Elizabeta Hrstić

KAZALIŠTE: PREPORUKA: ANTIGONA U GAVELLI - Je li moćnik tragičnija figura od njegove žrtve?

Još jedna impresivna predstava u režiji Aleksandra Popovskog

FOTO: Gavella
Piše: Elizabeta Hrstić

Što buntovan pojedinac može protiv moćne mašinerije? Ima li njegova borba smisla, znači li nešto više od 'jurišanja na vjetrenjače'? Može li jedno 'NE' nekih modernih Antigona napraviti išta više od onog arhetipskog 'NE' usmjerenog protiv sudbine i moći starogrčkih bogova? Nova predstava u kazalištu Gavella ponovo postavlja stara važna pitanja na neki novi način. Makedonski redatelj Aleksandar Popovski (nakon sjajnih i vrlo uspješnih dviju predstava Peer Gynt i San ivanjske noći) ponovo gostuje u sad već očito svojem 'kazališnom domu'. Priklonio se, što naravno nije ni čudno, modernijoj Anouilhovoj verziji Antigone, dijaloge u stihovima pametno zamijenivši 'običnim' dijalozima, dok 'kor' gledateljima nudi precizno ispričanu priču, a i objašnjenja.

Vratimo se načas na razliku između Sofoklovog i Anuilhovog poimanja Antigone: Grčka tragedija s ishodištem u borbi nemoćnog pojedinca protiv volje bogova naspram tragedije francuskog dramatičara koji ju je smjestio u milje velikih društvenih previranja (1944. godina i njemačka okupacija Francuske). Jean Anouilh, ponajprije, ne želi na crno-bijeli način profilirati pobunjenog pojedinca na jednoj strani, te onoga koji se miri sa zadanim – na drugoj. Dodao je tu puno nijansi i ispunio sav međuprostor između dviju oprečnosti.

Njegova Antigona nipošto nije tragičnija od Kreonta, onoga koji poput nemoćne marionete upravlja njenom sudbinom. Oboje prokleti, no na posve različite načine: ni jedno ni drugo ne osjećaju se dobro; Antigona u svijetu koji je okružuje a Kreont (možda je to još strašnije?) u vlastitoj neudobnoj koži moćnika. Jer onaj koji vuče sve važne konce, mora biti i uvjeren u njihovu važnost, mora uvjerljivo stajati iza svojih postupaka ili barem znati glumiti sve to. Uz sve to, treba imati dovoljno taštine i agresivnosti, dok su mu emocije
sjeta i dvojbe – nepoželjan teret. Anouilh na vagu stavlja i različite profile ljudi koji su sposobni uvesti red u društvo, koji su sposobni pozitivno usmjeriti mase. I njegova vaga uglavnom ne preteže ni lijevo ni desno. Važno je i korisno pravo emotivnih pojedinaca koji viču 'NE', koji su stalno ogledalo i kritičko oko onih drugih, onih koji vladaju i najčešće nisu skloni samokritici. Anouilh ipak nipošto ne odbacuje (Kreontovu) tezu da su stabilniji, autokratičniji, manje emotivni pojedinci na vlasti, počesto učinkovitiji protiv zla i nemorala, masovnijeg otimanja kontroli. Možda je to vječni sukob između hladnog 'desnog ekstremizma' na jednoj strani i također besmislenog razularenog liberalizma kao kontre. No u ovom slučaju ništa nije lako definirati: Ova Antigona nije preliberalna, ni impulsivna, dok je Kreont pomalo nestabilan, introvertan.

Antigona Aleksandra Popovskog dakle, nudi nam svojevrsnu ravnotežu između upitne heroine Antigone i upitnog vladara i negativca Kreonta. Potonjeg u predstavi glumi i ovaj put izvrsni Ozren Grabarić, cijelo vrijeme na štulama, odjeven u do poda dugački crni kaput, s dugom sijedom bradom, krutom maskom i krutom mimikom. Dirljiv je kontrast između te guliverovski namjerno prenaglašene krutosti hladnog vladara-diva i njegove emocionalne nestabilnosti. Agresivnosti i ranjivosti.

Grabarić je utjelovio 'veličinu vlasti' s dušom običnog malog čovjeka. Groteskno, dirljivo i tragično.

Čovjek na krivom mjestu u krivo vrijeme i s krivo dodijeljenom ulogom, ustvari je počesto tragičniji od 'modernih kamikaza' koje nezadovoljne svijetom i poretkom, obezvrijeđuju i vlastiti život, potpuno pomireni sa smrću. Antigonu je utjelovila također  uvijek zamjetljiva, a ovdje dojmljiva Dijana Vidušin – mladenački strastveno i koketno, djetinje zaigrano i ranjivo. Njenu patetičnu tragičnost Popovski je ublažio, baš kao što je to i Anouilh definirao. Uostalom i 'Kor' (Ksenija Pajić) na početku predstave kaže da u tragediji ima nečeg umirujućeg, baš zato što točno znamo kako će završiti. I pritom omalovažava 'glupe' dramatske zaplete koji su neuvjerljivi i jadni u svojoj težnji za sretnim krajem i konačno, nakon svih uzbuđenja, zadovoljnim licima gledalaca.

Kreonta glumi i ovaj put izvrsni Ozren Grabarić, cijelo vrijeme na štulama, odjeven u do poda dugački crni kaput, s dugom sijedom bradom, krutom maskom i krutom mimikom. Dirljiv je kontrast između te guliverovski namjerno prenaglašene krutosti hladnog vladara-diva i njegove emocionalne nestabilnosti. Agresivnosti i ranjivosti.

I doista, i ovdje režija i  sjajna scenografija ('Numen'!) svojim efektnim minimalizmom pružaju neku vrst mekog uljuljkavanja u dobro poznati zaplet. Na istom tragu je i uloga glazbe: u kutu pozornice je klavir i svirač, barski osvijetljeni, zvuci klavira ne odražavaju napetost nego upravo daju poetičnu notu svoj toj tragediji. Na sredini pozornice je veliki stol, s nevino čistim bijelim stolnjakom, bijelim cvijećem i svijećama. A sve to, s Antigonom u bijelom, kontrastira okolnoj tami, tamnoj Kreontovoj figuri, crnoj zemlji, te potpuno izvjesnoj smrti.

Antigona u bijelom je poput nestvarne prikaze, ili poput anđela koji svoje drage mrtve samo želi dostojno pokopati. Jer preslabo je, odmah znamo, to jedno maleno toplo 'NE, i u hladnom, okrutnom svijetu ne može mnogo promijeniti. I ostale uloge: Amar Bukvić (Hemon), Nela Kocsis (Izmena), Biserka Ipša (Dadilja), Filip Šovagović (Glasnik), Ranko Zidarić (stražar)... solidno su odabrane i odigrane.

Zidarić i ovdje (što nije prvi put) gledateljima nudi neku sebi svojstvenu, umjerenu i zanimljivu dozu (crno)humornog odmaka od zadanog. Kostimi (Marita Ćopo) već standardno dobro osmišljeni. Pokoja scena je napravljena  toliko zadivljujuće  da ju trenutno memoriramo kao moćnu fotografiju, pogotovo scene u kojima se neki trenuci produljuju, 'zamrzavaju u vremenu'. A takve scene mogu biti samo produkt one uspješne kemije redatelja, glumačkog talenta za mimiku i pokret, brižljivo osmišljene scene, osvjetljenja i glazbe.

Možda jedinu zamjerku mogu uputiti na ne preoriginalno zamišljen kraj predstave (ponešto Antigoninine suvišne patetike i nepotrebno 'dociranje' Kora) koja je mogla gledateljima za kraj ponuditi i malo nedovršenosti za uposliti vlastitu maštu. No, ipak, u cjelini je predstava svakako za preporuku, iako njena najveća snaga leži u sjajnom i vječnom tekstu i dilemama koje nikad ne blijede i ne gube na aktualnosti.



Pročitajte više tekstova sa pojmovima:

ozren grabarić, sofoklo, jean anouilh, gavella, antigona, elizabeta hrstić