Elizabeta Hrstić

NOVE KNJIGE: Rastanak i potonuće: Knjiga kojom se Irena Vrkljan oprašta od proze?

Irena osvaja svojom otvorenošću, šarmom, duhovitošću. Ona čak i pesimizmom osvaja.

FOTO: Elizabeta Hrstić
Piše: Elizabeta Hrstić

Kad sam prije četiri godine razgovarala s Irenom Vrkljan, sa sigurnošću mi je najavila da će se, nakon poduljeg razdoblja, posvetiti pisanju poezije. No, iako je poezija u njoj 'krčkala' čitavo vrijeme, napisala je još par proznih djela. Nakon nedavnog predstavljanja njene najnovije proze u zagrebačkoj knjižari Ljevak, Irena nas je informirala i da njena poezija sada već 'kipi' te da je promovirana knjiga 'Rastanak i potonuće' vjerojatno njena zadnja proza.

U borbi protiv nemilosrdne suvremenosti, nepravdi kapitalizma, ali i u borbi protiv zala koje neminovno dolaze s godinama, naša spisateljica se bori – svojim riječima! Je li to borba s vjetrenjačama? Ili su riječi ono jedino što preostaje kad malo-pomalo sve nestane?

A njena nova zbirka sastavljena je od četiri priče, isprekidane retcima dnevničkih zapisa. Spisateljica je u novoj knjizi i ona stara i nova. Vjerna je i dalje svojim starim lajtmotivima: ženskom toku svijesti, uspomenama, tajnama djetinjstva, knjigama i piscima, slikama i slikarima, umjetničkoj kreaciji, kontrastiranju svijeta intime i vanjske okrutnosti. Međutim, u novoj knjizi Irena nije toliko introspektivna, otvorenija je, šira, teži jednostavnijoj rečenici koja će ipak sadržavati sve bitno. Progovara o starosti i samoći, o zatvaranju životnih krugova, o mijenama kroz vrijeme, zaboravu koji je uvjetovan biološki, ali i o onom svjesnom, namjernom zaboravu, koji je posljedica gubitka ideala, nedostatka očekivanja promjene na bolje.

Irena voli svoju sobu i svoje stare papuče.Svjesna je da onaj nepregledni vanjski svijet teško može iznjedriti neko novo uzbuđenje, no unatoč tome, ona je i dalje zadržala neku djetinju radoznalost za ljude i svijet koji je okružuje. U borbi protiv nemilosrdne suvremenosti, nepravdi kapitalizma, ali i u borbi protiv zala koje neminovno dolaze s godinama, naša spisateljica se bori – svojim riječima! Je li to borba s vjetrenjačama? Ili su riječi ono jedino što preostaje kad malo-pomalo sve nestane?

Irena osvaja svojom otvorenošću, šarmom, duhovitošću. Ona čak i pesimizmom osvaja.

Umjetnik mora vjerovati u to, htio ne htio. Irena realistički prihvaća stvarnost i sve ono što donose godine, ne žali se, ne kuka. Nada se da će njene riječi živjeti i da ih neće prekriti prašina.

Kažu da se sve vidi na licu čovjeka, da ono lagati ne zna. Irena Vrkljan ima 82 godine, a ja se stalno iznova čudim svježini njenog duha, živahnosti njenih očiju, toplini osmijeha, kombinaciji mudrosti i vrckavosti, velikodušne topline i blage ironije, jezičnim igrarijama... Irena osvaja svojom otvorenošću, šarmom, duhovitošću. Ona čak i pesimizmom osvaja. U njenoj prozi mrak nikad nije tako crn, da se iznad njega čovjek ne bi mogao uzdići. Irenini zapisi su poput baklji koje svijetle i provlače se kroz mnogobrojne rastanke i potonuća. Jer knjige ne mogu umrijeti.

Uzmite u ruke ovu malu zbirku dragulja, čitajte ju naveče, uz lampu, u tišini svog doma, kontemplirajte, uz otvoren pogled kroz prozor, ali  u starim papučama.


S nestrpljenjem iščekujem Ireninu poeziju, i nekako zamišljam da ću njene nove stihove čitati bosa, negdje na livadi ili plaži... da će mi vjetar okretati stranice.





Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

irena vrkljan, elizabeta hrstić, Rastanak i potonuće, knjige