Vlada nije dužna uzdržavati Vjesnik, ali je dužna pokušati staviti ga na tržište!

- Gotovo je, zatvaramo Vjesnik, otkrio je Slavko Linić na hodnicima Banskih dvora novinarki Vjesnika, potvrdivši da njegov buldožer nije nimalo zahrđao. No nikakav potres time (još) nije izazvao na hrvatskom medijskom tržištu, što samo pokazuje da većina odavna smatra da se radi o hodajućem mrtvacu kojem se samo još nitko nije usudio ponuditi eutanaziju.

Nije mi namjera da pišem Vjesnikovo opijelo. U ovakvom obliku njemu nema budućnosti,  no to ne znači da je njegov brand u međuvremenu postao potpuno bezvrijedan te da se ne bi moglo pokušati za njega naći kupca.

Doista, možemo se zapitati kome služi list koji niti je dovoljno udvoran da bi zadovoljio one koji su (trenutno) na vlasti niti je dovoljno agresivan da bi zadovoljio ukuse tržišta. Razlog gubitka interesa vladajućih nije samo financijske prirode, jer činjenica je da se danas ni politički PR ne provodi tako da staviš nešto u režimske novine i objaviš, daleko veći efekt je kad svoj spin provučeš kroz novine u kojima bi te inače rastrgali kad bi za to imali priliku. A novine koje objavljuju priopćenja ionako nitko ne kupuje.

Naravno, to su krajnosti koje nipošto nisu fer opis svakodnevnog truda novinara koji u Vjesniku rade, no ostaje činjenica da se njihov proizvod ne prodaje, te uvjerenje da se radi o skupoj igrački koju u ovom trenutku nitko ne želi, niti ona ikome stvarno treba, kako medijskim i političkim poduzetnicima, tako ni čitateljima. Građevinske mešetare ovom prigodom preskočimo.

Da je Vjesnik doista uspio o(p)stati kao stvarno relevantan i neovisan medij, umjesto što je postao Obrovac na Slavonskoj aveniji, bilo bi nemoguće da neki ministar u prolazu na taj način priopći crne vijesti, no ovakav list ne smije nestati preko noći, dok se ne ispitaju sve mogućnosti za njegovo preživljavanje za koje se neće brinuti porezni obveznici.

No nije mi namjera da pišem Vjesnikovo opijelo. U ovakvom obliku njemu nema budućnosti, a možemo samo nagađati bi li Vjesnik, da je postao javni medij, imao šansu postati ozbiljan politički dnevnik s nakladom od nekih 25 tisuća primjeraka dnevno. No to ne znači da je njegov brand u međuvremenu postao potpuno bezvrijedan te da se ne bi moglo pokušati za njega naći kupca. Naravno, mala je šansa da bismo mogli naći novog vlasnika, medijskog poduzetnika kojemu bi cilj bio stvoriti ozbiljan dnevnik bez sveprisutnog žutila, jer to je, čini se, postala kontradikcija sama po sebi. No hrvatsko medijsko tržište, premda mnogi  toga još uvijek nisu posve svjesni, mnogo gubi potpunim nestankom jednog ovakvog lista, pogotovo nakon teških udaraca doživljenih početkom financijske krize, kad su hrvatski oglašivači preko noći dramatično smanjili kalupe u kojem se peku marketinški kolači.

U situaciji u kakvoj se sad nalazi Vjesnik, to jest pred zidom, već godinama se nalazi mnoštvo manjih medija, a i najveći su pretrpjeli teške udarce. Na tržištu je nevjerojatna količina novinara koja je ostala bez posla. Nitko od njih nije imao sreće da bude pod državnim kišobranom. Tako Liniću u ovom trenutku nitko ne može zamjeriti što kaže da se to ne može raditi na teret poreznih obveznika, no možemo se ipak nadati da je njegovo "Gotovo je, zatvaramo" samo stilska figura, te da će prije toga pokušati naći novog vlasnika. To mu je svakako i dužnost prije nego što stotinjak ljudi pošalje na ulicu.

Ovo možda i nije crni dan za hrvatske medije, ako ga shvatimo kao priliku da dobijemo još jedan relevantan dnevni list.

Dakako, neki će vjerojatno pitati kakvog smisla ima spašavati jedne dnevne novine u trenutku kad se predviđa izumiranje novina u današnjem obliku, no posve je svejedno hoće li se novine u budućnosti tiskati ili ćemo ih čitati u elektronskom izdanju, nigdje ne piše da se Vjesnik ne smije prilagoditi vremenima koja nadolaze. Uostalom, radi se o dnevniku koji je na našem tržištu prvi imao svoje internetsko izdanje. Prije desetak godina svi koji su na internetu tražili vijesti, čitali su Vjesnik. Zašto se dizajn tog internetskog izdanja prvi put osvježio tek prije nekoliko mjeseci, treba pitati one koji su ga vodili. I to nema previše veze s tim tko je bio vlasnik.

Da je Vjesnik doista uspio o(p)stati kao stvarno relevantan i neovisan medij, umjesto što je postao Obrovac na Slavonskoj aveniji, bilo bi nemoguće da neki ministar u prolazu na taj način priopći crne vijesti, no ovakav list ne smije nestati preko noći, dok se ne ispitaju sve mogućnosti za njegovo preživljavanje za koje se neće brinuti porezni obveznici. Tko zna, ovo možda i nije crni dan za hrvatske medije, ako ga shvatimo kao priliku da u Hrvatskoj dobijemo još jedan relevantan dnevni list. Pa i ako ne bude smrtno ozbiljan (ni dosadan), pa i ako umjesto pandana Novom listu dobijemo pandan Jutarnjem ili Večernjem, svejedno ćemo biti na dobitku.