snaga na naš teritorij. Sve smo ispunili, ili barem pokušali ispuniti, ali druga strana ništa nije poštivala, i u tome nije nailazila na ništa više od povremenih riječi osuda EZ. Očekivali smo više, posebno od mirovnih snaga.

Kakva su bila očekivanja?


- Gledajte, mi smo iznimno zahvalni što nam je omogućena nezavisnost, ali činjenica jest kako mirovne snage nisu obavile svoj dio posla. Nikada nisu u potpunosti razoružali pobunjene Srbe, niti su pokazali pravu želju da to učine. Nisu kontrolirali granice, a na kraju rata su željeli spriječiti i vojne akcije. Tek kada su mirovni proces na sebe preuzele Sjedinjene Američke Države uslijedili su dogovor, a u konačnici i mir te mirna reintegracija preostalog okupiranog prostora.

Jeste li očekivali takav razvoj situacije nakon tog povijesnog dana ili ste na budućnost gledali s više optimizma?

- Bilo je raznih očekivanja koja su se pokazala nerealnima, a jedno od njih je svakako bilo ono o prekidu svih sukoba nakon međunarodnog priznanja. Bila su i veća očekivanja od EZ, a tu se ponovno moram osvrnuti ponajviše na mirovne snage.

Što se još zbilo toga dana, jeste li slavili, kakva je bila atmosfera?

- Bio je to normalan radni dan. Na posao smo stigli u osam sati, a potom smo pratili sva događanja u EZ. Nije bilo neke euforije, atmosfera je bila normalna. Tek kada sam navečer stigao doma, proslavio sam u krugu svoje obitelji, baš kao i ostali.

Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

hrvatska, nezavisnost, mate granić