Dinamovo Valentinovo 2000.: Nakon 12 godina ljubav navijača na vrhuncu je kušnje

Valentinovo je Dan zaljubljenih, ali i dan koji svaki istinski navijač Dinama pamti kao kraj višegodišnje borbe s Tuđmanovim režimom. Tog 14. veljače 2000. godine završila je era Zlatka Canjuge, era Croatije, era besramnog favoriziranja jednog kluba od strane države i politike. A počela je jedna sasvim nova era...

Dinamov navijač na taj je dan vjerovao u bolje sutra. Naivno se vjerovalo da će modri napokon funkcionirati kao klub, a ne kao privatna (državna) tvrtka. Gadno su se prevarili... Prve naznake odlaska u istom smjeru kao što je išla Croatia jest otpis svih dugovanja klubu, obustava radova na stadionu, ali i neprocesuiranje svih odgovornih za malverzacije čiji iznos dolazi do brojke od nevjerojatnih pola milijarde kuna.

Nekada su navijači vikali protiv imena i Uprave koja se ponašala diktatorski, a i danas viču protiv Uprave koja se ponaša diktatorski. Jedino je problem što se igrači u vrijeme Croatije nisu okretali protiv navijača.

Pravno, Dinamo je prestao odgovarati za dugovanja onoga trenutka kada je postao fiktivna udruga građana. Fiktivna, jer građani nemaju nikakav utjecaj u odlukama, ovdje su striktno kao financijeri. Zanimljivo je u cijeloj priči da se Dinamo odrekao isključivo dugova iz prošlosti, ali ne i rezultata, povijesti, imena i navijača. Obveze prema igračima kao što su Robert Prosinečki, Dražen Ladić ili Igor Cvitanović jednostavno su nestale. Navedeni igrači se tretiraju legendama kluba, spominje ih se u svakoj svečanoj prigodi, ali kada treba platiti što im je obećano, onda se navodi da nisu igrači 'valentinovskog' Dinama.

I upravo je to dokaz da se ništa osim imena nije promijenilo. Odnosno, jest, rezultati. Dinamo je postao irelevantan u europskim okvirima. Institucije, pa i država, financiraju klub, glavni čovjek kluba Zdravko Mamić ponaša se poput Zlatka Canjuge - kao da je nedodirljiv. Odnos prema navijačima je katastrofalan, odnos prema ostalim klubovima još i gori. Dakle, Dinamo je i dalje svijet za sebe, svijet koji si ne dopušta utjecaj ovo 'našeg' svijeta, ali svim silama želi utjecati na taj 'naš'. I to mu dopuštaju.

Nekada su navijači vikali protiv imena i Uprave koja se ponašala diktatorski, a i danas viču protiv Uprave koja se ponaša diktatorski. Jedino je problem što se igrači u vrijeme Croatije nisu okretali protiv navijača, shvaćali su njihovu patnju i u najgorem su slučaju šutjeli kako se ne bi zamjerili vlasnicima kluba. Danas igrači nemaju odnos s navijačima, okrenuli su im odavno leđa jer bi potpora tribini značila packu onih koji ih plaćaju. A to je glavni problem, braća Mamić i predsjednik Barišić okružili su se poslušnicima čak i na terenu, što niti Tuđmanu i Canjugi nije uspjelo. Na sve načine pokušavaju diskreditirati kritičare kako bi i dalje činili što žele u klubu koji nosi naziv 'građanski'.

Razlika današnjeg i prošlog bunta tribina jest i u tome što mediji, institucije i razne osobe iz javnog života nisu toliko angažirani prenijeti drugu stranu. Čekaju svaku priliku kako bi je diskreditirali i prikazali protivnike aktualne klupske vlasti kao huligane, iako su u vrijeme Croatije činili više nereda i bilo je više huliganskih ispada.

Danas nema rezultata, nema karizmatičnih igrača i nema te niti, danas navijač Dinama promatra nekolicinu ljudi kako klub koristi u privatne svrhe, a sve to pod pokroviteljstvom države, jer država okreće glavu svih ovih godina

Iz svih navedenih razloga, navijač Dinama niti danas ne može, a da ne komentira Upravu kluba, opusti se i uživa u nogometu. Htio ili ne, navijač Dinama troši živce na one koji vode klub, a to sve navijač Dinama radi zbog ljubavi. Teško je promatrati kako se nekulturnim ponašanjem blati građanski klub, kako jedna obitelj donosi sve odluke u klubu, kako igrači klub gledaju kao poligon za što bolji transfer. Danas navijač Dinama osjeća kao da se nema s čime poistovjetiti.

Nekada su režimi određivali tko će biti na čelu kluba, ali igrači su bili ti koji su držali navijače na okupu, a ako nije bilo karizmatičnih igrača bilo je rezultata. Mazohisti, kakvi jesu navijači Dinama, trpjeli bi sve ako bi imali neku nit za koju bi se uhvatili i skrenuli si misli s problema.

Danas nema rezultata, nema karizmatičnih igrača i nema te niti, danas navijač Dinama promatra nekolicinu ljudi kako klub koristi u privatne svrhe, a sve to pod pokroviteljstvom države, jer država okreće glavu svih ovih godina. Nažalost, navijači to ne mogu jer vole Dinamo, zaljubljeni su u njega i prisjećaju se ove obljetnice sa sjetom, jer prije 12 godina mislili su da će ime Dinamo biti ta vječna nit za koju će se uvijek moći uhvatiti kada stignu problemi. No, ta je nit odavno pukla...