ČETVRTAK, 31. SRPANJ 2014.
Društvo , objavljeno u 16:00h, 08.04.2012.g

NEDJELJOM U 2

Tomica Bajsić - jedan od mnogih branitelja kojima je Hrvatska okrenula leđa

Branio je domovinu, optužen za šverc, u zatvoru završio u komi, a država je lagala UN-u kako se to dogodilo

Autor: Vanja Deželić Foto: hrvatskiplus.org

Gost emisije 'Nedjeljom u 2' bio je branitelj, pjesnik i prevoditelj Tomica Bajsić, poznat po djelima o Domovinskom ratu, komi zbog koje je imao amneziju, optužbama da je švercao oružje, ali i brojnim putopisima jer je vidio velik dio svijeta, posebno Južnu Ameriku.

Osjećali smo da se moramo prijavit u vojsku, bili smo djeca, ali mislili da smo dovoljno stari da donosimo odluke. Imali smo tisuće planova za budućnost i odlazak u rat bio je jedan od tih planova. Prekretnica su bile demonstracije u Zagrebu, kad nismo željeli da tenkovi iz 'Maršalke' odu put Slovenije i pokolj hrvatskih policajaca u Borovu Selu

Rodio se 1968. godine u Zagrebu i od malih nogu pokazivao smisao sa slikanje i pisanje. Tvrdi kako je sve to zbog oca.

- Imali smo u kući veliku biblioteku s više od tisuću knjiga koje sam čitao jednu za drugom. Tako sam upoznao jedan drugi svijet i polako pronalazio sebe.

Stvarni svijet mu također nije bio stran je jer njegov otac imao obitelj iz prvog braka u Brazilu. Zbog toga je često putova u tu veliku južnoameričku zemlju, a već s osam godina tamo je prvi put otišao i Tomica. To je bio prvi od pet puta i prvi od četiri koliko je puta tamo bio prije početka Domovinskog rata.

- To je prekrasna zemlja, ne samo zbog sambe i nogometa. Osjećam kao da mi je drugi dom, odmah sam to znao kad sam tamo zakoračio. Ljudi su prekrasni, zemlja je prekrasna i ne mogu opisati osjećaje koji su se pojavili kad bih bio tamo.

Inspiraciju za slikanje pronalazio je upravo u Brazilu i putovanjima po Južnoj Americi i njegov životni put ničime nije sugerirao da bi jednoga dana mogao nositi uniformu, u ruci pušku i pucati po ljudima braneći ono što smatra svojim i vrijedno branjenja.

- Bio sam u Amsterdamu s dva prijatelja, Robertom Sefićem, koji je poslije poginuo na Maslenici, i Davorom Majerom, koji je poginuo 12. listopada 1991. u Dubrovniku. Iz novina smo vidjeli da se sprema rat, sjeli smo u stari opel kadett i krenuli u Hrvatsku. Bio je Uskrs 1991. i nas trojica smo se na Plitvičkim jezerima zaustavili ispred nekakve barikade, a onda su nas opkolili neki naoružani ljudi. Spasile su nas strane registracije na automobilu. Osjećali smo da se moramo prijavit u vojsku, bili smo djeca, ali mislili da smo dovoljno stari da donosimo odluke. Imali smo tisuće planova za budućnost i odlazak u rat bio je jedan od tih planova. Prekretnica su bile demonstracije u Zagrebu, kad nismo željeli da tenkovi iz 'Maršalke' odu put Slovenije i pokolj hrvatskih policajaca u Borovu Selu.

Prisjeća se da je u to vrijeme bilo mnogo srca, ljudski faktor igrao je veliku ulogu, osjećalo se zajedništvo, ali ljudi nisu bili vojno obučeni, nisu imali oružja i ispred njih je stajala treća vojna sila u tadašnjoj Europi, koju je vodio Slobodan Milošević.

- Njegov cilj je bio napraviti Veliku Srbiju i već tada sam osjećao da je to krivo, bez obzira što mnogi izvan Hrvatske nisu još shvaćali što Milošević želi. Htio sam se boriti protiv toga, pa makar i kamenjem. Imao sam tu sreću što sam zajedno s Davorom služio u JNA kao padobranac pa sam završio dobru obuku i imao vono znanje.

To je jedan od razloga zašto se pridružio komandosima, elitnoj postrojbi 'Frankopani'. Prošao je cijeli rat, služio pd generalom Antom Gotovinom, kojeg neizmjerno cijeni i smatra da je nepravedno u Haagu. Ali dok je trajao rat ostao je bez dva najbolja prijatelja i niza drugih ljudi s kojima je bio blizak. O tome je mnogo razmišljao.


Bio sam u komi 40 sati, prevezli su me iz zatvora u bolnicu, a žena mi je kasnije rekla da sam bio prepun hematoma po cijelom tijelom jer su me vjerojatno pretukli. Ali nikada nije utvrđeno što mi se dogodilo. Moja supruga je pokušala otkriti, ali sva su joj vrata bila zatvorena. Čak su do nje stizale prijetnje i uvrede na moj račun, govorili su da sam kriminalac i da sam sve zaslužio

- Često sam se pitao zašto sam ja živ, a oni nisu, ali točan odgovor nisam pronašao. Bio sam tri puta ranjen, jednom dok sam nagazio na minu Prom-2 koja ubija u radiju 33 metra. Eksplodirala je metar i pol do mene, ali nije me ubila. Odnijela mi je dio butine i po nogama sam imao 44 gelera, od čega 12 imam još uvijek. Dok sam ležao u bolnici razmišljao sam o svemu i pomislio kako sam živ jer mi se moraju dogoditi još gore stvari u životu.

Bio je depresivan u to vrijeme, situacija 1993. godine nije izgledala bajno, ostao je bez bliskih osoba, ali nije izgubio ljudskost. Zato ne pati na 'domoljubne' stvari kao neki drugi.

- Zastava i himna su materijalne stvari, za mene je domovina sloboda, ljudska prava, briga za svakog čovjeka. Što će ti zastava i himna, ako netko umire od gladi ili ga bolnice ne mogu liječiti jer im nedostaje sredstava?

Potom se vratio na one gore stvari koje su uslijedile. Optužen je 2001. godineza šverc oružja i organizirani kriminal, sve što niječe dan danas. Zbog toga je završio u karlovačkom zatvoru i iznenada pao u komu.

- Bio sam u komi 40 sati, prevezli su me iz zatvora u bolnicu, a žena mi je kasnije rekla da sam bio prepun hematoma po cijelom tijelom jer su me vjerojatno pretukli. Ali nikada nije utvrđeno što mi se dogodilo. Moja supruga je pokušala otkriti, ali sva su joj vrata bila zatvorena. Čak su do nje stizale prijetnje i uvrede na moj račun, govorili su da sam kriminalac i da sam sve zaslužio. Ne sjećam se tog perioda, imao sam amneziju, još uvijek mi je 'rupa' od mjesec dana u sjećanju. Službeno izvješće je to objasnilo epilepsijom, ali nisam je nikada imao i liječnici su rekli da nisam imao napadaj dok su me primili. No država je to poslala UN kao izvješće.

U tim trenucima, dok su mu svi osim najbližih okrenuli leđa, u pomoć mu je priskočio kardinal Franjo Kuharić, dao mu je podršku i volju za životom. Opet je počeo pisati, a i dan danas su mu prevođenje i pisanje terapija od nemilih događaja, koje jednostavno opisuje.

- Iz rata nitko ne izlazi neoštećen, to je nemoguće.