Pljesak molim, ili nas stvarno kuri bolac

Zvao me neki dan, nešto malo prije ponoći, ne Kožo, na Kožu prava ima Dežulović i dobro im ide, nego urednik da pita imam li namjeru napisat nešto nakon dva mjeseca. Imam, evo, samo što nisam, baš sam dobio inspiraciju, još samo par detalja, super će biti. Lažem ja, on zna da lažem. Bok, bok, vidimo se na kavi. Kakva crna inspiracija, što da čovjeka inspirira da izbaci bilo što iz sebe što nije u tekućem obliku. Vremena su teška, proračun se još ne zna, Simona opet voli Antu, snijega do koljena, Kerum briljira kao nikad. I kao, nešto bi trebao reći. No, ne lezi vraže…

I onda se pojavi netko iz Prijedora i obori me s nogu. Pod, razumljivo, pseudonimom, pozove sve da konspirativnim kanalima dođu kod njega/nje doma na projekciju, veli javno, skinuo sam s interneta film i tko želi može ga pogledati kod mene doma, neće meni nitko određivati što mogu, a što ne mogu gledati, što ću misliti, a što ne. Briljantno, da nije snijega jedina prava premijera za mene bi bila ta u Prijedoru i ne bih puno razmišljao da krenem.

Pojavi se tekst kojeg pročitah u dahu. Rekoh to je to, konačno netko tko ima muda, doduše ne kod nas, ali u susjedstvu, nekih 250 km od Zagreba. Izvrsno sjajno, odmah to podijelim na društvenoj mreži kao nadobudni gimnazijalac, kao netko tko sudjeluje u mijenjanju svijeta. A čin o kojem taj tekst govori i jest mijenjanje svijeta, rigidnog i zatucanog načina razmišljanja, tako svojstvenog svima na ovim prostorima. A evo i o čemu se radi…

Opće je poznata stvar da na našim prostorima postoji ogromna količina ljudi koji znaju sve o svemu, milijuni nogometnih selektora, premijera u sjeni, vodećih gospodarstvenih savjetnika s dvije kune u džepu i, barem, jedno sto tisuća filmskih kritičara. I sam sam iskusio to na vlastitoj koži kad je, sad već poodavno, Danis Tanović dobio Oscara za Ničiju zemlju. Prepirka o tom je l’ dobar film ili ne, zašto su ove godine na red za Oscara došli crnci i Bosanci, završila je jednim mojim nevjerojatnim pitanjem jednom takvom nevjerojatnom kritičaru. Jesi li ti uopće gledao film? Malo šokiran, skoro uvrijeđeno, odgovorio mi je da nije i da nema namjeru. I tad instinktivno naivno pomislite, pa kako onda možeš pričati o nečemu što nisi vidio? Nakon nekoliko dana donio sam mu kazetu, tad su još DVD-I bili u povojima, nako čega više nije riječ rekao o filmu.

I velim, idem to odmah podijeliti, genijalno, sjajno, skoro Palachovski, netko konačno s mudima. Kad ono hladan tuš. Moje dvije frendice, samo dvije frendice su uopće reagirale, ostali, što je bilo, ili niste shvatili da se ne radi samo o filmu i ljudskoj gluposti nego se događa i neka mala stvar, kakve obično pokreću svijet?

E sad, ista stvar se događa i ovih dana s premijerom Angelininog filma u BiH, odnosno RS-u. Temeljem nekolicine izjava onih koji su ga imali prilikevidjeti i popljuvati, naravno javno i time među rajom rasplamsati euforiju oko zabrane prikazivanja filma u RS, to se i dogodilo. Naime, film je zabranjen za javno prikazivanje, službeno, vlasnik jedinog kina u Banja Luci veli da nema interesa publike, možda ga naivno mogu i shvatiti da čovjek neće belaja. I tako, traje to danima, svi oni koji nisu vidjeli film od Beograda do Banja Luke oštro osuđuju Angelinin pristup temi ovog filma u koju uopće ne ulazim jer i nisam neki fan niti njezinog lika, a niti djela. Ženu se proglasilo državnim neprijateljem No 1. Ostat će izgleda samo na dvije premijere, sarajevskoj i zagrebačkoj.

I onda se pojavi netko iz Prijedora i obori me s nogu. Pod, razumljivo, pseudonimom pozove sve da konspirativnim kanalima dođu kod njega/nje doma na projekciju, veli javno, skinuo sam s interneta film i tko želi može ga pogledati kod mene doma, neće meni nitko određivati što mogu, a što ne mogu gledati, što ću misliti, a što ne. Briljantno, da nije snijega jedina prava premijera za mene bi bila ta u Prijedoru i ne bih puno razmišljao da krenem.

I velim gore, idem to odmah podijeliti, genijalno, sjajno, skoro Palachovski, netko konačno s mudima. Kad ono hladan tuš. Moje dvije frendice, samo dvije frendice su uopće reagirale, ostali, što je bilo, ili niste shvatili da se ne radi samo o filmu i ljudskoj gluposti nego se događa i neka mala stvar koje obično pokreću svijet. Ovdje se radi o puno toga, o pojedincu koji je pokazao veliku hrabrost i, bukvalno, doveo u realnu opasnost svoj život i imovinu kako bi se suprostavio jednom diktatorskom načinu razmišljanja. I da se razumijemo, to nije specijalitet samo Srba, bili oni iz Srbije ili RS, gore sam već spomenuo slična iskustva i u Zagrebu, ali ovaj potez iz Prijedora jest specijalitet normalne osobe, građanina svijeta, nekog s mozgom i s mudima.

Pljesak molim, ili nas stvarno kuri bolac.